Rat je kao ogledalo u kojem se vidi cijelo društvo a kad ogledalo razbijemo svaki pojedinac dobije komad stakla u kojem vidi sam sebe i ono što je postao nakon razbijanja. Neke ljude jednostavno zapadne veliki komad stakla koji ih ubije, nekima se staklo zabije u srce ali ne umiru već nose taj komad sve do svoje smrti a neki ljudi konačno vide sebe onakvi kakvi zaista jesu. U mom slučaju je komad stakla pokazao meni kakvi su ljudi oko mene. Bio sam dijete kad sam prvi put čuo zvuk razbijanja velikog ogledala u hodniku. Puklo je ogledalo na ormaru u kući moje bake u kojem su se svi gledali prije izlaska i odlaska iz kuće. Jednostavno se rasprslo po cijelom hodniku od snažne detonacije koja je raznjela jednu kuću u blizini, krhotine i geleri su samo prošli kroz prozor na koji smo naivno stavljali novine, papire i sve ostale gluposti misleći da nas jedan tanak papir može zaštiti od nove stvarnosti. Komadi su samo prošli kroz prozor, sve se desilo u trenutku, čuo sam zvuk pucanja stvari, stakla i vrata su pala nasred dnevnog boravka, uvijek su se klimala a ova detonacija ih je samo srušila za sva vremena. U hodnik je upravo ulazila moja baka sa kantom vode jer je grad izgubio vodu i kad su geleri proletjeli kućom zabili su se u nju i u ogledalo iza nje, pala je prekrivena prašinom, staklom i komadićima zida a kanta puna vode se razlila po cijelom dnevnom boravku gdje smo spavali noćima na spužvama, dekama i jastucima. Voda koja se razlijevala po sjajnom parketu nije bila bistra već crvena, bakina krv se pomiješala sa vodom i sad se ta voda svuda razlijevala po kući. Čuli su se krikovi žena koje su noćile s nama u prizemlju, otac mi je prekrio oči ali voda je već došla do moje bijele dekice sa plavim medama i postala je roza, mokra i tu me prvi put obuzeo osjećaj da su me lagali, da nije riječ o zabavi pod stolom, da nije šala što stavljamo papir po prozorima i da se nešto užasno desilo baki jer ne ustaje a ima otvorene oči i usta. Prekrili su moje oči ali moj osjećaj nisu uspjeli prekriti. Ja jesam. Uskoro smo se našli u autobusu s mamom, sestra, ujak i ja. Nas četvero idemo na odmor rekao je tata. Na more. Držao me čvrsto, čvrsto kao da me ne želi pustiti a meni je bilo smiješno jer idemo na more, volim more, imam leptiriće, šlauf, jedan dušek ali ništa nismo ponijeli rekao sam tati a onda mi je rekao kako će mama na moru kupiti još ljepše kad dođemo tamo. Moja mala sestra se nije ni čula, lizala je jedno lizalo a moj ujak je djelovao ljut, imao je tamnu kosu i oči, bradicu i tata ga je zamolio da nas sve čuva i da je on sad muško. Sve je bilo čudno. Mama nije bila radosna što idemo na more, ljudi u autobusu su plakali, nije bilo muškaraca ni drugih tata, mama je počela jecati čim smo krenuli a ujak se zaderao da prekine ali onda je moja sestra počela da plače…To je bio početak mog rata. Rata koji ja pamtim i kojeg se jasno i kristalno sjećam iako se čitav život borim s tim komadom stakla koje se zabilo u moju svijest. Taj komad stakla mi je pokazao kakav je svijet u kojem živim. Nije se to trebalo dogoditi. To se jednostavno ne smije dogoditi, nikada, nikome i nikad više. Ali hoće. Bez obzira koliko bježali od toga u naš genetski degenerični Balkanski kod je utkana mržnja dublja od bilo čega. Ta mržnja bude tiha jedno vrijeme, pripitomljena i ukroćena kao zvijer koja je pobjegla sa svjetla u tamu neke prostorije gdje se ljudi zabavljaju, plešu, igraju i sviraju a onda su popili malo previše, pjevali