Ove godine je 11 juli trebao biti dan kao i svaki drugi u prethodnih 20 godina. Trebalo je ukopati 136 novih žrtava genocida, od kojih su u pojedine mezarove sahranjene samo po 1 ili 2 kosti. Trebalo je to biti dan tuge kao i prethodnih 20 godina ali nije dao Vučić.
Kao i svake prethodne godine skupili su se političari, strani i domaći i pokušavali i sebe i sve ostale ubijediti kako su oni strašno potrešeni i tužni, i da dijele tugu srebreničkih majki i sestara. Od Klintona do Izetbegovića pa do Vučića sve licemjer do licemjera.
U 10 sati je počeo TV prenos komemoracije iz Potočara. Odbor za doček ( kako su se prozvali) poredao se i čeka goste. Dijele im cvjetove koji su obilježje srebreničkih žrtava, ljube se s njima, žele im dobrodošlicu i upućuju ih do knjige žalosti. Tamo svako od njih piše isprazne riječi želeći na taj način oprati svoju savjest ili to samo rade jer moraju. Nije im teško, ne lažu po prvi put, njima laganje dođe kao redovno stanje.
A onda se pojavio i Aleksandar Vučić, premijer republike Srbije čovjek koji je 1995 godine prijetio ubijanjem 100 muslimana za jednog ubijenog srbina. Nije to Aleksandar rekao negdje na nekoj pijanci, onako kad je bio malo više “sređen” nego na sjednici skupštine, dok ga je snimalo nekoliko stotina tv kamera. Nije Aleksandar bio pijan i nije da nije znao šta govori. Znao je on odlično. Isti taj Aleksandar Vučić je imao obraza da dođe u Potočare na 11 juli, iako je prije samo 20 godina u isto vrijeme prijetio istim tim muslimanima. On onako bez imalo stida, okružen gorilama prilazi odboru za doček, ljubi se s njima, oni mu daju cvijet. Došao Vučić pod izgovorom da pruži ruku pomirenja, a ustvari je samo htio da izbroji da li su se ostvarila njegova predviđanja iz 1995-te. I on je naškrabao nekolike riječi, govorio nije i onda se krenulo prema mezarovima.
Tada okupljena masa daje do znanja Vučiću da nije zaboravila na njegovu prošlost, da to što je sada prividno obukao janjeću kožu ne znači ništa. Stari ljudi su uvijek najbolje znali, a oni su rekli: “Vuk dlaku mijenja ali (Vučić) ćud nikad”. Krenulo je negodovanje na njegovo prisustvo na tom za mnoge svetom mjestu i bilo je više nego jasno da on tu nije dobrodošao. U nekoliko minuta je također postalo jasno da Vučić tu nije došao da pruži ruku pomirenja, niti da se izvine žrtvama već da izazove skandal koji bi njega predstavio kao žrtvu.
Odlično odigrana uloga, za oskara. Svako normalan bi se povukao s mjesta gdje nije dobrodošao ali ne i Vučić. On je krenuo pravo u okupljenu masu, držeći palćeve da neko napravi incident. Nije trebao dugo čekati, počele su letjeti flaše i cipele. U tom trenutku jedan od njegovih gorila pokušava otvoriti kišobran želeći odbraniti svog gazdu ali mu Vučić bahato spušta kišobran. Vjerovatno mu je kasnije spomenuo sve po spisku jer mu je zamalo osujeti jedinstvenu priliku da postane žrtva u očima javnosti. Nekako su ga uspjeli izbaciti iz kolone i Vuk(čić) je pobjegao za Srbiju.
E tek 2 sata kasnije nastaje prava melodrama. Na jednoj strani Vučić na konferenciji za novinare izmišlja salvu laži i neistina, a sa druge strane mu se u Srebrenici izvinjava cijeli odbor za doček, sastavljen od ljudi koji nemaju moralne vrijednosti da budu u tom odboru. Kaže Vučić da je na njemu pokušan atentan, da su ga pogodili kamenom u usnu, da je jedva izvukao živu glavu, a on je samo došao da pruži ruku pomirenja. Ma koje pomirenje, koje nebuloze. Koji bolan atentat sa flašama(plastičnim) i cipelama. Nek mi neko navede koga je ubila plastična flaša ili cipela? Kako je moguće da ga kamen pogodi u usnu a da na tim njegovim usnama samo 2 sata nakon toga nema ni traga? Kako je moguće da ga je kamen pogodio u usnu i da su mu svi zubi na broju? Nemoguće. Ne, nije Vučić došao da se miri, došao je Vuk(čić) kako bi ubrao nekoliko političkih poena i kako bi izazvao nove nemire i svađe u našoj Bosni i Hercegovini.
Odbor za doček je dao sve od sebe da se izvine Vučiću, samo još što nisu plakali za njegovim nepostojećim povredama. Da li se je Vučić ijednog trenutka izvinuo žrtvama u Potočarima i zatražio oproštaj? Da li se Vučić ijednog trenutka izvinuo građanima Sarajeva koje je devedesetih godina držao na nišanu sa obižnih brda? Jest al malo sutra. Zašto se ne pokrene pitanje njegove uloge u ratu u Bosni i Hercegovini? Zašto se ne pokrene pitanje koliko je mlađašni Aleksandar ubio mojih sugrađana? Zašto se Vučić ne izvine ubijenoj djeci, ubijenoj mladosti Sarajeva? Koliko je metaka on ispucao iz svoje puške, u ludom zanosu?
Da li se neko izvinuo tabutima koji su napadnuti dok su ih vozili do mjesta vječnog smiraja? Da li se neko izvinuo povratniku kojem su krvnici ucrtali 4C na stomaku, nanoseći mu po drugi put traumu? Nije. Ni Aleksandar Vučić, ni Milorad Dodik, a šupljoglavi Bakir Izetbegović je propustio priliku da Dodiku pošalje protestnu notu. Ili ju je propustio poslati Vučiću? Ko zna.
Kakva moraš biti osoba da dođeš u tuđu zemlju i da ubijaš njene građane,njenu mladost? Koliko zla moraš nositi u sebi da 20 godina nakon toga ponovo podgrijavaš mržnju i nanosiš nepravdu susjedima? Ne može to svako, moraš biti Aleksandar Vučić da bi mogao tako hladnokrvno praviti zlo.
Ne, nije Aleksandar Vučić obukao janjeću kožu samo je sada 20 godina stariji, i pametniji, sada je zlo u njemu zrelije i naprednije. Sada je iskustvo na njegovoj strani.
Ja želim poručiti i Vučiću i svim ostalim političarima da nas običan narod ostave da živimo na miru, da nam ne podgrijavaju nove nemire jer htjeli mi to ili ne mi moramo živjeti jedni pored drugih, s drugima u miru. Pustite nas da se borimo sa ekonomskim neprilikama koje nam svaki dan servirate. Ako mislite izazivati nove sukobe razmislite malo. Vidio je narod šta je dobio od rata a šta ste dobili vi. Nemojte misliti da će narod, osim izuzetka fanatika opet uzeti puške. Naučio je narod lekciju.
I za ime Boga, prestanite mu se izvinjavati. To mu dolazi kao šlag na tortu na pakleni plan.