Nikada, ali zaista nikada, nisam pratio dodjelu oskara, jer smatram da je too kao naša evrovizija, puno politike. kao onda kada je trebao kameron da dobijuje priču dobijee mali milion oskara za avatar, a biloo je upitno dalii će, jer u filmu USA vojska ide zavezana i povlači se, a ti nikada nije bio slučaj. Takoo i ovaj put. kažu da je film ”Snajperista” bio kao favorit, ali kako vidim nije prošao slavno. sviđa mi se u tom filmu što je režiser Klint Istvud, koji baš u zadnjih nekoliko svojih filmova, ruši neke Američke stereotipe, tako i u ovom. a koje? pa aktuelizuje priču o pojedincu. u ovom slučaju o tom glavnom junaku, koga otac priprema od malih nogu za vojnika, što mi je sličnoo našim pričama. jer kod nas kada se rodiš a muško si dijete odmah si predodređen za vojnika. I svakakoo najboljeg. Tako je i ovaj Kris čini mi se, odlazi u irak. Sa nekim suludim ubjeđenjima, po meni. i prolije krv 120 potvrđenih mata i oko 200 ne potvrđenih. i tu po meni nestaje glavna priča. Vraća se, jer mu nedostaje supruga djeca porodica. i tek se onda nalazi u ludilu. Jer ni ne zna zašta se išao boriti ni gdje. svuda vidi borbe i sve sve mu se vraća. e, razlika. naši očevi su se borili na svome tlu da bi ”zaštitili” i osvojili svoje. a on? on pojma nema. i svakakoo kao i uvijek do sada usa društvo, odnosno država diže ruke od njega…. i sve me to podsjeća na naše priče. kod nas su kao znali za šta se bore a i od njih su diglii ruke…