malo preglasno, dirali se malo prejako i u zao čas je netko ugasio svjetlost svijeća i zvijer je pokazala zube i izašla iz mraka. Kažu da je svakih pola stoljeća na Balkanu rat. Možda su upravu ali to sad nije bitno. Ne mogu pisati o sljedećem ratu jer mi je prošli još uvijek u venama kao otrov koji radi tiho ali sigurno pretvarajući me u čudovište. Ujak me silovao. U izbjeglištvu u Makarskoj je to stalno radio. To je bila naša mala tajna igra nakon koje me vodio na sladoled ili na kolač ako obećam da o tome neću ništa reći. Rekao je da se igramo doktora. Jer on je trebao biti doktor a onda se zapucalo i završio je na moru s nama i sa mnom. Govorio je kako vježba da liječi i kako moram biti miran tokom pregleda, često je znao da mi pregleda guzu i usta, ruke, noge i stomak je također često dirao masnim rukama od losiona za sunčanje čak i kad bi bilo oblačno, u sobi ili po noći kad bi se ušuljao u sobu i odveo me ispod stepenica velikog hotela na dekicu za pregled, moja bijela dekica sa medama na kojoj je i dalje bila roza mrlja od bakine vode sad su bile i ujakove bijele mrlje, skorene kao bjelanjci od ptica koje poseru auta i prozore. Ujak je govorio kako je to lijek, krema koju mi je pažljivo mazao na lice i čekao da se osuši pa da me vodi kući, koža me zatezala kad se nasmijem a on se smijao meni i govorio mi kako me glazirao kao krofnu, kupio mi je jednu krofnu koja se caklila baš kao i moje lice poslije njegove kreme. Bio je čudan, pažljiv i drag i nije mi bilo jasno zašto se skrivao sa mnom za vrijeme tih naših pregleda, mazanja kože, mog odlaska na WC kad mi je pomagao da piškim a i dalje dugo držao i dirao moju ćunu kad više nije piškila. Moj ujak me pazio na svoj čudan i tajnovit način. Mama je plakala uvijek, svaki dan, sestra je bila bolesna, prvo su rekli da ima uši pa je ostala bez kose, vrištala je dok su je brijali u dvorištu hotela a jedna žena je spalila svu kosu koju je pomela sa pločica, pa je imala upalu pluća, i na kraju neku čudnu infekciju od koje je umrla. Zadnje čega se sjećam vezano za moju sestru Katarinu je kako ulazi u auto sa velikom kapom oko glave, rozom džemperu i nekim papučicama koje je mama dobila od gazdarice hotela, promatrao sam seku kako mi maše, blijeda, mala, krhka i sretna jer ide na put, voljela je vozanje, lunapark, hali gali i nikada se nije plašila, stalno je išla na tobogane a ovaj put je bila čudna nekako, umorna, ipak nasmijana, mahala mi je i ja njoj kroz prozor naše sobe i kad je auto nestalo iza palmi, oleandra i velikih grmova moj ujak Toni me uvukao nazad u sobu i rekao da smo sada sami nekoliko dana i da zatvorim oči i čekam da me namaže sa svojom kremom. Osjetio sam kao i uvijek da mi prska nešto po licu, ljepljivo, čudnog mirisa i sluzavo ali onda bi on to razmazao svuda po licu, nsu, vratu i usnama i tražio bi na kraju da mu prste poližem kao sladoled do kraja i onda mi je dao čokoladu.
Mama se vratila poslije nekoliko dana, nije vodila sestru sa sobom. Nije pričala sa mnom. Zatvorila je vrata sobe a gazdarica i druge žene su dolazile sa hranom, sokovima i nekim tabletama, na kraju su jednog dana došla dva čovjeka u bijelim odijelima i odveli mamu niz hodnik, stajao sam na hodniku i mislio sam da ona ide zauvijek, nije me ni pogledala. Nitko nije. Gazdarica je rekla da će se mama brzo vratiti da mora da se odmori. Ali mi smo na odmoru rekao sam joj. Na moru smo! Gdje je seka! Gdje je tata! Mama, mama, mama… Tad su pozvali