Demonizacija društva počinje opsjednutošću, baš kao onomad kada se vjerovalo da postoji opsjednutost demonom kroz grijeh i požudu sa nekim stvarima , slastima, srebrom, pa se kasnije to vjerovanje tumačilo kroz krajnji stadijum psihičkog obolenja, kao opsadu tijela demonom. Sve su to približavali onostranom, jer nije postojao lijek protiv ludila, nit danas postoji, koje ustvari uzrokuje pohotan, neuredan, stresan i razvratan život. Ne kaže se džaba, „ Ne daj mi bože sve što mi srce hoće“ (možda smo svi obloporni). Bog i demon tu najmanje imaju vezu, ali metafizički te stvari moramo tako nazivati da bi prostoj svjetini bilo jasno o čemu se radi. Biblija sama je koncipirana tako da straši i opominje kad se jedinka nađe van stada. Ljudi su se oduvijek tretirali kao ovce. No, dal ima šanse da se to stajalište promjeni?
Demonizacija ovce. Da bi se shvatilo polazište ove teze, mora se prihvatiti standard čovjekovog opšteg razmišljanja. Govorili smo o opsjednutošću i ukratko, jasno definisali potrebu da se slastima podredi život koji nas, možda, kasnije i ubija (iz tuđih iskustava jasno vidim da ubija). Najveće strasti su u religiji iako ona to opovrgava i skrivanjem motivacije kategorički odbija (može biti i u politici). Motivacija je tako prosta i ona je ogladalo društva. Ima niz primjera kroz koje ćemo viditi da su njihove aspiracije jednako nečasne (demonizovane) kao i kod „običnog smrtnika“. Primjeri su nasušno srebroljublje i pogodnosti ovog svijeta. Oni bi se pak branili time, da je danas vrijeme modernog čovjeka i da svaki čovjek pa i pop ima pravo na svoje automobile, svoje stanove, svoje vikendice, svoje hotele, svoje privatne biznise…(vidite li dokle to ide) … a onda zamislite šta radi u svemu tome sveštenik. Isti onaj isusovac koji treba da daje, nesebičnošću pokazuje volju božju, taj ima previše i stremi ka većem od čovjeka. Neki se rađaju da imaju sve, a neki da žive od ničega. Sve je to blijeda slika ili privid jednog sna, a jave su itekako življe i kristalnije. Zašto „bogobojazni i skrušeni pastir“ ima sve te aspirativne momente prema slastima, a toliko se zvanično gnuša srebra pa to, simetrično tim stvarima, samo naziva „srebroljublje“. Dakako da je to najslađi dio svake vlasti, svakog položaja i tome ni najkomunističkiji sistemi nisu odoljevali. Svaki i onaj najmanji diktatorčić je želio svoju veliku raskošnu palatu. Zato ne treba slušati propovjedi dvoličnih čobana. Njima je dobro, dok je nama loše. Dvoličnost rađa kukavičluk, a kukavice su samo obmanuti i nepismeni. Kukavica se ne suprostavlja, on je suprostavljen sam sebi već dovoljno, jer ne shvatajući sebe, kako može shvatati onoga koji mu besjedi. Pastiri besjede najsrčanije, oni su odgovor na sve, pa i na to šta je dobro za drugog. Dal u ovom vremenu iko može odgovoriti na ovakva kompleksna pitanja: Šta je dobro za mene? Koliko je meni potrebno? Kuda ja moram da idem? Ko sam ja i šta mi nedostaje da budem zadovoljan?
