Čini mi se da je samo magla koja se nadvija iznad nas, naša zajednička. Sve ostalo je magla. Doduše postoje neke primjese u toj magli pa samim tim i razlike. Jer nije svaka baš magla ista. Ima je sa primjesom smoga pa guši i loše utiče na već loše zdravlje a ima i onih sa većom koncentracijom vlage pa već načeta oboljenja plućnih krila potapa ko atlantida.
Kako god , lako ćemo mi sa ovom maglom koja potpada u meteorološke pojave , a šta sa maglom ispred vlastitih očiju.
Nju svakodnevno čak i na lijepom sunčanom danu većina kao da sama navlači i tako putuje kroz svakodnevnicu života. Ta magla je opasna , mnogo opasnija od ove što vidimo ispred sebe. Ova će se možda i tokom dana dignuti i prosvijetliti suncu put , al ova druga čvrsto zarobljena u nama teško pronalazi izlaz. A kako će ga uspjeti i pronaći kada je zasnovana na predrasudama i stereotipu.
Po nekoj osnovnoj definiciji predrasuda predstavlja – neprijateljski ili negativan stav prema prepoznatljivoj grupi ljudi, koji se zasniva isključivo na njihovu članstvu u toj grupi, dok stereotip je generalizacija uvjerenja o grupi ljudi kojom se istovjetna obilježja pripisuju praktički svim članovima grupe, neovisno o stvarnim varijacijama između članova.
Kako god predrasuda je baš ta naša magla, emocijonalno bazirana na mržnji, strahu i netrpeljivost svega što se po bilo čemu razlikuje od nas samih. Koja ima samo jedan cilj a to je diskriminacija. Mi smo ti koji valjda imamo to sveto pravo da uskraćujemo ili dajemo, da govorom mržnje plodimo zemlju kojom hodamo, da čak ako se i time ne nahranimo uzmemo za pravo i fizičko zlostavljanje. I to sve zbog neke grupe kojoj trebamo po zakonu svetosti pripadati.
U ovoj magli pojedinci nemaju pravo glasa. Oni ne mogu imati ni svoje mišljenje . Jer mišljenje mase ili grupe je ono jedino ispravno načelo koje se mora sprovoditi u svim sferama. Ne smije se iskakati iz stereotipa jer samo ako se pokuša napraviti jedan mali korak i dozvoliti zdravom razumu da preuzme ulogu vođe lako se možeš naći čak i u drugoj galaksiji.
U našoj magli zbog ličnog mišljenja ili stava za sasvim drugačijim životom svi smo gubitnici. Jer kako objasniti masi da nije sve crno niti bijelo kad oni pored svih boja vide samo dvije (gore i dolje). Kako im reći da je pravo na mišljenje koje ne mora biti ispravno ali je svakako pravo osnov za kulturu dijaloga. Kako im objasniti da ne moraš pripadati nikome da bi imamo ispravan stav Stav otvorenih očiju u magli u kojoj živimo. U magli koja po trgovačkoj klasifikaciji ne pripada ni jednoj tarifi ali nam je uporno prodaju. Prodaju kao slovo zakona mase.
Mnogo je lakeše diskriminirati Rome nego prihvatiti da su kao i svi mi sasvim obični ljudi kojima je dato isto pravo na život. Mnogo je lakše nasilnički osuditi grupu LGBT populacije nego saslušati i shvatiti da su i oni bica satkana od emocija i da njihov svijet je obojen drugacijim bojama. Mnogo je lakše vrijeđati etničku skupinu nego uvažiti nečije običaje i smisao vjerovanja. Da sve je lakše I to sa dozom velike agresije koja sve više i više zaokuplja naša tijela.
I to sve u ime grupe, u ime tora omeđenog bodljikavom žicom u kojem nas svakodnevno svrstavaju bez prava da upotrijebimo te vijuge mozga, da razmislimo i da iskažemo nase mišljenje. Simbioza tora je čudnovata i teško je pojedincu biti u ringu sa ljudima koji iza sebe ostavljaju korov. Koji mržnju nalaze u svima iole drugačijim od sebe. Koji se kao duševni bolesnici tako hrane da bi prezivjeli. I kako im objasniti da se veličina postojanja ne nalazi u gaćama već u srcu koje je simbiozno mozgu. Da su oni napaćeni podanici tora , duboko usamljeni do srži, tužni jer ne znaju da ima i ljepše, da su nevoljeni i da nikada neće biti voljeni jer jadni ni sami ne znaju sta je to voljeti.
Teški su lanci kojima je okovano vaše tijelo u maglovitom toru vaše mase. Težak je i ovaj let nas običnih ljudi koji još uvijek mislimo i iskazujemo svoje mišljenje . Lomite vi nama krila , ali naša krila su lagana i sasvim prirodna, dostojanstvena i dostojna, svjesna i sigurna.