Tonija da ode sa mnom u sobu i da vodi računa o meni a ne da gubi vrijeme sa curama oko hotela, gazdarica se derala na njega, rekla da će ga istjerati jer je vidjela šta radi i ostalo nisam čuo jer su me zatvorili u sobu a on je došao tek kasnije. Tad se desilo presudno. Više nije bilo nikoga da me štiti niti je koga bilo briga. S Tonijem je meni bilo lijepo ali imao je te čudne stvari, doktorske preglede, mazanje lica kremom, držao mi je ćunu i kad nije piškila, govorio mi je da otvorim usta i ližem nešto slankastog okusa kao komad neke gume, mesa, ne znam tačno na šta me podsjećalo to jer mi je držao oči zatvorenima. Mama je bila u ludnici tako mi je rekao jedan dječak u parku dok je Toni pričao sa jednom djevojkom koja je bila na biciklu. Mama ti je luda, ponovio je to dječak, mama ti je luda kurva opet je ponavljao a meni nije bilo jasno šta je kurva ali osjećaj u meni je bio ružan, taj osjećaj je bio ponekad i sa Tonijem, i sa bakom kad je voda postala roza u našoj kući, osjećaj kako ne lijepimo papire na prozor zbog zabave i kako nikome nije smiješno što smo nagurani ispod stola, osjećaj koji sam imao kad sam gledao kako seka maše rukom i odlazi i na kraju osjećaj kad me Toni maže sa kremom mirisa kokosa i vanilije taj osjećaj je bio najgori jer nije to radio kao što mama radi. Osjećaj da propadam. Uzeo sam kamen s plaže i udario tog dječaka u glavu kad se okrenuo od mene, kriknuo je i krv mu je krenula niz potiljak, Toni je dotrčao, djevojka s bicikla se derala svom snagom kako će me ubiti, Toni me tresao i podigao u zrak kao i tata nekad kad me bacao u visinu pa hvatao kad počnem padati samo ovaj put nije bilo tate, nije bilo mame, seke, bake nikoga osim Tonija koji me tresao i počeo sam piškiti od straha jer sam mislio da će me pustiti iz ruku. Onda se tek smirio, djevojka je odvela dječaka a mene Toni natrag u našu sobu. Sad smo bili u jednoj sobi jer su njegovu dali novoj obitelji koja je došla iz nekog grada čudnog imena. Toni se trzao po noći, ustajao je i pušio na prozoru, televizor je stalno radio, on je uvijek bio raščupan i neobrijan. Gazdarica mu je govorila kako se treba ošišati i obrijati i bio bi pravi gospodin ali njega nije bilo briga. On je rekao kako nema smisla više ništa i kako se sređuje samo za sprovode u zadnje vrijeme. O mami nitko nije pričao. Ona je počela da blijedi meni iz sjećanja, prošlo je nekako puno u mojoj dječjoj glavi i sve više sam gledao Tonija kao tatu a gazdaricu kao svoju baku. Svi smo se poznavali u hotelu, jedna žena mi je poklonila puno hrane, odjeće i kutiju cigara za Tonija a upoznao sam i prijatelje koji su znali od papira praviti brodiće i avione, cijeli dan smo znali provesti igrajući se s papirnim avionima. Bilo je hladno i nitko se nije kupao. Nekadašnji život mi je blijedio kao moja dekica skrivena ispod glavnih stepenica hotela gdje me Toni vodio na preglede. Zadnji pregled me jako bolio, rekao je da će samo malo boljeti i da budem tiho, za svaki slučaj stavit će mi flaster na usta da se ne ujedem za jezik, ali nije ličilo na flaster već na sivu traku koja se lijepi na prozore, on je rekao da je to novi flaster. Pažljivo mi je mazao tijelo sa puno losiona, bilo mi je hladno, rekao je da će me brzo ugrijati, mazao me snažno i jako po cijelom tijelu i miris kokosa nikad neću zaboraviti, kao kolačić si govorio je Toni a onda mi je stavio flaster na usta, jako i čvrsto i rekao da dišem na nos, prepao sam se ali disao sam na nos, nisam