„Kolektivne i pojedinačne jadikovke i sprdnja na račun svega postale su trend. I više od toga. Postale su stil življenja.Kako ništa ovdje ne valja i kako su „oni“ / misli se na vladajuću elitu / krivi za sve, kako nam uništavaju i sadašnjost i budućnost, a kako za uzvrat očekuju da ćutimo i trpimo, objašnjavaju i tvrde mnogi građani.A oni koji nisu tj. koji ništra ne tvrde uglavnom se slažu sa ovima koji jesu.Iako ih ima i jednih i drugih ova prva skupina je malobrojnija od druge. I šta onda urade ili šta su do sada uradili ? Uglavnom ništa. Počne kao dobar projekat najpromućurnijeg među njima, obećavajući, a onda se razvodni, pretvori u borbu oko zasluga, poena , a u nekim situacijama i finansijske koristi. Pokretači se najčešće izblamiraju, kompromitiraju ili narodski rečeno „provale“ ,razotkriju i to je to.
Pretpostavka je da svaka vlast želi tišinu ili ako narod već mora govoriti da to bude orkestrirani govor, ali do naroda je hoće li im želju i ispuniti. Davno je rečeno da je vlast onakva kakav joj je narod i sve je više onih koji se s tim slažu. Je li dovoljno pričati i pričati kako „oni“ ne žele da pričamo? Nije, ali u nedostatku konkretne akcije i u stanju opće apatije i to je junačko djelo. Uglavnom ostane neprimijećeno da se u većini tih govorancija ne zna ko su to „oni“ koji su krivi za sve, koji nam ne daju posao, koji nam daju loše obrazovanje, loš javni prijevoz, loše komunalne usluge, loše zdravstvo...Oni najčešće nemaju ime i prezime.Protestira se protiv općeg stanja u društvu. Šta to znači? Je li krivo društvo ili pojedini njegovi članovi ili stanje!? Teško je zaključiti.
Ipak,ima i onih izuzetaka, iako su malobrojni koji imenom i prezimenom prozovu tog i tog zbog tog i tog.I zato im svaka čast.Ali, baš zato što izgovore ime i prezime rizikuju da ostanu sami i da od njihove akcije ne bude ništa, da ih oni „istomišljenici“ koji se slažu sa njima i koji su aktivni kad je bunt neodređen tj. samo kao ha-hu , a kojima je ,inače, za sve krivo opće stanje u državi, u društvu , pa čak i za prištić na nosu, za cipele koje žuljaju , zaobilaze ove prve u širokom luku. Donekle je to razumljivo jer nije lahko ići uz dlaku onima koji se pitaju. Lakše je ići niz dlaku, ne talasati, šutiti, glavom klimati...Dobro, jest lakše, ali da li je i bolje? Da li je ljudskije? I konačno, da li su „oni“ zaista opasni i spremni na sve kako u svom strahu vjeruju ovi pobunjenici protiv općeg stanja odnosno ti buntovnici bez pokrića? Neki jesu. Samo bi glup čovjek vjerovao da su svi bezopasni i da je njihova moć i beskrupuloznost plod naše mašte. Ali...Je li zaista opravdan naš strah za egzistenciju, strah za sve? Vjerujem da u ogromnom broju slučajeva nije. Dobro, nismo svi rođeni neustrašivi, nismo svi rođeni za velike stvari. Nismo svi rođeni da mijenjamo tok historije.Nismo svi rođeni da budemo lideri. Ali jesmo rođeni da se brinemo o sebi i za one koji su nam Božijom voljom povjereni na skrb i čuvanje, za našu djecu.Kako se brinemo i za sebe i za njih? Šta radimo u našem svakodnevnom životu?
Psihološko je pitanje jesmo li se ili ne ikada pobunili, ali ako jesmo koliko puta? Mnogi probaju i kada dobiju po nosu uvuku se i šćućure poput puža u njegovoj kućici i više ne pokušavaju ništa pravdajući se doživljenim neprijatnostima. Priznajmo, nije lahko, ali sigurno to ne može biti opravdanje za nečinjenje, za apatiju i konačno za kukavičluk.
