Svo vreme se pitam da li je sa mnom sve u redu i da li nisam potpao pod tegobni uticaj krize srednjih godina. Ne znam kada ona tačno nastupa, ali verovatno je ista stvar kao i sa pubertetom. Mora da postoji rana i kasna kriza. Kada živite u Republici Srpskoj, kriza je jedina konstanta koja je sveprisutna svo vreme, tako da verovatno u Republici Srpskoj su svi svo vreme i u pubertetu i u krizi srednjih godina, a neki bogami i u menopauzi. Nisam stručan i kvalifikovan da sam sebe kategorizujem u koju grupu spadam, samo mogu sledeći običnu logiku i sled stvari zaključiti da po svim prilikama imam poremećaj zvani sindrom Petra Pana. Tvrdoglavo odbijajući da odrastem većinu vremena sam sebi ličim na idiota koji se zanosi glupostima i provodi svo slobodno vreme u nekom koje kude svetu zanoseći se koje čime, bez da konzumiram ikakva halucinogena zakonski i moralno zabranjena sredstva. U svojih četrdeset i dve još uvek se zanosim kako ću da imam svoj V.I.S. i da sviram rock, a onda se dogodi jučerašnji tradicionalni skup Nezavisnog sindikata deda mrazova u crnom, i onda shvatih da je sa mnom sve u redu kakvih ima. Kao i svake godine okupiše se oni u svojim radnim odelcima skrojenim bezveze, ili možda ona i nisu skrojena bezveze nego samo tako na njima izgledaju zbog njihovih trbušina i vrećastih zadnjica, okupiše se da odaju počast glavnom među njima koji postrada od zločinačkih ruku komunizma. Deda mrazovi od tada zamrzeše komunizam do te mere da su čak i fašizam prihvatali kao manje zlo. Prihvatali su oni fašizam još i ranije, ali je sve to bilo pod krinkom borbe za svoj narod i pravdu. Slikaše se oni gde god priliku nađoše sa oficirima i vojnicima Vermahta, ali ne kako ih razoružavaju i lišavaju slobode, već u prijateljskim zagrljajima, sa osmesima na licima. Pripadnici Vermahta, doduše, više su imali kisele face. Moguće da su bili malo gadljivi na duge, masne i vašljive brade. Jedino to može opravdati kiselost njihovih lica, pošto drugog razloga nije bilo. Kao slepi kučići slušali su naredbe nemačkih oficira naše dobrodušne bradonje, sve u cilju uništavanja komunizma i zaštite svog naroda. Od njihove dobrodušnosti bi veća jedino njihova naivnost. Do danas mi nije jasno što se govori „Naivan k'o francuska sobarica“. Zašto koristimo tuđice pored našeg lepog jezika i primera iz naše istorije? Zar ne zvuči lepše kada bi se reklo: „Naivan k'o četnik“. Mislim jedino tako se mogu objasniti neke istorijske činjenice. Kao npr. činjenica da su sklopili savez sa fašistima da bi se borili protiv zla komunizma. Moralo se tako jer komunizam je bio veće zlo nego fašizam. Komunizam je proterivao religiju i otvoreno se borio za oslobođenje, a fašizam se samo bavio masovnom proizvodnjom sapuna kabaša. Nije četnicima smetalo što je kao repromaterijal korišćen srpski narod. Namerno ne spominjem druge, pošto pravdoljubive četnike nije bilo briga za druge, on se borio samo za interese svoga naroda. Nije to njima smetalo jer usled njihove velike ljubavi prema Bogu i veri smatrali su da je komunizam veće zlo. Ako iz čoveka proteraš religiju od njega ostane samo kabaš, a sapun je bilo nešto prema čemu su četnici osećali averziju i odbojnost. Manje je zlo bilo da jedan broj Srba završi u sapunu, nego da svi postanu ateisti. Za svo vreme trajanja II svetskog rata nije zabeležena ni jedna jedini bitka između četnika