nikako mogao da pomjerim usta jer je bio tako snažan flaster da se ništa nije moglo s tim na ustima kao mi je netko zalijepio nekim superljepilom usne jednu za drugu, a onda me namazao po guzi kao što je i prije radio, ugurao je svoje prstiće a onda nešto drugo, veliko, debelo, kriknuo sam ali već je bio u meni a usta su mi imala flaster da se ne ujedem za jezik počeo sam da urlam a on me jako uhvatio za ruke i legao na mene svom težinom, sjećam se bola kao da ću se prepoloviti, jecanja i kako sam se upiškio ponovo a usta mi se nisu mogla otvoriti…Pregled je brzo bio gotov.
To ljeto se mama vratila. Nije izgledala isto. Bila je lijepa. Nije plakala. Smijala se i pričala kao nekad, uzela me u ruke, zagrlila i mirisala je na cigare, šampon i neko cvijeće ali prepala me je, sve što se iznenada dešavalo mene je prepadalo i stvarao se osjećaj da propadam, upiškio sam se. Ona je rekla da je rat gotov, da će tata doći i da idemo odavde brzo. Toni je doveo svoju djevojku i svi smo sjedili za stolom sa drugim obiteljima, listali pisma, neke žene su plakale, neki muškarci se napili ali svi kao da su nešto konačno dočekali. Mene nije obuzeo taj osjećaj u prostoriji. Mene je progonio osjećaj kako ću propasti sa stolice, kako će se nešto ponovo desiti, kako će negdje pući ogledalo i krvava voda će poteći sa svih strana po hotelu, po zidovima, stolovima, prozorima i sve nas preplaviti, opet sam se upiškio a mama je psovala Boga.
Toni je rekao da je sve naša mala tajna. Da su tajne važne i ako otkrijem tu tajnu mama će biti ponovo bolesna i ostat ćemo sami a ovako ću dobivati velike čokolade i kinder jaja od Tonijeve djevojke kad god poželim. I meni se to činilo pravednim. Mama me pitala šta smo najviše radili dok smo bili sami a ja sam rekao kako smo gledali televizor, išli u park, pravili papirne avione, trčali uz valove i kako smo imali preglede. Nije postavila pitanja o pregledima, gledala je neku seriju, nije me ni saslušala ja mislim, dolazio je tata za koji dan i sve će biti kako treba. Idemo kući. Mene je Toni samo pregledavao. Imao sam 6 godina. To su bili pregledi jer će Toni biti doktor. Toni je za sve imao logično opravdanje. Nitko ga nije nikad pitao da se pravda zašto imam modrice, zašto se pišam u gaće jer to nisam radio prije, zašto neću da se mažem sa kremama, zašto vrištim kad mi mama želi pomoći kod WC a i kupanja. Nitko nije pitao. To je rat. Za mene je to bio rat. Komad stakla snažno zabijen u moju svijest gdje se sudaraju dvije stvarosti i ne znaš šta je istina a šta laž. Jedno je ono što ti pričaju a drugo je ono što ti vidiš a treće je ono šta ti osjećaš. Moji osjećaji me nisu varali. Rat se osjeti u zraku kao životinja, kao neka mješavina znoja, krvi, smrada, baruta i žeđi. Osjetiš taj strah i navikneš se na njega s vremenom. Djeca to osjete. Kao i ružne riječi koje im izgovaraš ne znač njihovo značenje ali ona znaju da su ružne, prljave, gadne, da nisu lijepe. Da jednostavno nešto nije kako treba. Da nije prirodno. Rat nije prirodna pojava. Moj rat je bio moj ujak Toni. Daleko od bombi, metaka, gelera, razbijenih ogledala, srušenih zgrada, pustih ulica mene je rat ipak stigao na obali plavog mora. Kao komad stakla i prokletstva koje se vuče jednom i zauvijek. Toni je bio moj rat. Tako ću pamtiti prve godine života, izbjeglištva i rata zauvijek. On je bio moj četnik, ustaša i balija, krvnik, koljač, monstrum i zvijer koja se ušunjala iz mraka i stigla me a trebao me paziti i