Sve te velike i preuzvišene odgovore, sa lakoćom pronalaze čobani koji čuvaju svoje ovce od zala bijelog svijeta. Njihovi bernandinci su političari koji u dosluhu s njima vrše uslugu obmane, inkluzije (uključenje) u sistem koji samo odgovara onima koji su trenutno okorišćeni u njemu. Ako ne podvrgavaš svoju slijepu vjeru tome, nemaš privilegiju da budeš ostavljen na miru. Dal smo dobro čuli „da budeš ostavljen na miru“, što ne znači da će ti pomoći da bolje živiš. Njima je bitno jedino to, da se ne buniš i da prihvataš sve, pa onda definišimo: Ako nemaš novca, da ne tražiš! Ako nemaš posao, da ne budeš dio protesta! Ako se ne osjećaš dobro, da ne misliš kako ti je loš životni standard i okolina! Drugim riječima, sam si kriv zbog svog lošeg stanja i ne huli na vlast i boga, jer će ti biti gore. Ono što takav sistem može da uradi po pitanju toga je samo borba protiv sopstvenog stada. Desetkovati je najbolje, jer time završavaš posao u nekoj pobuni. Kontra-mitingovanje je nasušno, jer se njime stvara slika podjeljenosti. Kontra-mitingaši su takođe sirotinja, u službi vlasti. Kako kažu, „bolje je i za pivo i burek, nego propasti sa onima koji s bune protiv države“. To je jad i ovaj tekst to neće promjeniti, dok je laža i derikoža. Laž je potrebna, jer je ona najbolje oružje protiv situacije i laž se takođe inkluzuje, ubacije u masu putem umirivanja svijesti teološkim, političkim i drugim sredstvima. Sredstva za odvraćanje pažnje sa stvarne situacije su vjersko-nacionalni ciljevi. Te virtuelno-nacigene materije, iznikle iz mitologija su bajke za nepismene i bezglave primjerke u svakoj naciji koja ima smanjen oblik sekulariteta u državnom ustrojstvu. Podložnost teokratiji je epigon (neorginalan sledbenik, slab naslednik) za razvoj i opstanak takvog društva. Takvo društvo se brani samo dok većina ovaca trpi. Onog momenta kada to ne bude više moguće, bernandinci će biti otrovani, a bogovi pasti. To se dešavalo više puta u istoriji, ne treba pominjati primjere. Isto tako kao što teos brzo pada, tako i vaskrsava, zahvaljujući čovjeku koji bi da se vrati na staro, odnosno da bezgranično vlada nad drugima. Zato ne postoji trajno rešenje za čovjeka, u smislu bezbrižnosti i stvaranja idealnog društva. Sistemi se samo smjenjuju il bolji postaju lošiji, zbog prirode svog tvorca, čovjeka.
Hipokrizija – (licemjerstvo) društva, za one koji ne znaju šta je hipokrizija, dal mogu da shvate moć besjede. Ne oni ne mogu da shvate, zato dolazi do izražaja veličina govora. To je pogrešan put u nakani da se nešto objasni, to je samo gubljenje vremena, što odgovara jedino demagozima koji bi da uporno zamazuju oči čovjeku koga smatraju za ovcu. Danas nećemo koristiti teške riječi, sada ćemo da raskrinkavamo moć „velikih riječi“. Hipokrizija je dvoličnost i licemjerno pretvaranje žabe u princa. To je najružniji oblik tvorbe čovjeka u demona. Sada bi neko rekao da sam opsjednut latinštinama, jer oni žele da dočekaju na nož sve što je napredno, samo da osude, al opet neznavši da riječ hipokrizija pripada grcizmima u kojima stoji upravo njihov molitveni put. Sve će podrediti demonu oni koji sami u ogledalu ugledaju demona. Stid od samog sebe tjera ih na osudu onih koji misle svojom glavom. Dakle, svjetinu ne treba slušati, kao ni popove koji su živa hipokrizija ovog društva, oličenje sofizma (σοφός- učenje onih koji se smatraju mudrima).