i fašista, ali su zato ubeležena krvavim slovima četnička „dobročinstva“ u saradnji sa fašistima. Namerno opet neću spominjati druge narode i narodnosti kao primere njihovog „opismenjavanja“ iz prostog razloga što ostali i ne veličaju četnike. Interesuje me da li su svi oni koji su juče došli na tradicionalni skup, Nezavisnog sidikata deda mrazova u crnom, ikada čuli za selo Vranić? Takođe me interesuje da li su i svi oni sveštenici, koji su svo vreme bacali bajalice i molitvama uveličavali manifestaciju, ikada čuli za selo Vranić? Na kraju me interesuje da li je bilo ko ko veliča četnike čuo za selo Vranić? Izneću samo par istorijskih činjenica o junačkom selu Vranić. Iz oslobodilačkih ratova, od 1912. do 1918. godine 327 ratnika iz Vranića nisu se vratili svojim kućama, junački su pali na bojnom polju. Iz Vranića je bio i Pavle Popović jedan od najbližih Karađorđevih saradnika. 15. oktobra 1941. godine, nemačka ekspedicija upada u selo Vranić, hvata i u selu strelja 38 rodoljuba paleći više od pedeset kuća. Ali ništa to nije naspram onoga što selu Vranić učiniše četnici. U noći između 20. i 21. decembra 1943. godine, četnici Draže Mihailovića okupili su se u susednom selu Jasenku i, podeljeni u tri grupe, mučki su upali u selo Vranić i zverski, na spavanju, poklali čitave porodice, samo zato što je neko iz tih porodica bio u partizanima. U četrnaest porodica, ko god se te noći zatekao u kući nije preživeo. Te stravične noći, zločinci su zaklali sedamdeset dva rodoljuba, među kojima trideset pet žena i devojaka i desetoro nedužne dece, od kojih dvoje u kolevkama. Četiri devojke, bolje reći devojčice, bile su pred roditeljima silovane pa zaklane, a jedan mladić je bio kastriran pa zaklan. Moram li da napomenem da su to sve bili Srbi? Pored toga, četnici su zarobili sedam boraca NOR-a iz Vranića. Četvoricu su, posle strahovitih mučenja, zaklali u selu, a tri borca su ustupili nemačkom Gestapou. Posle mučenja u logoru na Banjici, obešeni su u selu Čumiću kod Kragujevca. Samo ova činjenica mi je dovoljna da zaključim ko su bili četnici, i samo ta mi je činjenica dovoljna da mi njihova pojava, kao i pojava njihovih simpatizera izaziva gađenje i gnušanje u najmanju ruku. Naravno, sve će ovo njihovi simpatizeri negirati starim dobrim floskulama: „Sve su to komunističke nameštaljke, falsifikovanja istorije…“. Nije II svetski rat bio tako davno, još uvek ima preživelih koji se sećaju svega. Davno je gotovo sa vladavinom komunizma i njihovim „falsifikovanjima“, zar za svo to vreme nije mogla da se „ispravi“ sve to. Na kraju krajeva u to doba nije postojao Photoshop, kako objasniti fotografije?
Možete vi sedeti u podnožju pozlaćenog spomenika Čiča Draži, koji više liči na kipić koji se dodeljuje pobedniku MESAM-a, i glođati kosti dobrih životinja i možete pričati o istinama, pravdi, Bogu, komunistima, ateistima i ostalim intelektualnim temamam, ali ne bi bilo loše pre nego što nastavite da slavite to što slavite pročitate nešto o tome. Znam da je teško bilo šta čitati osim „jagnjeće plećke na Božić“, ali kada već promovišete srpske vrednosti, ćirilicu, srpski jezik i srpske četničke „junake“, ne bi bilo zgoreg da nešto o tome pročitate i naučite. Mnogo krvavih stranica su vaši junaci napisali i čisto bi zbog sebe trebali da ih pročitate. Ako ni zbog čega drugog ono zbog junačkog sela Vranići.