Imamo li pravo šutjeti?
Možeš li bolan okrenuti glavu od bola koji ti protrese, resetira dušu u trenu od kojeg ti se ježi svaka pora na koži, kada ti oči proparaju jezive slike udarca ledene ruke po licu i tijelu djeteta s invaliditetom?
Možeš li sebi dozvoliti pravo na šutnju?
Nedavno je mlada majka Dijana Sajko, sasvim slučajno, bila svjedok nasilja u ustanovi za rehabilitaciju djece s teškim oštećenjima zdravlja.
Šamar na licu djeteta u kolicima, grubo vezanje, bacanje na krevet, od strane medicinske sestre koja se brine za djecu. U ustanovi koja bi toj djeci trebala dati krila, kad već noge nepomično dodiruju kolica. A usne šute.
Krila za let. Let bez krila.
Postoje znate oni letovi bez krila. Kad ti misli lete po plavim svodovima, ulicama, gradovima, ljudima. Let po ljudskim licima obojenih osmjehom.
Let kao simbol vjere. U svijet. U ljude. U sebe. Da vrijediš. Da se smiješ bez namještene grimase na usnama. Kada hodaš, trciš, bez da si pomjerio nogu. I pričaš očima.
Postoje tamo neki letovi, vjerujte mi.
Šamar na obrazu djeteta u kolicima, u Specijalnoj bolnici Goljak, bas na mjestu gdje bi osoblje trebalo da baš pokuša nacrtati neka sanjiva krila toj djeci.
Dijana Sajko, koja je prijavila nasilje na Goljaku, koje se po anonimnim i sve glasnijim svjedočanstvima godinama događa u takvim institucijama, rastegnuta je po medijima k'o guma za žvakanje.
Iskorsti i ispljuni, za tren senzacije gluhih medija, koji u svom galopu za bolju čitanost buknu vatrom i žarom u jednom trenu, protresu te do kljucne kosti. I zašute.
Prošla vijest, zastarila. Volimo mi tu stihijsku dobrotu, stihijsku osudu. I zaborav.
A u bolnici Goljak, možda je bas ovaj tren još jedno dijete ostalo podrezanih krila.
Zauvijek.
Poznajem neku djecu Goljaka.
Prva asocijacija, kada sam pročitala vijest, bila je slika šamara na licu moje male prijateljice Seline, vidite je gore na slici. Šamar na ovom lijepom, vječito nasmijanom licu i usnama koje mi govore punim srcem: “Volim te”. Ona tako srcem ispali to “volim te” da ga osjetiš u najskrivenijem kutu srca.
Gledam je neki dan, smije se i priča o školi, prijateljima. Ona ne vidi trule urušene zidove geta koju nazivaju školom. Ona ne vidi uske hodnike u kojima se ne mogu razmijeniti dvoje djece s kolicima.
Ona vidi ali ne vidi.
Jer ne zna za bolje škole. Ne zna ona da postoje škole za “savršene”, i one malo savršenije, s parkinzima za džipove ćaćinih sinova i kćeri. Ona vidi kroz ružičaste naočale nekog ljepšeg svijeta, svijeta sazdanog od osmjeha i letova. Svaki novi let. I novi osmijeh.
Gledam je, zamisljam tu istu medicnsku sestru kako je baca na krevet, ostavlja trag šamara na njenom prekrasnom licu.
I grči mi se ruka, da zaustavim šaku kojom bi zaustavila sve šake koje bi izbrisale boje njenog osmjeha.
Grči mi se žila na vratu, zgrčila se toliko da krv ne ide prema tijelu. Samo stoji u glavi k'o krik. K'o balon koji će puknuti svaki tren, proboden iglom od pomisli na na otisak ruke na njenom licu..
Na licu Seline, Sare Elene, Bartola…
A mi šutimo. Dok nijemi krikovi s Goljaka paraju ovaj jebeni stisnuti, buđavi balon u kojem smo se sakrili. Da ne čujemo.
Da ne vidimo.
Da šutnjom postanemo suučesnici slomljenih krila, spremnih za let bez ruku, bez nogu. Onaj neopipljiv let bez leta. Onaj let od samo jednog osmijeha na licu svih Selina.
Zgrčila se u meni tišina. Od tisuću riječi.
Hoće vani. I grcam od nemoći. Iako imam riječi. I noge. I ruke.
Stojim na mjestu, skamenjena od bola.
A vrište u meni svi udarci. Vrište u meni sve uplašene oči. Vrište u meni sva slomljena krila,
Za samo jedan let osmjeha…