Sloboda medija je širok pojam, onaj kojim se svi vole razmetati i na sav glas vikati kako je ugroženo, kao ne mogu objaviti ništa što prkosi vlasti.
I slažem se sa time, ali postoji i druga strana medalje.
Naime, ta druga strana su nazovi novinari, jer oni to nisu, koji podilaze vladajućoj garnituri, bilo na lokalnom bilo na nekom višem nivou.
Sama sam imala slučaj gdje se nešto ne želi obajviti jer nije u skladu sa vizijom vladajuće bande na lokalnom nivou.
Umjesto da mediji vrše pritisak na vlasti za rade kako treba oni ih prikrivaju, nekad kada ovi to čak i ne traže, jer bolje da im prave usluge koje kasnije mogu naplatiti u vidu reklama na svojim glasilima, nego da raskrinkaju kriminal.
A i zašto bi, kad im se više isplati jedna reklamna kampanja prije izbora nego sve ostale zajedno?
Kad malo bolje pogledate situaciju, prisiljeni su na takav podređen položaj, jer drugog priljeva sredstava nemaju.
Samo imaju li onda obraza nazvati se slobodnim novinarima, onima koji nešto rade za zajednicu?
Nemaju, ali ipak to čine, a svi mi koji ih na bilo koji način podržavamo sudjelujemo u tome.
Začarani krug iz kojeg se ne može izvući.
Jedino da politika smanji vlastite izdatke za samopromociju pred izbore i kad svi novinari budu upravo to, a ne članovi i potrčke stranaka, onda ima nade za slobodu medija.
Jer dok god ste na platnoj listi onih koje bi trebali kritizirati, sloboda medija je utopijska ideja.