-Još gore, odgovori kratko priječajući pogledom.
Koliko još, zapitah se u sebi. Koliko je još listova kalendara potrebno istrgnuti kako bi ljudskost postala jedina mjera odnosa prema čovjeku. U mislima o ljudskosti zateče me prestrašen, ali živahan pogled tamnih dječijih očiju sa prozora jedne od oronulih bihaćkih zgrada.
Naslonjena na požutjeli zid jednom, drugom rukom mi je pokazivala poderan dječji jorgan jarkih boja. Mahnuh joj i pokušah da joj se i nasmiješim, ali čemer se spusti na moje usne, a i na misli dok je roze tkanina bljeskala pred mojim očima, a tamna kosica vezana u kike lepršala na povjetarcu ..
Ništa ta kosa, a ni one oči, a ni ruke nisu drugačije od onih, plave djevojčice koja je pokušavala da zajedno sa bakom drži povodac na kraju kojeg se nalazio bijeli pas. Razlika je samo u tome što je ono prvo djetinjstvo izrešetano prezernim pogledima i nedovršenim putovanjem dugim dvije godine.
I svakim stepenikom više ka đačkom domu, čiji temelji nisu ni slutili da će biti utočište ljudske nedaće, zadah gorčine, nesreće i tuge bivali su sve veći. Iako ta riječ dom u ljudima izaziva neka topla i blaga osjećanja, ona koja je budio ovdašnji niti su bila blaga, a ni topla.
Naprotiv, bila je to slika komada otvorenog neba nadvijenog nad sivim zidovima u kojima su bdjele izmučene duše, dok se svuda oko njih netrpeljivost osjećala u vazduhu.
I taman kada pomislih da ne može gore od ove nepoželjnosti, iza sebe začuh glas
"Sinoć je opljačkana žena, sigurno je migrant. To su sve kriminalci i vucibatine i treba ih se rješavati nekako"..
Zastanem na trenutak i zamislim se zašto je sinonim za kriminalca, lopova i ubicu-migrant? Zašto se zločin identifikuje sa narodom i grupom, a ne sa pojedincem?
Kako sam koracima odmicala dalje prema gradu tako su glasovi bivali sve bučniji i nepodnošljiviji i sve više njih se oglašavalo. Moglo se čuti svašta. Od onih da su „migranti“ krivi za zagađenje prirode i globalno zatopljenje do onih da ih policija treba protjerati, vratiti odakle su došli, „dotjerati“ mjerama represije, naučiti pameti , ne dozvoliti im da 'vise' na klupama u parku, otjerati ih iz restorana... i bezbroj drugih javno, odlučno izgovorenih teških riječi, vriska najtežeg etnocentrizma i ukalupljenosti u terete vlastitih amova stegnutih tako da ne dopuštaju ni na trenutak da proškiljite napolje i otrgnete se okova ličnog nezadovoljstva pretočenog u bezrazložnu mržnju.
I sjetih se u tom trenutku jednog momenta svog djetinjstva, kada se u moje naselje doselila porodica iz Travnika, koje je nesrećni rat otjerao sa ognjišta. Najviše priča o njima kružilo je od onih koji s njima nikad nisu razgovarali i koji im u kuću nikad nisu ušli.
Tada kao devetogodišnje dijete rekoh ocu „Tata ja se volim igrati sa Jovanom, iako je svi izbjegavaju i kažu da je prljava“.
A oni mi odgovori: „Ne slušaj zlo sine“.
"za konkurs"