Svaka ovca koja ne sluša pastira osuđuje se na anatemu i žrtvu. Tu ovcu prvu pojedu i prema njoj se odnose kao prema škartu. Iz iskustva čovječanstva vidite da je svaki napredni oblik koji se manifestuje kroz nauku, umjetnost, misao, itekako bio osporavan i nazivan „đavolskim“. Dakako da je demonizacija sveprisutna i sve se okreće u društvu kako imponuje čobanu. Jednom prilikom kad je grom udario u crkvu, jedan pop je izjavio da je Bog ljut na narod, a ne na sveštenstvo i crkvu. Kako reče „ Da je bog htio mene da ubije, našao bi me, a ovako gnevan je na narod“. Dal uviđate glupost ovih riječi, dvoličnost i izbjegavanje suštine. Postavlja se pitanje, dal bi Bog onda trebao da bombarduje svaku kuću toga dotičnog „neposlušnog“ naroda ili pak Bog nešto ima drugo na umu kad udara u crkvu. Odgovor je očigledan, nije dvoličan i nije kontradiktoran. Samo ako razmišljate logikom, naći ćete prave odgovore, a ako razmišljate pragmatikom nadređenog, do sutra nećete znati ni kako se zovete. Oni su učeni da smute, često ni sami ne znajući šta tačno rade i govore. Po riječima se prepoznaju, po djelima se otkrivaju. Ne reče li i biblija slično i ostale knjige teoloških mudraca. No, manimo se mi astralnosti i metafizičke zavrzlame. Davno je Fojerbah (Ludvig Fojerbah 1804-1872 Njemački filozof) objasnio slične kontekste u svom djelu „Čovjek i Bog“. Ovaj dio koji raskrinkava čovjeka i ublažava njegovu ulogu da se dijeli na ovcu i pastira, ne vareći pritom licemjerstva, pojačava onaj zdraviji čovjekoliki izgled društva koje poznajemo. Mi, dakle čovjek, je svijestan onoliko koliko je u stanju da rastumači pojave okolo sebe i da se s njima nosi. To je onaj teži put, s obzirom da pamet obitava kod manjine, pa s tim živeći normalno je jedino da nailazimo na zidove i na neodobravanja. Ovca je pastiru mila i draga samo dokle je dobra da prihvati travu, zob i milovanje, jednako kao i nož. Naravoučenije ove teške drame je: Ne budite ovce!
Privrženost demonu. Svjedoci smo različitih odgovora u našoj zemlji na nesnosnu situaciju i društveno samoubistvo ove nepostojeće i neodržive zemlje. Ova zemlja srlja u ralje svojih tvoraca. Glad više nije problem, ona je fenomen autodestrukcije sistema. Ipak takav sistem će opstajati i pored toga što se protesti ljudi šire po gradovima. Vlast, sa druge strane, jedino brine o tome kako ugušiti bunt, što daje kredibilitet ovome gore što sam definisao u tekstu. Dakle, ništa nije bitno kao što je bitan nagon za produženje agonije. Trojno teokratsko okruženje u BiH je jedan jedini cilj da se sačuva državnost i pronalaze se sredstva jedino kako da se uguši protest nezadovoljnih umjesto da se rješavaju stvarni problemi. Religije samo govore o molitvi kao rešenju, a političari o miru i strpljenju. Vidite li tu onu istu notu koja guši napredovanje društva. Sve što izranja iz toga je opšte prebacivanje odgovornosti i krivljenje jednih u nakani da okrive druge. Političari iz Federacije krive RS za sve što se dešava u tom entitetu, a ovi iz RS, predvođeni apsolutizmom jednog diktatora, krive federalne strukture da unose nemir na teritoriju RS. Perpetum mobile Bosne kao ping pong diplomatija. To se dešava dok se narod i pored toga bunta, ipak ne dešava. Privrženost demonizaciji, uprkos nastojanju da bude opšta revolucionarnost, samo je jedan i jedini poriv. Ne postoji drugačije mišljenje, jer se ono ne dozvoljava. Zašto je nejako još uvijek?
