Ne čudi me da si htjela letjeti
Svjetla grada pretvaraju se u trepteće obrise, dok mi vjetar hladi tople suze na obrazima.
Jedni me gledaju sažaljivo, a drugi skreću pogled, znaš onako kako su i tebi kada si saznala da gubiš vid.
Trebat će proći niz godina da svjetlost postane sjena, a barem dvadeset da se sjena utopi u ništavilo.
Izgubit ćeš vid, rekli su ti.
Sreća moja pa ja mogu plakati i suze me na trenutak mogu oslijepiti i mogu shvatiti da si imala nešto za reći. Slijepac je ipak
nekada bio propovjednik. Da si odagnala strah koji su ti nametnuli, rekla bi mi. Rekla bi mi šta si vidjela, a ne šta si čula.
Rekla bi mi da riječi ne znače ono što govore.
Bilo ti je dosta živjeti u laži, a istinu nisi mogla vidjeti.
Naučila si onda brinuti, i za druge živjeti.
Kad si shvatila da drugi žive za sebe…
Oni su umrli, a tebe su odagnali i prepustili samoj sebi.
Sve to prije nego su te ofarbali.
Kao dobroćudan pas spuštala si rep pred svima.
Da li si se i meni smijala iz toga razloga?
Ne, nisi. Meni si bila narandžasta.
Iz nekog razloga si lijepa i zajapurena. Dok blagi sužanj
narandžaste krvi teče niz tvoj obraz, tijelo ti se ne trese. Sretna si.
Nakon dugo godina vidiš svjetlost. Smrt nadilazi ništavilo.
U to mi vjerujemo, jer kako bi drugačije opravdali tvoj skok.
Ne skaču ludi ljudi, skaču očajni i zatočeni, htio bi im reći. Ali kada skoče, onda su slobodni.
Htio bi im reci da si lijepa i narandžasta jer takva moraš biti, bar za mene.
Ipak, suze na prestaju teći, jer te laž ne može oživjeti.