Zanimljivo je kako naši ljudi na bespućima Interneta ili u tuđini bez problema prepoznaju druge naše. I baš ih tako zovu – “Naši”. Naš čovjek će ti u tren oka prepoznati našeg čovjeka.
Reklo bi se da svi ti naši ljudi – imaju zajedničke probleme, isti jadi ih muče. Nezaposlenost, neobrazovanost, malograđanština, odliv mozAKA, sveopšta pljačka…
Zanimljivo je da svi naši gotovo u pravilu biraju one svoje najgore. Biraju najgore da ih predstavljaju i vode – u ambis. A, opet nije mi naših nimalo žao. Većina je Naših korumpirana ili kako se to na našem lijepo kaže: pokvarena. Tako se barem ponašaju…
Šta to mi, Naši imamo još zajedničko? Jezik? Kulturu? Zajedničku slavnu prošlost? Laže kao pas onaj ko ustvrdi suprotno.
Nije davno bilo, a na ovom tlu je postojao imperij. Naši ujedinjeni su tada bili regionalna sila i vrlo uvažen međunarodni, kako se to kaže – fakor. Ovdje je to bilo. Tu, kod nas, na ovom istom – krvavom tlu. Ovdje, na našem tlu je nekoć (ne)davno carevala sila koja se na svom tlu mogla nositi i sa Natom i Varšavskim Paktom. Carevinom je vladao mudri, a ubrzo ga okružiše dvorski podrepaši i ublehaši. Takvi su toj carevini dohakali. U toj zemlji se govorio naš jezik na različitim narječjima. Svi su sve razumjeli.
Gdje smo danas?
Reklo bi se da nema traga od te sile. Ali … ostali su ljudi. Ti ćeš Našeg čovjeka i dan-danas uvijek i nepogrešivo prepoznati po ponašanju i jeziku. Našem jeziku.
Možda je sve to zbog imena? Pa zašto ne početi imenovati stvari odgovarajućim imenom.
Današnja imena naših, ovdašnjih naroda su: Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, pa i Slovenci i Makedonci i svi su oni Naši. Svi ti raznoimeni narodi na vlastitim jezicima druge naše zovu jednako – Našim, a ti drugi prepoznaju prve kao Naše.
Svjesni su i Naši toga, ali imaju jedan veliki problem. Ne mogu se dogovoriti kako bi nazvali zajednički jezik. A, zašto bi taj, zajedniči jezik, morao biti ičiji? Zašto ime jezika otuđivati od drugih? Zašto taj jezik ne nazvati koristeći upravo isti taj jezik? Zašto ga ne bi zvali našim jezikom?
Naši nisu narod, Naši je nešto puno veće. Naši su narodi i više od toga. Naši su balkanski koanglomerat boja i mirisa, kultura, religija, naroda i pojedinaca.
Možda će doći vrijeme da će se stvari opet zvati pravim imenom i naša zemlja će se možda upravo zvati Naša Zemlja.
Tu utopiju, Našu Zemlju, zamišljam bez stranaka i bez granica. U toj Zemlji ne bi bilo čak ni Naše Stranke J.
Zašto Našem čovjeku treba stranka da ga predstavi drugom Našem? Zašto uopšte trebamo biti jedni drugim – stranka. Možda da umjesto stranaka budemo otvoreni prema drugima – i shvatimo da smo ono što smo bili i što ćemo biti.
Naši ljudi.
Iluzija?
***
Ne gajim iluzije
Ne gajim iluzije.
Ja samo znam da:
sve što je bilo,
biti će opet.
Kad?
Ne zna se.
Ima li ko da zna?
Znam ko bi mogao da zna.
Sudbinica – sudbine sudinica zna.
A šta ja znam?
Ja znam da se dobro dobrom vraća.
Znam da ko drugome jamu kopa,
sam u nju pada!
Znam da se ne treba tuđoj nesreći radovati.
Znam i da kako smo posijali,
tako ćemo i požnjeti.
Znam i vidim da nam štakori žito žderu i zlatne brabonjke seru.
Znam i da Njutn kaže da taj brabonjak mora zemlju poljubiti.
Sa njom se sjediniti.
Znam i da će ti brabonjci cvjetove othranti.
Cvijeće će stasati.
Suncu se okrenuti.
Suncokreti.
Ah, ti luckasti suncokreti…
Ilustracija: Žena sa Van Goghovim suncokretima (Isaac Israels)