U Bosni je najteže biti samo čovjek. Svi traže da pripadaš nekoj naciji, da se krstiš ili klanjaš i da, ako nećeš to, bar pripadaš nekoj od nacionalni stranaka. E, ja hoću da budem samo čovjek i građanin ove naše planete!
Nisam ja odlučivao o tome ko će me začeti, a ko roditi. Roditelje nisam mogao birati, pa time ni pripadnost nekom narodu iliti naciji! Mogao sam biti i Srbin i Hrvat i Musliman, a i Ciganin (da se Romi ne uvrijede - i njih poštujem i volim kao i sve druge). To je izjavio i poznati francuski filozof Monteskje kad je javno rekao da je sasvim slučajno Francuz i da je isto tako mogao biti i Talijan, Englez ili Nijemac.
U Modriči je, prije rata, bilo otprilike po 30 posto Srba, Hrvata i Muslimana. Zajedno smo se družili i živjeli u slozi, ne obraćajući pažnju na to ko je Čedo, a ko Mato ili Suljo. Nije se to moglo primijetiti ni po ponašanju, ni po garderobi. Na korzu smo šetali svi u farmerkama ili nekoj drugoj sličnoj odjeći, slušali iste pjesme, gledali iste filmove i zdušno navijali i za fudbalere i za odbokaše i za druge naše klubove. A, poslije zajedno, za istim stolom, jeli, pili, pjevali i pričali viceve i druge dogodovštine. Niko se nikada nije zakačio ni sa kim po nacionalnoj osnovi, psujući mu njegovu srpsku, hrvatsku ili muslimanski majku. Ako je i bilo ponekad kakve svadje ili tuče, bilo je to po osnovu nekih drugih neriješenih pitanja. A u crkvu i džamiju išli su stariji ljudi i one su bile posjećene uglavnom na dane vjerskih praznika. I nije ih bilo ovoliko kao danas. Nisam ni ja protiv toga da se grade ili obnavljaju vjerski objekti i da se oni posjećuju. Ali, mislim da bi, prije njih, ipak trebalo graditi i obnavljati škole, domove zdravlja i kulture i ne dozvoliti da u tim ustanovama nema uglja za grijanje ili osnovnih lijekova ili knjiga.
Ali, da se vratim na početak ovog teksta. Može svako postati i doktor i inžinjer i profesor, ali najteže je, ipak, biti čovjek. Pogotovo danas kada se taj epitet sve manje i manje i cijeni i poštuje!
