Zamolio bih direktorij da ne jebe muve, ovo je remek djelo. Pozdravio bih ove što se kriju pod pseudonimima da prekinu da budu pseudo- ljudi. Ovdje se radi o stvarnim ljudima i događajima. Muka mi je od hoštaplerizma i ćutanja. Želim da glasno vrištim, a ne glasno ćutim. Sa druge strane, ova priča ne treba da dobije nagradu, jer od svinja neću ništa da uzmem. Nisam se prodao cionistima, nisam fašistima, nisam moderni meteroseksualac nego Balkanac (Balkan Boy) s toga draže mi je smrditi na znoj nego na klasičnu pseudo- laž. Hvala Buki ako ima još uvijek urlika od nje, ako BUKA nije postala tišina. Neću da vas pozdravim. (u tekstu korištena inspiracija od Ramba Amadeusa, “Balkan Boy”)
Ja sam veliki nacionalista. Moja nacija ima prioritet da vlada svijetom, bar ja tako mislim jer sam izrazito veliki nacionalista.
Ništa na svijetu ovom nije veliko kao moj osjećaj za moju naciju. Moj pogled prema narodu mom su jasne i snažne asocijacije. Veliki junaci koji su nosioci slave, ratovanja, junaštva, humanosti, podviga i podvižništva vjeri i ideologiji.
Moja nacija je ideal svjetskog društva, zbog toga joj mnogi narodi zavide. Ona je simbol slobode ugnjetavanih i lajtmotiv hrabrosti. Ona je ustvari primjer svim narodima, kako treba živjeti, kako treba sarađivati sa drugima i braniti svoju istinu pred pokvarenim svjetskim protuvama.
Oko moje domovine su mnogi dušmani i njihove neprijateljske teritorije koje ustvari trebaju da budu moja velika zemlja. Oni vjekovima drže pod opsadom zemlju koja ne pripada njima već nama, mojoj velikoj i hrabroj naciji. Na moj narod su se urotile razne svjetske zvjeri i pred raznim bjelosvjetskim savjetima agituju protiv mog naroda koji opravdano pruža otpor njihovoj demagogiji.
Zato sam ja veliki nacionalista. Nacionalizmom, ja pokušavam dati svoj skromni doprinos borbi moga naroda koji već vjekovima dokazuje svoju kulturu, izdržljivost, istrajnost, moral, suverenitet i vjeru. Moj narod je romantična priča gigantskog ratnika, kamen spoticanja narodima kojima služimo kao primjer i Ahilova peta dušmanima koji pokušavaju da nas osvoje.
Kabadahije i svjetske protuve mogu samo da se cere iz svojih jazbina na moj veliki narod, a mi ponosni na grudobranu, dignuta čela, držimo zastavu na koplju. Sinoć dok sam sjedio na zidiću ispred trgovine, gdje se skupljaju komšije, iznervirala me je stara, nepismena baba. Komšinica iz kraja, koja tvrdi da smo mi svi isti i da nas razlike samo dijele. Isto kao da se juče rodila ili su joj bjelosvjetski agitatori i domaći izdajnici isprali mozak. Te babetine samo gledaju Španske serije i ne vjeruju u realnost. Te su serije i postavljene da nam brišu mozak. Koliko je samo ratova prošla ta baba, a uspjeli su da joj izbrišu nacionalnu svijest. Iako sam bio za još jedno pivo, otišao sam kući da je ne slušam.
Ja sam veliki nacionalista, ali imam jedan mali problem, koji ću da riješim zajedno sa svojim narodom, samo da otkrijem koja je moja zemlja i kako se tačno i precizno naziva moja nacionalnost, pošto to često mjenjamo. Neko kaže da smo sišli sa Karpata, neko da smo sa one druge strane Alpa, a neko opet tvrdi da smo došli sa bliskog istoka. I svi ti ljudi koji to tvrde su veliki nacionalisti, baš kao i ja.
Zašto, to ne znam, pitanje je na koje ljudi poput mene ne mogu da dadu adekvatan odgovor, a to je zato što sam pored nacionalizma i veoma tolerantna osoba. Tolerancija je moje drugo ime. Ja poštujem ljude koji drugačije misle, drugačije govore, drugačije žive, imaju drugi smisao za samu stvarnost i čak ako hoćete hranu koju jedu. Moram biti tolerantan, bar dok ne utvrdim sa koje sam kruške spao.
Ponekad imam osjećaj da nam se sve smješalo, ali neću da klonem duhom kao ona baba, pa da mi je bitnije dali je Rikardo prevario Emanuelu, jer sasvim je sigurno da nismo došli sa Pirineja.
Ja sam ujedno i jako skromna osoba koja pokušava sebe staviti na začelje svake životne kolone da bih istakao drugog. Jer sam Ja, ponavljam zaista Ja i samo Ja taj koji će pomoći unesrećenom komšiji u momentu kada mu recimo crkava krava. Ja ću ga svojim velikim srcem utješiti i pružiti mu humanitarnu pomoć odvajajući iz svojih usta litar mlijeka.
To je dio moje skromnosti i tolerancije, to je fakat mog bića koji duboko krijem i pokazujem samo kada je potrebno. Rijetko pričam o tome i stidim se kada mi odaju priznanja za zasluge koje me sleduju. Doduše nikada ih nisam primio, zato što su ljudi oko mene vrlo sujetni i zavidni i jedva čekaju da moja krava crkne.