čuvati. Takav je rat znate, nepredvidljiv i stiže mnogo dalje od gelera i eksplozija, u ratu se obični komšije, profesori, prodavači pretvaraju u zvijeri a najgore pitanje je upravo u tome-Jesu li oduvijek bili zvijeri samo su čekali rat da se pokažu u pravom licu? Toni je oduvijek bio zvijer. On je ostao zvijer u to vjerujem i danas kad se vidimo na obiteljskim sastancima, rođenjima, svadbama i sahranama. Život je danas normalan. Sjećam se kad se moj otac vratio, sa sijedom kosom, mršavim rukama, uhvatio me i grlio, držao me snažno i plakao je, umalo da se upiškim do njega, prepao me, nije bio moj tata više, nije izgledao kao moj tata nekada, govorio je da sam porastao, da sam lijep, da me dobro pazio Toni, s njim se zagrlio kao sa sinom, isplakali su se zbog moje sestre, bake i još nekoliko članova obitelji koji nisu preživjeli rat. Moj otac me dugo grlio, držao za ruku, a meni se sada to gadilo. Istinski mi se gadio njegov dodir. Ljudski dodir se meni gadio. Nitko više nije smio dirati moje stvari, moje jastuke, moje igračke. Mama me nikad nije smjela namazati losionim za sunčanje jer je smrdio, svaki losion je smrdio, vrištao sam na plaži, u snu sam se mokrio, povraćao sam, ali nitko nikad nije pitao zašto, samo su me tješili, kao da već znaju. Kao da je sve uredu. Nitko me nije ispitao kako je bilo cijelo to vrijeme sa Tonijem u hotelu, pod stepenicama, na dekici za preglede, nisu čak ni primjetili da je moja dekica ostala ispod stepenica kad smo odselili iz hotela, ona je bila sva prljava, krvava, ljepljiva i umazana i meni se gadila. Drago mi je što je ostala skrivena. Život se nastavio. Prešao u naviku, rutinu i svakodnevnicu u koju tako lako povjerujemo da je sigurna, trajna i nedodirljiva a nije. Godine su prošle. Toni se oženio, ima dvoje djece. Lijepo se rukujemo, on ima dobar odnos sa mojom mamom, dolazi često sa svojom ženom i djecom nama u goste, ja imam djevojku i odavno mi je postalo jasno šta je sve Toni radio meni i na koji način. I kad sjednemo za stol svi zajedno, da jedemo, pijemo i da se smijemo svemu i svačemu meni dođe da uzmem nož ili skalpel ponekad i samo mu presječem vrat pred svima, da pusti onu crvenu boju preko stolnjaka, poda i zidova, da pokaže od čega je on zapravo stvoren. Da pokaže svima kakvo je to čudovište ispod njegove kože. On ima djecu i ženu. Dođe mi da razbijem tu sliku u ogledalu u koju svi vjeruju ili se trude vjerovati ali čemu to sad? Kome je sad to važno? Zašto da bilo tko sada zna šta mi se desilo i tko bi vjerovao djetetu od 6 godina, mojim sjećanjima iz tog perioda? Nema smisla sada o tome da pričam. Imam djevojku, svoj život, posao i rat je prošao. Gotovo je. I na taj način se smirim, odaberem da prešutim, da se pravim kako je sve uredu, kao da se nije nikad ništa desilo. Odaberem mir. Jer cijena mira je mnogo veća od cijene rata. Rat se trpi a mir se stvara. Smirim se i spustim nož na tanjir neprimjetno dok se on cereka, smije i glumi normalnog, dobrog i pametnog muža, doktora i čovjeka. Možda sam ja sve umislio kao dijete? Možda je sve zabuna, sve neki hir, psihički poremećaj, trauma, izmišljotina ponekad se tješim sa tom idejom i uspije mi u tome a onda ga njegov mali sin zamoli da odu na WC i sasvim normalno ga Toni odvede kao nekada mene i nitko ništa ne vidi, ne primjeti, ne čuje i ne zna. I ja ponovo želim da ga zbodem, progovorim i nešto uradim samo da konačno zaustavim ono što je počelo za vrijeme rata ali rat je davno završio zar ne?