Kažu da sam fanatik. Možda. Al' brate nešto voliš il' ne voliš. Nema tu sredine.
Ono imaš 14 godina i vidiš na ulici Mirzu Delibašića pa ti srce lupa k'o ludo. Ono hoćeš da vrisneš al' gdje ćeš sramota. Recimo da sam već tad bila „malo“ drugačija od ostalih djevojčica. Kad sam se na obilježavanju 30 godina od Grenobla rukovala sa g. Tanjevićem, pa bilo mi žao prati ruke od časti.
Bijaše davno kada prvi put na snimku gledah Grenoble i osvajanje vrha Evrope. Nisam se ni rodila kada je to bilo ali bi me opet emocije preplavile. Maštala sam da sam to gledala uživo i pitala se Bože kakav li je osjećaj.
I sada znam. Znam kako je kad ti se kida srce, kada preskače zbunjeno, kada dah stane na svaki poen, kad čupaš kosu, vrištiš i plačeš a usput nekontrolisano skačeš kao mahnit.
Sada znam kako je kada vidiš ime svoje države na tronu. Trebalo mi je vremena da se smirim, pokupim srce i pokušam staviti emociju na papir. Ali, nemoguće. Kako na papir staviti emocije koje ni sama nisam znala da sam kadra osjetiti. To je neopisiva sreća koja mi je tijelu nepoznata i koju u ovoj žabokrečini od države nemam razloga osjetiti.
Ostarila sam čekajući ali isplatilo se svake milisekunde mog čekanja da košarka bude na mjestu koje zaslužuje i koje joj pripada.
Prvaci Evrope san? Ne nije, java je. O, Bože i to kakva java.
Dok gledam kako istraživački rukama gledaju medalje, kako Musa gleda u prsten pitam se šta prođe kroz glavu šampiona u tom trenu? Nebrojeni dani truda, znoja, teškoća, napora, problema, spočitavanja, uskraćivanja? Koliko srce treba imati taj dječak, koliko njegovi saigrači, koliko njegovi roditelji, treneri ?
Koliko snažno kuca srce jedne majke u trenutku kada njen sin nacionalnu zastavu stavlja na tron Evrope?
Poželim da živim u državi a i u vremenu u kojoj su normalna i vrijedna djeca predmet uzora a roditelji takve djece institucija društva.
Ali ne živim ni u tom vremenu ni u takvoj državi.
Al' opet džaba rahljava država, džaba debilni političari, džaba neuslovi, džaba nedostatak para kad imaš srce. Džaba da se ujedine svi suci, da se sve ujedini protiv, sve je to ništa protiv srca.
A koliko samo srce imaju ova djeca.
Pokazali su državi, političarima i medijima šta znači biti prvo ljudina pa sportista, šta znači biti najbolji i kako se voli BiH.
Svi će reći jedna mala zemlja na vrhu Evrope ali ja znam da si ti velika, najveća sve dok imaš ovakve sinove!
Hvala vam sinovi BiH ! HVALA!
Poslije vas niko neće juriti da osvaja medalje već samo da ih brane.
Jer historija je bogatija za vaša imena:
Džanan Musa, Njegoš Sikiraš, Nikola Đaković, Adi Alikadić, Lazar Mutić, Aljoša Janković, Amar Barukčija, Srđan Kočić, Emir Čerkezović, Sani Čampara, Timur Ovčina, Vedran Mirković.
Dotakli su zadnji atom mog bića i najskrivenije kute mog srca koje sam zaboravila da imam.
Ovo je samo njihov uspjeh, ni državni, ni sportski ni politički ni medijski.
Dok svi redom budu ispirali usta kako su im na ovom putu bili preteča, sada kad su na vrhu Evrope, šta drugo do stati sa strane i gnušati se.
Zar je to ičiji uspjeh do njihov?
Državni? O, Bože zar treba komentar? Politički? Da ne psujem jer nisam vješta. Medijski? Kako da ne, inače se ubiste promocijom PRAVIH uzora u bilo čemu.
Ovo je uspjeh njih, njihovih roditelja i trenera. Realno samo su oni osjetili svu učmalost ovog državnog i društvenog poretka i izdigli se iznad toga.
Političari su nam eksperti uskraćivanja svega i jako isprofilirani u ugnjetavanju i spočitavanju svega što sjaji i prije nego postane zlatno.
Da se ja pitam zabranila bih političarima da se slikaju sa njima, zabranila bih im pristup ulicom kojom idu ova djeca.
Da se ja pitam, svaki političar koji se želi slikati sa ovim momcima ili uzeti ih usta treba iskeširati bar 10 milja Savezu, svaki medij koji želi da ih snimi il' intervjuira bar 5 milja. Ko ste BA? Crveni tepih od aerodroma do Vječne vatre da im stavite bi bilo malo.
Zato dragi političari, dok ne budete stajali u redu ko će prije ginuti za ovu državu, dok se ne budete takmičili ko će više podržati ovakvu djecu, dok se u vama ne probudi išta ljudsko, pozdravit ću vas velikim slovima najboljeg igrača prvenstva :
Mrš U Sto Anusa ( što vam je svakako prirodni habitat ) a njihova će vas Mladost Upornost Snaga i Ambicija zakucat' svaki put iznova i iznova.
Ne baca se biserje pred svinje nit' zlato pred političare.
Ni jedni ni drugi hudi ne znaju koliko to vrijedi.
