Kraj 2016-te godine je, ali kao da se nalazim u toj davnoj 1995-toj. Imam tako par rutina bez kojih ne mogu da zamislim svoj dan. Ujutro, prvo kuham kafu/kavu/kahvu i pogledam šta su to portali, u mojoj ali i susjednim državama objavili. Naslovi su živi užas! Kao da smo zapali u neki paralelni svijet, gdje je sve crno da crnje ne može biti. Otac ubio sina, majka ubila bebu, djevojka ubila dečka, poginuo ovaj, povrijeđen onaj. Ma da, znam da znate sve te naslove. Umorna od tako loših vijesti idem u rubriku zabava, stil ili neku njoj sličnu. Malo laganije teme, barem za dobro jutro. Poslije ću da se bavim politikom.
Druga rutina mi je, da prvo čitam komentare na određeni članak. Čisto da vidim kako narod reaguje na njega. Vjerovali ili ne, na svaki članak, bez obzira o kojoj temi se radi, ja nailazim na govor mržnje i nacionalno i religijsko huškanje. “Treba vas balije sve spaliti!” “Samo mrtav četnik je dobar četnik!” “Što vas ne ubismo ustaše jedne!”. UŽAS!
I tako krenu prepucavanja. Ko je na koga pucao, ko je koga ubijao, proganjao silovao i tako te slične grozote. Više mi nije ni pitanje ko je tu koga ubijao, već zašto to i sada želite? Svaki drugi komentar je poziv na ponovno ratovanje. Diramo rane koje još nisu zarasle, ali ko ih zapravo dira?
Veliki problem koji mi imamo je što živimo u dva različita svijeta: Virtuelni i realni. U realnom svijetu većina tih anonimusa (tako se prestavljaju na društvenim mrežama, pod lažnim imenima) je vrlo toleranta i u prvom su redu da kažu “Stop mržnji!”. U virtuelnom svijetu su sušta suprotnost tome. Tu oni pokazuju svoje pravo lice. Pod lažnoj sigurnosti koju osjećaju jer se kriju iza maske anonimnosti, pozivaju sebi slične na govor mržnje. Dok nam je društvenih mreža, ne trebamo da brinemo o ratu, jer ga upravo tu i vodimo. Bilo bi dobro da se taj govor mržnje zaustavi tu, u vituelno svijetu, ali to nije tako. Mnogi od nas se osjećaju nesigurno kada se nađu u sredini gdje su manjina.
Ja sam dijete iz mješanog braka, i ponosno to govorim. Mama mi je Hrvatica (katolkinja po vjeroispovjesti), a otac Bošnjak ( musliman po vjeroispovjesti). Od osnovne škole sam nosila epitet “kopile” (kao neželjeno ili nepoželjno dijete). Svi su me pitali šta sam ja. Pitala sam se i ja, ali vremenom sam shvatila: Ja sam Mirela, bez tih vaših obilježja koje ne želim da nosim! Ne nisam vjernik ali slavim i Bajram i Božić i Uskrs. Svi u čudu, kao kako to? E pa tako lijepo. Mjesto moga rođenje je Zemlja, rasa kojoj ja pripadam: čovjek, politika: sloboda, religija: ljubav. Da to sam ja! Dijete rođeno u mješanom braku te davne 1992. godine.
Kao dijete koje je rođeno u ratu, nisam zapamtila sve te ratne grozote. Ali mi nije jasno zašto neko ko je bio beba, isto kao i ja, može da mrzi nekog ko je druge vjere ili nacije. Šta je meni mogla uraditi druga beba? I ona je isto tako plakala kao i ja, i nju je majka krila u podrumu kao i mene. Zašto se onda mrzimo? Moj tata je jedva ostao živ nakon ranjavanja. Imao je tri veoma teške operacije i baš kada su doktori digli ruke od njega, desilo se čudo. Organi su počeli da se oporavljaju. Da moj tata je živ! Upravo me on naučio da ne mrzim ljude bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Sa njim na liniji su bili ljudi svih nacionalnosti, i upravo su ga oni i spasila. Miro (pravoslavac, Srbin) nosio ga je na leđima iako je i sam bio ranjen. I zašto onda govorimo da su svi Srbi (pravoslavci po vjeroispovjesti) ratni zločinci?
Najgora je činjenica što govor mržnje šire mlađe generacije koje su bile rođene u ratu (veći ih i nije bila rođena). Da li to stariji prenose na nas mlađe mržnju, ili nam je naprosto mržnja usađena još od samog rođenja?
Preživjeli smo rat, još samo i ovaj “mir” da preživimo, pa da konačno živimo. Kao ljudi!