Jel’ nafaka jedna, jedina..ili ih ima više? Na um padoše neke brige, od onih školskih, dječijih, pa do ostalih, u stvari nebitnih, totalno..i koliko su mi tada djelovale velike, strašne, da sam mislio da je bolje da me nema, jerbo dobih tricu iz biologije ili što pogodismo stativu protiv Cluja, u zadnjoj minuti..A, u stvari, toliko su male, sporedne, te stvari, smiješne za spomenuti. Trogodišnjak sam bio, kad sam, bukvalno, sjeo u lonac s vrelom vodom, u dječijoj igri, dok je stara otišla pogledati šta radi, tada jednogodišnji, buraz. I hajd, opekotine, duž cijelih leđa, koža je skliznula skupa s pantalonama, kad ih je mama svukla s mene, ne shvatajući, jadna, zašto se derem toliko. I onda, operacije, zajebancije, pa šarlah, u svemu tome..i evo, još sam tu. I kad ju upitam, majku, šta bi navela kao brigu najveću, ona bi spomenula to, pa kad se burazer davio jabukom, pa rat, pa..a sebe ni spomenula ne bi. Sve ima vrijednije od vrijednijeg i bitnije od bitnog, a to majčino srce dobro zna. I zato se, nekad, upitam, koliko čovjek ima nafaka u životu. Ja ih ispucah nekoliko, me'ščini, do sada. Ne pitam se ovo, jer me zanima dan kad trebam otići..Čisto onako, gledajući nešto na tv-u, pa neko reče da je nafakali, pa mi taj pojam zauze misli…Budite mi dobri, zdravi i uzbrdo brzi. I nafakali, naravno. Al’ ono baš..baš.