Kaka ba peticija o zajedničkom jeziku?
Prošlo je nekih mjeseci, više niko to i ne spominje, ali me neki dan čovjek, čimje saznao čime se bavim, pita jesam li potpisala peticiju.
Ja prezrivo frknuh, pa se postidih, nije loše mislio, vidim mu po licu od kojeg je uvjerenja, i plemenito je to i ja bih isto uradila na njegovom mjestu, ali nisam na njegovom mjestu, na svom sam mjestu, on mora da odradi to, a ja ovo.
Tako nastavih prezrivo da frkćem.
To je glupost, šta je sljedeće, da potpisujem da „ujutro sviće a uveče pada mrak“? Naravno da je jedan jezik, naravno da se razumijemo, svi znamo da se razumijemo, čemu dalja priča.
Sa druge strane, član sam prevodilačke grupe na fejsbuku. Neke kolege iz Srbije se ospu na sam pomen bosanskog i bošnjačkog jezika. Spominju neko odiranje cijenom ako se neko drzne da im, kao tumačima za srpski, donese dokument iz Bosne, na bosanskom (Jesu li potisali peticiju?). I šta ako ja, bosanska pravoslavka, dođem kod svoje pravoslavne sestre u Srbiju, sa dokumentom iz mog rodnog, legitimnog, kakav god da je, ipak majku mu nekakvog grada, i šta ako taj moj sarajevski dokument bude na bosanskom jeziku, hoće li me odrati od silne alergije na bosanski, ili će mi pak, u ime srpstva i sestrinstva, sućutno gratis uraditi „prevod“.
Realno je sve jedan jezik, ali administrativno nije.
U Bosni je bilo nužno formiranje institucije bosanskog jezika, to je valjda svakom jasno zašto, zaista, postoji li neko kome nije jasno „otkud sad bosanski“? I ma kako se radilo o tehničkom detalju, kako mnogi smatraju, vremenom je bosanski svakako ispao poseban jer obuhvata i istok i zapad i sjever i jug, ma kako oni međusobno bili posvađani. Bosanski jezik, umjesto da bude poštovan kao Jugoslavija u malom, kao esperanto Balkana, biva prezren kao nekakvo „forsiranje muslimanstva“. Za sve je kriv Halilovićev lingvistički uradak, hloptu nam nikad neće halaliti, ali ako ostavimo po strani ambicije i pretenzije političkih faktora, i ako pogledamo ono što je u praksi, de fakto, taj bosanski jezik, onda ćemo vidjeti o kakvom se tačno fenomenu radi i koliko je on praktično nepoznat lingvistima u regionu.
Uzmimo za primjer mene, prevodioca u Bosni i Hercegovini. Kad stranac kupi kartu za Bosniu, stigne u Sarajevo, prvo što traži je prevodioca za…well…Bosnian. Nisu svi upućeni u naše lingvističke okolnosti, niti ih zanima, žele samo nekog ko govori lokalni jezik. Ja, naravno, klimam „ta sam“ kad spomenu bosanski, srpski, hrvatski, i crnogorski. Ako im treba bosanski sa hloptom, znam i to, ako im treba crnogorski sa šj, znam i to. Znam sve, uostalom, govorim taj jugoslovenski esperanto, međutim, ono što ne znam su tačne linije razgraničenja. Moram da zastanem da bih skontala ko kaže boca a ko flaša. Ko kaže mašina, a ko stroj. Moj srpskohrvatski iz osnovne škole, srpski iz srednje i sa fakulteta, poslijeratni bosanski iz Sarajeva, i crnogorski iz života u Crnoj Gori kada se taj jezik rađao paralelno sa liberalnim pokretom, sve to je moj bosanski, taj koji prevodim kad dođu stranci, a ne taj neki bošnjački kako ga nazivaju kolege istočno od Drine.
Voljela bih da svi znaju kako je moj prijatelj Almir, izdavač, tražio prava za sprskohrvatski jezik, a Boneli ga uporno odbijao govoreći da su prava za hrvatski i srpski već prodata. Almir se nije predavao, prepiska se otegla u nedogled, objašnjavanja političke situacije i kopiranje ustava, stvar je završila u ćorsokaku. I onda ja, pazi molim te srpkinja, kažem svom muslimanskom prijatelju – traži prava za bosanski i gotova priča.
Pa da se vratim na srbovanje svojih kolega prevodilaca. Koga ste to vi odrali i kaznili i za šta? Ako koristite britanski engleski, odirete li mušterije koje donesu dokument na američkom engleskom? Ako razumijete taj engleski, odakle god dokument dolazio, jeste li ovlašteni da stavite pečat, i ako razumijete srpski, odakle god dolazio, Crne Gore, Bosne ili Čikaga, jeste li ovlašteni da stavite pečat? Je li moguće da ste fizički i mentalno prisutni u regionu posljednjih 20 godina, a da još uvijek imate takve tabue da ne znate šta da radite sa dokumentima iz, do juče, zajedničke države?
I tako ja, srpkinja iz Bosne branim bosanski od kolega iz Srbije, i pričam o Almiru koji je ginuo za srpskohrvatski, i u svemu tome pokušavam navesti sagovornike da jezik posmatraju kao širi društveni, politički i upravni fenomen, i da diskusije, bar među kolegama, očiste od ličnih animoziteta prema svemu što im jezik predstavlja, a jezik je bremenit i uvijek svašta nešto važno predstavlja. Mi moramo biti u stanju posmatrati situaciju kao naučnici.
Moramo biti u stanju izdići se iznad domena vječite sukobljenosti, i doprinositi svojim viđenjima tog fenomena općenito, pa da vremenom ne ostane nijedan profesor, nijedan prevodilac, nijedan jezikoslovac koji će svoju ulogu u nauci podrediti svojoj ličnoj ideološkoj i političkoj ostrašćenosti.
Formiranje jezičkih barijera u prostoru koji je do juče bio jedna zemlja je jedan od najbezobraznijih postupaka onog ko diriguje zbivanjima na Balkanu, i to sve zajedno treba posmatrati kao fenomen sa logičnim uzrocima i posljedicama, a ne padati u banalne zamke i posljedično potpisivati peticije „dva i dva su četiri“.
I za kraj, zapamtiće istorija jednu zemlju, Bosnu i Hercegovinu, kojoj se na popisu nisi mogao izjasniti kao Bosanac ili Hercegovac. Zapamtiće zemlju kojoj su se rugali kada je jezik, kojeg svi svojataju a niko ga neće, nazvala po sebi – bosanski. Zapamtiće zemlju u kojoj su mirotvorci najveći nacionalisti, zemlju korumpiranih, zemlju krivih koji misle da su nedužni, zemlju žrtava koje najpoganije kunu.
I znate, kad pišem biografiju, i pišem jezike koje znam, na prvo mjesto stavljam bosanski. Jer reći će Hrvati da moj hrvatski nije kao maternji, i Srbi da moj srpski ima previše hrvatskih riječi i turcizama, samo mi Bosanci i Hercegovci, koji zvanično ne postoje, neće reći ništa za kvalitet mog bosanskog koji isto tako, kao da ne postoji. Moj jedini jezik, jedino utočište, jedina stvar koja mi je ostala iz prijeratnog života da njome opisujem stvarnost, ostavite ga na miru.