Kada ćemo shvatiti da mora nešto konkretno da se uradi, zavisi od toga ko će shvatiti i dati svoju kožu prvi zarad neke nove političke misli koja će obratiti pažnju na čovjeka, slobodnog od religija, politika, oligarhije i slobodnog da razmišlja u svrhu sopstvene promjene koju zavređuje i kojoj mora da se okrene. Taj neko mora shvatiti da se revolucija ne nosi na leđima ovog sadašnjeg sistema, već rušenjem postojećeg. Stoga sledi da zahtjevi protestanata idu u krivom smjeru kada u njima stoji promjena vlada kantona i entiteta. Te dejtonske demo(n)kratije moraju nestati, biti progutane u revoluciji koja se zaziva kao takva. Dakle, u nečem budućem nema mjesta za podjele. Samo tako, i tim zahtjevima može doći do konkretnih rešenja. Ne postoji mjesto za koketiranje ako se pokušava promjeniti namjena objekta. Naš objekat koji pokušavamo preoblikovati, promjeniti mu namjenu je javna kuća zvana BiH i onda na terenu ne treba koketirati sa kurvama, već istjerati stanovnike tog objekta van. Dakle iseliti kurve i useliti drugačiju klijentelu koja ima drugi zadatak u objektu. To znači, preuređenje svrhe i namjene. Pod tim preuređenjem nema balansiranja sa stvarima kojima je do tog sudbonosnog dana bilo izgrađeno zdanje. Tu padaju i zidovi, a ti zidovi su, jasno vam je, kantoni, entiteti i političko-etničke granice. Koliko će i kada to narod da shvati, zavisi od političkih aspiracija u regionu, a dakako i u svijetu kao globalnoj političkoj sceni.
U nekim gore pasusima namjerno sam počeo i preporučivao metafizikum monologa, jer je bitno bilo raskriliti kartu problema, a to su jasne nam svima dvoličnosti na kojima se bazira društvo koje voli, ponavljam „voli i obožava“ čovjeka kao uspavanu ljepoticu koja čeka svog princa. Mi smo od sopstvene stvarnosti stvorili san, ustvari sve doživljavamo kao san, zamlaćujući se odlukama sa vrha, jer ovdašnji čovjek uvijek čeka šta će se servirati na vrhu, pa i ovi protesti koje je Bosna imala početkom ove godine su išli u smjeru da se traži nešto što nam ustvari ne treba. Čovjek danas u Bosni ima priliku da kvalitetno spava i jede tek onoliko koliko mu dozvoljava njegovo nemješanje u stvarnost. Sistem kibernacije i konstantnog odlaganja akcije nije ništa drugo nego onaj sistem koji oni žele. Stereotipni primjeri vokabulara: „Čekaj još malo, sutra će biti drugačije, imamo još fore, samo da bude ova promjena, samo da se desi ona smjena“ i td. Takav vid iščekivanja vuče za sobom nove probleme i budi dalju privrženost demonima sutrašnjice, koji jedini izvjesno tumaraju ka cilju, rušeći nam naše pravo na sutra. Naše pravo na sutra je zavisno o njima i njihovim odlukama. Naše pravo postaje surogat nečemu nejasnom, nečemu što bi trebali da nazovemo slobodom, a nemamo dovoljno snage da to izguramo u praksi. Bosna je teoretska tvorevina, kojom mlataraju njeni vragovi i svaki put kad pokušamo da primjenimo nešto konkretno u njoj, nailazimo na izmaglicu prožetu nacionalizmima, vjerskim fanatizmima, nepotizmima i ostalim jedinim primjenjljivim misaonim imenicama. Dakle, jedino misaone imenice imaju praktičnu primjenu i žalosno je to što su te misaone imenice proizvodi 19 vijeka. Bosna u ovakvom obliku koji danas, ne mogu reći živi, nego levitira u podnebesju, je povampireni abortus iz laboratorije dr Frankesteina.
Epilog demona. „Nije ništa bitno. Nije niko u pravu. Nama se ne dešava ništa. Čekajmo izlazeće sunce. S jutrom nestaju prikaze. Sve će biti u redu. Ne boli toliko jako. Možemo izdržati, izdržali smo i gore.“ Floskule ovaca koje vode čobani. I ona koja meni najviše ide na živce je maksima uboge sirotinje „ Strpljen spašen, Bog sve vidi, ničija nije do zore…“ bla bla bla.
Najgori zaključak koji mogu da izvedem je samo jedan, a volio bih da postoji neki drugi. Taj zaključak se zove „ Ćutaću i dalje, moje nije da govorim, ja sam dobar i neću da se svađam“.
Najgora stvar koju mogu da predvidim je smrt svakog, pa i moja. Gore, s čim ćemo otići, nek se zapitaju teološki dio naroda i narodnosti. Jer bog ne uči kolaboraciji, već revoluciji. Svaki bog je bio jedna revolucija. Bijedo i sirotinjo i bogu si teš…greška.
… februar 2014 …