Mnogo je igračaka ostavljenih i zaboravljenih na zidnoj polici u mojoj sobi. Gledam ih i razmišljam kako je svaka nova igračka zamjenjivala neku staru. Sa te police mi se smiješio plavi medvjedić, a iz ugla mi maše sivi slon. Nekoliko barbika poredanih jedna do druge su kao sestre blizankinje i još mnogo, mnogo igračaka je tu. Neke od njih sam dobila dok sam još bila mala beba, pa se i ne sjećam, ali za večinu njih me vežu dječija sjećanja. Svaka od njih mi je draga i svaka od njih je po jedna priča iz mog djetinstva. Ipak jedna od njih mi je najdraža. Za moj peti rođendan mama je kao i obično pozvala goste. To su bili djed i nena, daidža, tetka i ostala rodbina. Ja sam se radovala i nestrpljivo čekala prve goste. Sva sreća pomagala sam majci u pripremama, pa mi je vrijeme brzo prolazilo. Na vratima se oglasi prvo zvono. Potrčala sam u susret prvim gostima. To su bili djed, nena i daidža. Ubrzo su stigli i ostali. Ja sam se zagledila u šarene trake, sjajne omote i pitala se šta li je to u njima zamotano. Svaki poklon je bio lijep na svoj način. Prelijepa plastična torba mi privuče pažnju. Tu se nalazio neobičan poklon. Kada sam otvorila neobičnu torbu iz nje me je pogledalo sedam bijelih dalmatinaca sa crnim tufnama. Među njima je bila i njihova majka keruša. Naravno bili su gumeni. Svaaki od njih je imao oko vrata ogrlicu sa nekim slovom.Svaki je imao različito slovo pa sam im po tim slovima dala imena. Nisam mogla da vjerujem svojim očima. Bili su prelijepi, a ja presrećna. Najmanji među njima je bio najljepši.Na vratu je imao slovo B pa sam mu dala ime Bobi. Dugo se nisam odvajala od njih. Joši dan danas ih čuvam. Samo mi jedan nedostaje sa slovom A. Dala sam ga drugarici Lejli. Kad god ih pogledam, sjetim se svog rođendana i mog najdražeg poklona.