Mene, tolerantnog, pametnog i lijepog znaju svi i sa mnom su svi u dobrim odnosima, jer ne žele da se sukobljavaju sa mojim velikim talentom ubjeđivanja. Pravednost iz mene u slučaju proturječenja može da izađe veoma agresivno, a komšije se zato samo smješkaju i odobravaju mi svaku moju riječ. Svjesni su oni moje pravednosti, nije da nisu mada nekada znaju da pogube živce, ali moć moje logike ih brzo ubjedi u suprotno.
Ponekad mi prosto pokušavaju da nametnu svoju nakaradnu sliku života sa veličanjem svog stava time što moram da ih trpim u komšiluku. Recimo prije neki dan sam ušao u ozbiljnu svađu sa komšinicom koja pjeva turbo-folk po kafanama. Kako je prozor njene sobe tik šest metara od prozora moje sobe, pa se to divljačko zavijanje čuje u moju mirnu sobu, sjetio sam se recepta. Otvorio sam isti i do daske sa muzičke linije pustio Black Sabbath.
Izašla je na balkon sa viklerima i zelenim kompletićem u kome nastupa, uputila mi je par masnih termina, podbočena rukama na svoje velike kukove, zatim ukopčala mikrofon u svoju muzičku liniju i počela da se drekenja seljančura. Žao mi je samo cipele martinke koja ju je pogodila u čelo. Gadno je ljudima poput mene da živi u zemlji u kojoj nema tolerancije, zar ne.
Ja sam veliki pacifista. Mrzim sve što miriše na barut. Zbog toga sam sve svoje sate iskoristio na agitatorstvo protiv ratova, vojski, policijskih režima i diktatora koji rješavaju svoj interes oružjem. Ja mrzim oružane sukobe u svijetu. Spreman sam poginuti za taj savršeni mir.
Za mene je onaj koji je izmislio dinamit obični terorista, a ne lik koji treba da ima fondaciju i u čije ime se dodjeljuju nagrade za naučna otkrića i mir. Spreman sam da svakog njegovog sljedbenika ubijem na mjestu. Ja sam istrajan u svojoj borbi da budem pacifista i za svoju ideologiju bih trgnuo nož na svakog ko oružjem rješava problem.
Vatreni sam pacifista. U moje vjeđe su se uvile ideje i mudrost moje ideologije. Ja ustvari živim za dan kada će cijeli svijet biti jedna slobodna teritorija bez nasilja i straha od oružja. Nikada se neću pomiriti sa militaristima, niti ću prihvatiti način na koji oni pokušavaju ubjeđivati narode. Njihovi argumenti su eksplozivni, zato bi bilo najbolje da se međusobno poubijaju kako bi mi, koji drugačije mislimo, imali manje posla.
Ja sam pacifista zato što i u mojoj najbližoj okolini ima ljudi koji su vatreni ljubitelji oružja. Eto recimo moj komšija је strastveni lovac, barata puškama po cijeli dan, maltretira kerove sa nekakvim komandama i njegovo dvorište više liči na kasarnu nego na okućnicu. U njegovom hodniku vise mrtve glave srndaća, međeđe kože, rogovi. Kada uđeš u njegovu „kasarnu“ prvo ti dobrodošlicu poželi zvjer iz kućice, naročito ako noću dođeš da „pozajmiš“ kosačicu. Zar je moguće da jedan pacifista živi u takvom komšiluku u kojem kerberi laju, kauboji vitlaju duplicama i pune se zamrzivači divljačima. Šta su sve u stanju da učine ljudima kad to rade divljim umiljatim životinjama.
Za mene je neprihvatljivo da taj njegov način na koji on živi biva i obitava pored mog tolerantnog i mirnog, stereotipnog, idealnog i nadasve skromnog života. Ja sam ugrožen i izazvan, ja sam potišten i sabijen u ćošak, bezizlazno primoran da se borim. Pa ko to može da trpi, samo luda i nesavjesna osoba, a ovako savjestan kao ja mora da se bori. Pacifista mora biti i borben i miroljubiv,( to me podsjeća na nekog „velikana“ od prije sedamdesetak godina u natrag, ne mogu da se sjetim kako se zvao). U toj uzvišenoj borbi koja slijedi trebao bih dati primjer djeci i cijelom komšiluku kako opstati u nakani da budemo pacifisti.
Na svu (ne) sreću ima nas još ovakvih pa će svačiji komšiluk izgledati kao što to ja zamišljam, jer sam Ja inicijalna kapisla, „nadam se“ ,novog čovjeka koji neće imati potrebu da se svađa sa komšijom. Pacifizam treba malo da zažmiri zbog budućnosti jer treba se prisjetiti velikih riječi, „stotine umiru da hiljade žive“, pravedna forma.
Iz opravdanih razloga koji ugrožavaju moj pacifistički rad, odoh da porazgovaram sa komšijom, kako bih svojim pragmatičnim, diplomatskim metodama ubjedio njega da preda oružje po svaku cijenu. Ja ne prezam ni od borbe, moja borba je pravedna, kao sav moj narod, (izem li ga, ne znam koji), al bitno da postignem odgovarajući cilj. Po njegovoj predaji, moj pravedni i tolerantni sud će odlučiti kako da ga kaznim ili ne daj Bože, ako mora, čime da ga mučim.