Priča da je Srebrenica bila legitiman vojni cilj i da se Srebernica desila su notorne laži, ali i lingvištičke netačne konstantacije. Zašto? Zato što je protiv Srebrenice jula 1995. godine sprovedena protupravna vojna ofanzivanije koja rezultirala oduzimanjem života ogromnom broju ljudi. Nije ta ofanziva i pokolj koji je usljedio bio tamo neki nesretan slučaj pa da se to desilo, već je to bio protupravan napad na “Zaštićenu zonu UN” i morala je postojati saglasnost UN, to jest Vijeća bezbjednosti, da se napadne “Zaštićena zona UN”. Ovde se nije radilo o teritoriji koja je pod nekom zaštitom, već se prvenstveno radilo o ljudima s te teritorije koji su bili pod zaštitom UN. Svi dobro znamo da takva saglasnost nije postojala. Zato je cijela operacija protiv Srebrenice tog jula 1995. godine bila protupravna. Srebrenica je zločin koji je, na žalost ciijelog čovječanstva, dobro isplaniran i dobro sproveden. Sa druge strane to što se UN, tačnije Holadsnki bataljon, na žalost cijelog čovječanstva, nije suprotstavio Mladićevim trupama, iako im je ti bila obaveza, uopšte ne znači da je sve bilo dozvoljeno.
Priča da se Srebrenica može opravdati zbog zločina Nasera Orića i Armije RBiH iz okoline Srebrenice je u sferi lošeg holivudskog filma. Zašto? Zato što je Naser Orić prvomoćno oslobođen pred međunarodnim sudom. A oslobođen je zato jer su dokazi koje je ponudila optužba bili oboreni protudokazima koje je ponudila odbrana. Dokazi odbrane su van svake razumne sumnje dokazali da on nije kriv za ono što mu je optužba stavila na teret. Ne nije bilo zavrtanja ruku. Niti je bilo nepravde. Već je bio loš pokušaj montiranogo procesa, na žalost cijelog čovječanstva, i danas se pokušava montirati loš proces. Republika Srpska i tadašnja Savezna Republika Jugoslavija su imale prilično dobro uhodane strukture tajnih i policijskih službi koje su imale uvid u skoro sve sa terena. Sa druge strane postojali su posmatrači UN-a kojima je zadak bio da posmatraju, a šta to znači? To znači da je ono što bude prikupljeno s terena posmaranjem bude i prosljeđeno UN. Podsjećanja radi Tužilašto i Tribunal u Den Haagu su pod jurisdikcijom UN-a. Postojali su i špijunski sateliti. Postojali su i špijuni, tkz insajderi, u redovima rukovodstva i Armije RBiH. Haško tužilaštvo je imalo more prikupljenih i obrađenih podatka iz prve ruke sa terena iz kojih je dizanje optužnice za zločine protiv Narsra Orića trebalo biti jednostavan zadatak ukoliko i samo ukoliko su u tom moru prikupljenih podtaka postojali dokazi da je taj čovjek počinio ratni zločin. Međutim, nisu imali dokaze jer nisu postojali dokazi i ishod je bio takav kakav je bio. Kraj priče o tom slučaju.
Priča da se Srebrenica može opravdati zbog Jasenovca, kako smo imali priliku da čujemo s vremena na vrijeme zadnjih godina, je, na žalost cijelog čovječanstva, svojevrsno ludilo. Kako je moguće da su ljudi iz Srebrenice u julu 1995. godine bili na bilo koji način odgovorni za Jasenovac? Postoji realna mogućnost da u periodu od 1941. do 1945. godine mještani ondašnje Srebrenice nisu ni znali da postoji mejsto po imenu Jasenovac. Kako? Pa zato jer je tadašnja Srebrenica vjerovatno bila kasaba u kojoj su se mještani uglavnom bavili sami sobom kako su znali i umjeli. Da ne uzimamo u obzir da nije postojala direktna, a ni danas ne postoji, putna komunikacija između Srebrenice i Jasenovca. Sa druge strane kako su ljudi koji su ubijeni u julu 1995. godine u Srebrenci mogli biti odgovorni za Jasenovac ako su rođeni poslje 1945. godine? Znamo da su mnogu koji su ubijeni bili rođeni poslje 1945. godine. Sa treće strane gdje je pravomoćna presuda da su ljudi iz Srebrenice odgovrni za Jasenovac i prema kojoj im je izrečena smrtna kazna? Da li su imali pravo na advokate? Pravo na žalbu? Fer suđenje? Gdje su dokazi za to da oni odgovorni? Ne nisu imali ništa od toga, niti su odgovorni. Jedino zajedničko Jasenovcu i Srebrenici je, na žalost cijelog čovječanstva, stradanje velikog broja nedužnih ljudi. A stradali su samo zato jer su neki tamo ljudi u tom datom trenutku na njih gledali kao na neljude i imali mogućnost da sačuvaju ili oduzmu život. I oni u Jasenovcu i oni u Srebrenici, na žalost cijelog čovječanstva, odlučili na ovo zadnje.
Priča da se Republika Srpska nemože odreći Ravana Karadžića i Ratka Mladića zato što su oni doprinjeli stvaranju Republike Srpske je takođe, na žalost cijelog čovječasntva, svojevrsno ludilo. Šta su oni to stvorili i ko nam o tome priča ovih dana? Stvorili su entitet tako što su prolijevali krv tuđe i svoje djece. Zarad čega? Danas imamo borce koji su gubili živote, zdravlje i živce da bi danas spajali jedva kraj s krajem s jedne strane i s druge strane ogorčene preživjele Srebreničane koje će ovih dana ukopavati svoju djecu, braću, sestre, muževe, očeve i čitave porodice. Da bi nam jedan obični ratni profiter Milorad Dodik, nepatriotski sa suncobranom Laško Piva a ne Nektar Piva u pozadini, koji je vjerovatno najviše profitrao na svim našim tragedijama solio pamet kako se Republika Srpska nemože odreći ove dvojice i kako se nemože prihvatiti konstatacija da se desio genocid. Nije se desio već je, na žalost cijelog čovječanstva, genocid sproveden. Za to uostalom sada posotoje pravomoćne pesude sa tehnički neoborivim, van skave razumne sumnje, dokazima da je u Srebrenci sproveden genocid.
Mi još, na žalost cijelog čovječanstva, nismo našli nekoga, u smislu lidera, mada lično ne volim te lidere. Stoga možda je bolje reći nismo našli neku formulu da dostojanstveno prihvatimo i dostojanstveno oplakujemo sve naše genocide, ali istovremeno i da uz pomoć te i takve formule onemogući, nedaj nam Bože, da se nama ili bilo kome drugome ikad više ponovi genocid. Bilo kako bilo nek nas je stid jer i ove godine šutimo kada se negira genocid u Srebrenici i činimo sve da 11. juli što brže prođe jer nas se, na žalost cijelog čovječansta, i netiče mnogo.