Slobodno me možeš pitati za godine, iako kažu da se dama za to ne pita. Ionako se više smatram vrbaskom verzijom Moglija, nego damom. I ko su mi roditelji, ko me odgajao. Kakvi su bili muškarci koji su mi slamali srca, kakav je onaj kojeg sam od životne režije dobila na poklon i koji me najiskrenije voli. Ko su mi prijatelji. Pitaj me i za koji klub navijam, iako su moje navijačke strasti odavno splasnule. Za broj cipela i nosim li štikle ili ravnu obuću. Koje mi je najdraže prevozno sredstvo, pijem li slađu kafu. Za omiljenu boju, godišnje doba, čijim knjigama se uvijek vraćam. Šta slušam od muzike, pratim li neku seriju, volim li sedmu umjetnost. Čime se bavim, imam li hobi. Jesam li negdje putovala, odakle nosim najljepše uspomene. Da li sam tip koji više voli slatko ili slano. Ne pitaj me jedino o vjeri jer odgovor ti se možda neće svidjeti. Ne zato što mislim da je vjera lična stvar nego zato što ja ne vjerujem u božanska bića, nego samo u ljubav, pravdu, istinu. Pitaj me šta god želiš, a najviše bih voljela da me pitaš odakle sam. Samo mi ne broj krvna zrnca na nacionalnoj osnovi. Jer, kao i po pitanju vjere, nacionalno opredjeljenje mi je u tom rangu.
Voljela bih da ti odgovorim da sam rođena na obali mora, ali taj miris me ionako svakodnevno prati. Ne mogu, ma kako voljela sunce, miris borovine i slanost talasa, zamisliti da su me na svijet donijeli igdje drugdje nego na obalu zelene rijeke. U okrilje kanjona i planinskih obronaka. Znaš, u toj zemlji su rođeni Ivo Andrić, Meša Selimović, Mak Dizdar, Džemal Bijedić, Šiba Krvavac, Kiko Sarajlić, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Zuko Džumhur, Predrag Matvejević, Ivica Osim, Abdulah Sidran, Zijah Sokolović, Abas Arslanagić, Branko Mikulić, Kemal Monteno, Mišo Marić, Ico Voljevica, Zaim Muzaferija, Zaim Imamović, Mersad Berber, Alojz Ćurić, Enisa Osmančević-Ćurić, Nasiha Kapidžić-Hadžić, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Petar Kočić, Mladen Oljača, Vahida Maglajlić, Rada Vranješević, Rudi Čajavec, Veselin Masleša, Vaso Pelagić, Ivan Franjo Jukić, Aco Ravlić, Vlado Milošević, Josip Pejaković, Zekerijah Smajić, Mirza Delibašić, Davorin Popović, Nenad Veličković, Dubravko Lovrenović, Besim Spahić, Esad Bajtal. U toj zemlji, u moj rodni grad došli su Gazi Ferhad-paša Sokolović, Franz Pfaner i ban Tisa Milosavljević pa napravili čuda. Ante Šjor Friganović bio pionir sporta, dvojica bivših mornara Vjekoslav Potočnik i Mirsad Ramić ostvarili svoj san i osnovali Ronilački klub “Buk”, a o ostalim sportskim veličinama koje su “pronosile slavu Banjaluke” da ne pričam. I ne, ni pomislila nisam da sam dostojna da stojim u redovima sa takvim veličinama, to nikako! Htjela sam ti samo reći koga je sve ova zemlja iznjedrila. I ovo su samo neki i posebni u njoj ponikli, oni koji su oblikovali moje svjetonazore i uljepšali životne staze, od kojih se i dan danas trudim da nešto naučim, a koliko ih tek još ima! Samo želim da ti pokažem koliko je ta rastresita i tako često mrcvarena zemlja bogata, plodna, velika. I ne bih je mijenjala nizašta na svijetu, iako bi bi mi vjerovatno bilo puno lakše da sam se rodila na obalama Brajtona ili u nekom italijanskom gradiću. Ali, to ne možemo znati.
Zato pričajmo o ovome kako jeste. O mojoj zemlji. Koju decenijama unazad kojekakve kreature toliko raskopavaju, razbacuju njeno grumenje, čeprkaju joj po utrobi. A ne dam da se kopa po utrobi koja je, i pored svih velikana, iznjedrila i tako sićušnu mene. Ne dam da se, poput đonom ugažene žvake, mrcvari i razvlači. Ona koje me primila u naručje, odgajala, njegovala, vaspitala. I zahvalna sam joj svakodnevno. Dajem joj koliko mogu, srcem. Ne bacam smeće u njena riječna korita, ne pljujem po njoj ni doslovno ni jezikom. Takva je kakva je, ali je moja. Sa svim manama i vrlinama, ali opet mislim da vrlina ima više. Samo neke pokvarene glave, usmrđene poput uskršnjeg jajeta koje se čuva u domovima pa ako se slučajno razbije onda širi nesnosan smrad, pokušavaju da je raskomadaju još više, zavlače joj se u svaku poru kože i riljaju po njoj prljavim noktima, ne daju joj mira. Još hoće mene da odvoje od nje. Pa kako, bolan?! Ona je neodvojivi dio mene. Ljubav i prijateljica. A, kako lijepo reče Meša – prijateljstvo se ne bira, ono biva, ko zna zbog čega, kao i ljubav.
Kako da se pripajam nekim, kako oni jajoliki smrdljivci misle, maticama kada je moja matica korito rijeke Vrbas? Moje ruke se šire kao Tjentište, a moje kosti su jake kao spomenik na Kozari. Svako breme na leđima olakšava mi stećak koji nosim u džepu kaputa. Ljubav koju dajem ima širinu polja i visinu olimpijskih ljepotica, kada me boli u meni teku suze jačinom vodopada kraljevskog grada. U venama mi žubore slapovi, bukovi, ljekovita šeherska voda. Štit od vreline, pljuska i svih životnih nedaća pružaju mi nepregledni redovi borova, lipa i kestenja, vrijednim rukama djedova zasađeni.
Kažu oni što su došli sada da kroje granice postavljene vijekovima unazad da je ovo vještačka tvorevina, da to nije naša zemlja, da ne postoji.
“A kako bolan nema Bosne, a Neretva huči
Kako bolan nema Bosne, a Miljacka teče
Kako bolan nema Bosne, a Sana ide
Ti misliš da ona ne ide
Ali sagni se hajvanu pogledaj
Ide Sana, ide Sava, ide Drina, ide Ukrina
Ide Vrbas, ide Bosna
Ide Miljacka, ide Željeznica
Svi oni i one idu, a ti gdje ćeš?
Nemaš kud!”
Slušali su i oni monadramu Josipa Pejakovića, a sada se prave nijemi i slijepi, kao da su iz centra Menhetna ponikli. E, pa ja nisam! Zato ti kažem da sam iz Bosne i Hercegovine, a ako ti se ne sviđa to što čuješ, žao mi je. Tebe. I onda ne možemo pričati ni o tome farbam li kosu ili je ovo na mojoj glavi prirodna boja, nosim li naočare iz fazona ili stvarno imam dioptriju, prihvatim li se katkad ukrštenih riječi i znam li kuhati.