Sjetim se jutros rahmetli Zijade iz druge kuće pored pruge. U čaršiji je zvali šilo od žene. To kad se navije od sabaha nikad ne stane. Uvijek bilo u kući posla al haman ona ko da ga je i izmišljala. Mogao si je vidjeti da sjedi jedino kad jede ili kafu pije. A i tad bi znala po sto puta ustati da nekom nešto doda. Još pored svog posla u punoj kući, držala je krave i koke. Jedan dan odnese Mevli sir što je usirila i samo pade kod nje u avliju. Dođe hitna i odvedoše je u bolnicu.
– E moja ženo je l’ vidiš šta napravi sama sebi. Ja govorim danima de Zijada malo ohani, popusti, al jok ti pregoniš u svemu. I eto sad htjela il ne htjela valja ti ležati.
– A moj Adile, ne znam šta mi bi. Samo noge klecnuše i padoh, valjda se i one umorile pa ko da su se pokvarile.
– Pa umorio bi se i đogat da se toliko tjera. Neće kuća pobjeći a nit će insan a ni hajvan gladan ostati. Al kome govoriti, ti vazda po svome. Eh eto sad konačno odmaraj a mi ćemo polako sve po svome završiti.
– Ma kako ću se odmarati. Sve mi se nešto ovdje stislo. Kako ćete vi to sami, hoćete li znati? Neg de mi reci jesi li iznio jorgane ‘nako ko ja na prozor? Ko je šarulju pomuzao? Je l’ Dila odnijela sir Muneveri? Ostalo je dolje u podrumu u onoj kaci iza vrata kupusa, treba to iznijeti i baciti. A šta ćete sad jesti, kako ćete skuhati i sami oprati veš?
– De bona ne bila Zijada prekini više nabrajati. Ako se budeš oko toga i ovdje zamarala ja ti neću više ni dolaziti. Pa ti onda sama sa sobom dumaj. Pa nismo toliko mahniti da se ne znamo snaći u kući. Sve će to biti kako treba.
Provede Zijada gotov tri mjeseca u bolnici na ispitivanju. Dovedoše je kući i smjestiše na minder pored prozora. Mogla je ustati samo kad je neko podigne. Njene ruke onako smežurane i skvrčene vremenom počele otkazivati. Jedva da je i čašu mogla sa njima prihvatiti. Sve teže je uspjevala i govoriti. Sve teže je i gutala, samo očima je još mogla trepnuti. Preselila je u zoru jednog septembarskog dana.
Ništa nije pobjeglo, sve je ostalo na istom mjestu kako je i bilo. Samo Zijade više bilo nije.
Ostale su njene zadnje riječi koje pamtim:
„Grabimo dane ko đogat pod teretom uzbrdo.
Poleti vamo poleti tamo, nemoj da šta ostane za sutra, jer ko zna šta sutra novog može izletjeti pa se sturismo od te brzine. A i kad legnem ne moreš odmah ni zaspati. Sve kroz glavu misli lete, jesi li sve što si trebao uradio? Pa ih stignu one šta sve sutra moraš uraditi. I tako nikad odmoran ne moreš biti, vazda u nekom grču i brzini.
Pregoni insan al dok to shvati bude kasno. Eh, sad je prekasno. Neg bar ti sine popusti dok još možeš.
Ništa neće pobjeći, sve se završi nekako a često i bolje neg što sam zamisliš.
Ne juri kroz život, on će svakako proći ‘vako ili ‘nako.“