Godila bi povremeno nekakva murakamijevska mogucnost alterniranja svjetova; kada se zasitimo postkomunistickog svijeta u kojem nam sudbinu kroje tajkuni, u kojem zaudara nacionalizam, koji je moralna i estetska degradacija svijeta u kojem smo odrastali (a taj je bio daleko od savrsenog), prebaciti se u neki ljepsi svijet geografski i ideoloski zapadnije od nas, a kada udjemo iza sjaja zapada i zapahne nas miris trulezi neoliberalnog kapitalizma, gdje patriotizam zaudara istim smradom kao i nasi nacionalizmi, vratiti se u onaj nas i oprati se u dragim rijekama i moru, udahnuti cisti planinski zrak, pa kad ga zamijene izduvni gasovi trulih golfova i smrad zagadjenih rijeka, opet na zapad, zaroniti u mocni plavetni ocean i odahnuti u cistim i urednim parkovima, probuditi se uz miris Starbucks kafe, rucati u kvazi-italijanskom, kvazi-meksickom ili kvazi- indijskom restoranu (gdje je hrana ipak istinski ukusna), otupiti misli cileanskim vinom ili lokalnim pivom uz jazz uzivo i blazeno zaspati, pa ujutro skontati da nam ipak vise prijaju cevapi i burek, sarajevsko pivo i plavac, sevdalinke i starogradske, pa opet nazad… pa opet nazad… pa opet nazad.