Nedavno su dolazili predstavnici jedne nordijske organizacije u redovitu kontrolu projekta koji financiraju. Na susretu sa direktnim korisnicima projekta, razvila se diskusija o državi. Ispočetka naizgled zainteresirano, a zatim blijedo, stranci su promatrali kako se korisnici međusobno nadovezuju u negativnostima o našoj državi. A onda je sredovječna gospođa revoltirano ustala i povišenim glasom svim prisutnim obzanila da nije sve tako loše kod nas, da treba uzeti u obzir krvavi rat iz kojeg smo izišli i da ne trebamo pred njima (strancima) rastresati svoj prljavi veš. Nije dugo trebalo da dobije isto tako teatralan odgovor kako je rat završio prije 20 godina i da nema opravdanja za nerad naših vlada. Diskusija je bila na rubu svađe, bar je tako ličilo zbunjenim strancima, kada je prevoditelj i domaćin odlučio završiti susret. Pitali su kasnije proračunato znatiželjni stranci da li uvijek ovako emotivno diskutiramo. Diplomatski smo odgovorili da smo po prirodi emotivan narod. Zapravo, istina je da mi međusobno sve manje diskutiramo, sve manje jedni druge slušamo, a sve više kreštimo monologe od kojih dižemo zidove nerazumijevanja jedni prema drugima.
„Mi volimo ovu zemlju, ali ne i ovu državu.“ – poentira susjed koji godinama hrani obitelj radeći na crno. Devetnaestogodišnjacima, kojima predajem, živo se fućka za oboje – oni u snu pakuju kofere za Njemačku.
Našoj volonterki ovaj mjesec ističe ugovor – jednogodišnja radna iluzija za mlade diplomante, kojom političari kupuju izborne glasove. Rezignirana je i bez iluzije da će se skoro zaposliti.
U mojoj varošici sve rjeđe viđam znana mi lica. Nedavno u trgovini srećem druga iz gimnazijskih dana. Razočaran je što je većina pogazila ideale i oportunistički ušla u stranke, što glavna ulica navečer izgleda sablasno, a kafići pusto. „Generacijski smo zaribali“, kaže, ,,vjerovali smo starcima da se, ako učiš i trudiš se, jednoga dana ovdje možeš zaposliti i pristojno živjeti od svoga rada“. Nezaposlen je i misli da je krajnje vrijeme da ode. Zato uči njemački jezik.
Lagala bih kada bih rekla da ne razmišljam o odlasku, otkad sam se vratila i sve ozbiljnije posljednje vrijeme. Jer mi po ko zna koji put ističe ugovor na određeno, jer mi je plaća prilično ispod federalnog prosjeka, jer je kupovina zimskih čizama investicija pod kojom kućni budžet stenje mjesecima. Ali najviše jer mi slabi imunitet od višegodišnjeg taloga toksične društvene klime, spetljane što po inerciji što (zlo)namijerno u naizgled nerazrješiv čvor, na koji snage dobra sve rjeđe i sve umornije jurišaju.
Prošli mjesec putovala sam od Gradiške autocestom prema Banja Luci. Prošla kroz suri nebotični kanjon Vrbasa i uživala u pogledu na tvrđavu i slapove Jajca. Vozila se uskim cestama kroz stara sela, raštrkana po vrletnim gorama od Kraljeve Sutjeske do Vareša. I posjetila Bobovac, ušuškan u tople tonove jeseni. Putovala sam autocestom od Zenice prema Hercegovini. Iza Ivana bila lijepo dočekana šarolikim krajolikom zbijenih kuća, sa vitkim jablanima i munarama, na gotovo okomitoj zelenoj podlozi. Neretva, sa svojim smaragdnim dubinama i pod budnim okom plavoga neba, dopratila me je do Mostara, uramljenog sivo – bijelim brdima.
Moja domovina. Mogu da je rasturaju koliko hoće, mogu da odem na kraj svijeta – moja domovina stanuje u mome srcu, lijepa i prkosna od sna.