Moram napomenuti da nisam od onih neustrašivih. Nisam ni od onih koji samo klimaju glavom.Nekoliko puta mi je materijalna egzistencija došla u pitanje zbog toga, jednom davno sam doživjela izričite prijetnje zbog svjedočenja u slučaju kriminalne radnje.Nisam se uplašila, ali jesam se,priznajem, zabrinula. Kada sam poznanicima rekla, čisto da sakrijem brigu šaleći se na svoj račun, kako je pravo zadovoljstvo ostati bez posla zbog stava i jezika u vremenu kad se zbog posla i jezik i stav zavežu, gledali su me kao psihijatrijski slučaj. Srećom po mene završilo se sve dobro i iz ovih sukoba sam izašla neporažena. Međutim, ono što sam u tom, moram naglasiti veoma teškom periodu za mene, shvatila jest da se u takvim situacijama i sukobima na druge ne treba oslanjati. Da, oni su dobri drugovi, rodbina, ugodni za razgovor, ako vam treba u pola noći će na kliniku krv dati, ali između mene i šefova izabrali su šefove ili su ostali po strani. Hvala Bogu neka su , nisu mi bili ni potrebni. Ali, isto tako moram naglasiti da niko od ovih što povijaju kičmu i rep pred šefovima i moćnicima , ni nalik na sebe nisu kod kuće u porodici, naročito prema svojim roditeljima. Pred njima ne ćute, pred njima i viču i urliču i prijete. A na poslu i pred šalterom i pred katedrom šute k’o mutavi. I takvi kažu: naučili nas da ćutimo. Ko nas/vas je naučio? Roditelji sigurno nisu. Da jesu ćutali bi i pred njima i prema njima. Naučili smo mi sami sebe jer je lakše podviti rep i pobjeći nego stati i braniti i svoje stavove i svoj posao.
Na četvrtoj godini fakulteta jedan profesor je bio posebno arogantan prema meni.Imam osjećaj da je uživao da me muči i ponižava. Trpila sam dva mjeseca, a onda sam jednom ponižena i dovedena do suza, vratila se sa ulaznih odnosno izlaznih vrata i puna bijesa prepriječila mu put.Izgovorila sam svašta, a poruka je bila da me ne može ponižavati pa makar me to koštalo diplome. Nećete vjerovati, ali profesor je samo pomjerao naočale gore-dolje i zaprepašteno me gledao. Od tada se njegov stav totalno promijenio, a ja sam i nakon diplome shvatila da nikome, ama baš nikome, ma ko on bio ne smijem dozvoliti da se prema meni ponaša kao prema nižem biću.I nikad nisam zažalila. Ustajala sam i napuštala intervju za posao koji mi je trebao kao zrak, kada bih osjetila dozu nepoštovanja. Isti stav imam i sada kud god krenem.Vjerujte mene uvijek prate anegdote i scene: i u javnim preduzećima i domovima zdravlja i na poslu. I kada kažem da mi se uvijek nešto dešava dobijem odgovor da bi se dešavalo svakome kada bi htjeli da im se dešava.
Ja sam morala malo svog života ovdje da ubacim da bi eventualni posjetilac i čitalac shvatili zašto mislim da smosami odgovorni i da je sve do nas, a ne do nekoga drugoga. To što pojedinac malo može uraditi na globalnom planu je druga priča, ali da pojedinac za sebe čini ono što bi bilo normalno da čini sigurno bi pomaka bilo. Da se razumijemo: ne pokušavam ja poslati poruku „budite kao ja“. Ne, zaista nisam jer, vjerujte, i meni je to teško.Ali ja se više promijeniti ne mogu.
Nisam rođena za lidera, nisam timski igrač i ja ne mogu biti pokretač nikakve akcije i nikakvih promjena. Zato ja ne pozivam na bunt protiv općeg stanja. Smatrajte me drskom,ali ja sam sposobna samo da pozivam na svakodnevan bunt protiv svojih strahova i svojih navika. Jer, ćutanje je navika. Jednom kada osjetite draž pobune, draž verbalnog sukoba kada smatrate da ste neopravdano diskriminirani u vašem i našem životu sve će se početi mijenjati. Niko ne očekuje da izvršite ništa nalik državnom udaru, niti da lovite i prijavljujete korupciju. Za početak je dovoljno da pokažete da niste neko s kim se može otresati kao s praznom vrećom, da niste neko ko tolerira korupciju pa makar ona bila u vidu ručka za izdatu urbanističku/građevinsku dozvolu, ili neki drugi posao za koji uredno primate i primaju plaće.
A s tim stavom rast će i vaše samopouzdanje i samopoštovanje.
Eto, nadam se da razumijete zašto se slažem s tvrdnjom da je vlast onakva kakav je narod. Da vlast nije uočila slabost kod svog naroda sigurno ne bi od njega očekivala da šuti i trpi. I kad počnu, ne narod nego pojedinci koji čine taj narod, poštovati sebe i boriti se za sebe poštovat će ih i vlast jer će se bojati one kritične mase neustrašivih i odlučnih pojedinaca koji znaju svoja prava i koji će se boriti za njih.“
