Nisam vjernica. Ne vjerujem u Boga. Kao mala sam prestala ići u crkvu i moliti se Bogu. Nikako nisam osjećala da pripadam u redove zajedno sa babetinama, tetkama i kumama koje slijepo slušaju šta im neki svećenik priča a cijela ta ceremonija me smarala oko odlaska na Misu i čim sam se domogla slobode u drugom gradu i prvog posla prestala sam sa slavljima Božića, Uskrsa i bilo kojeg obilježja vjere u svom životu. U mom petosobnom stanu nema križa, nema ikona, slika svetaca. Vodim jednu malu firmu i lijepo ide, a nakon razvoda sa suprugom dobila sam i stan u centru grada. Nikad nisam rekla mami ili tati kako ne vjerujem u Boga naravno. Nisam htjela da se upuštam u rasprave, a kolege i prijatelji mi čestitaju Božić i Uskrs a ja čestitke prihvatim, zahvalim se i nastavim sa poslom. Uvijek sam obučena kao poslovna žena, visoke štikle, crne hlače na peglu, kostimi i jednostavna duga kosa koju držim u punđi ili ispeglanu sa malo šminke na licu. U svom poslu sam dobra, privatno nemam neke sreće ali ne zamaram se sada s time tek mi je 30 godina, zovem se Laura,a nakon propalog braka nisam održala nijednu vezu s muškarcem duže od par mjeseci. Ne osjećam se zagrijana ni za to. Vodim dobar život, idem na koncerte, posjećujem ponekad izložbe, redovno vježbam, imam ogroman broj poznanika i veza u društvu i vozim mercedes koji sam sama kupila. Moja neostvarena želja su putovanja, mnogo putovanja jer za njih nikad nemam vremena. Nigdje nisam putovala zbog obaveza i posla koji sam započela nakon srednje škole i nekako su se okolnosti poklopile da radim čitav život a odmor uzmem samo da odem do mora sedam dana i natrag. Zimu ne volim i ne skijam tako da nikad ne odmaram, ne idem van grada osim poslovno i živim dobro. Kad se pogledam u ogledalo vidim osobu koja ima dobar život, ne ulazim dublje u analize same sebe, u propitivanja smisla života, filozofiju i bilo koju vrstu razmišljanja koja je van okvira praktičnog i smislenog. Smatram se logičnom, praktičnom i jednostavnom osobom. Kao mala sam htjela da budem balerina i zato volim otići na balet i gledati kako lagane poput perja plešu male djevojke i često zaplačem kad nitko ne vidi jer me njihova strast dirne i probudi u meni tu djevojčicu svaki put i onaj osjećaj da sam nekad nešto sanjala i o nečemu maštala a svakodnevnica je to ubrzo progutala i pretvorila me u milion drugih ljudi koji nisu skupili petlju da odaberu život po svojim snovima i nadama-Ja sam izabrala život po svojim planovima i očekivanjima. I ne kajem se. Samo eto, znam tiho i ponekad zaplakati kad sam sama u svom krevetu, kad pogledam neki ljubavni film ili osjetim duboku prazninu. To se dešava samo onda kad imam slobodnog vremena i zato sam svoj život posvetila tome da vremena za život nemam.
Prije par godina sam doživjela jedno nezaboravno iskustvo. Teško mi je da počnem o tome pisati jer sam jedna razumna žena i praktično nikakve veze nisam imala sa religijom nakon što sam odselila od svojih roditelja i osamostalila se. Nisam očekivala da će se upravo meni desiti ono o čemu sam čitav život slušala i čemu sam se toliko smijala kao moderna i pametna osoba oslobođena svih okova društva i dosadnih kalupa. Išla sam na more, spremila pun kofer knjiga, nešto kozmetike i lagane haljine jer je bila sredina sedmog mjeseca i vrijeme je bilo vrelo, stvoreno za odmor iz bajke. Dok sam prolazila kroz Mostar ni sama ne znam zašto odlučila sam ići putem prema Čitluku na more a ne direktno kroz Metković magistralom. Vozila sam se i uživala u pejzažima, Hercegovina je zaista posebna, zemlja sunca, vinograda, šipaka i beskrajnog plavog neba. Upravo sam prošla Čitluk i naišla na dio ceste sa obaveznim skretanjem kroz Međugorje jer su bili radovi na putu. Skrenula sam i prvi put od srednje škole vidjela ponovo Međugorje i koliko je uništeno bespravnom gradnjom, jedva sam vidjela crkvu od velikih pansiona, prodavnica kineske robe, pivnica je direktno preko puta crkve, bila sam zgranuta količinom suvenirnica, restorana, uličnih prodavača parfema, meda, krema i lijekova od raznih trava a onda me šokirala silna gužva oko kipa Gospe, prepuni kontenjeri smeća i agresivni vozači. Bilo je prevruće samo sam htjela da što prije odem prema moru a onda mi je pukla guma. Naravno da sam poludila, skrenula sam na veliki parking, otvorila gepek i dala se na posao da je zamijenim što prije a onda sam osjetila lahor ledenog vjetra koji me osvježio i učinio mi vrućinu podnošljivom, u tom lahoru vjetra bio je miris nečega meni toliko poznatog, bliskog i intimnog. Mirisalo je na ruže, džem od kupine i ormar s dunjama koje je držala moja pokojna baka. Zastala sam. Pitala sam se jesam li od vrućine počela da haluciniram? Osjećala sam kako bi mogla pojesti sladoled, prošetati malo kao turista na kraju krajeva kroz Međugorje i možda ću i ja vidjeti Gospu Međugorsku kao što vide naši slavni, bogati i sveti vidioci. Nasmijala sam se sama sebi na tu pomisao a onda zatvorila gepek i krenula u šetnju. Na meni je bila lagana ljetna haljina, pustila sam kosu koja se uvila od vrućine u velike lokne i izgledala sam prirodno, lijepo, van poslovnih kostima, sivila grada, strogih pravila. Odlučila sam da malo prošetam i da vidim na šta liči Međugorje nakon svih ovih godina. Prije par sedmica je bilo 30 godina otkad dolazi Gospa svaki dan s neba u Međugorje. Poznavala sam površno neke činjenice ako se tako mogu nazvati- Gospa svaki dan dolazi Vicki, ona svaki dan ima posjete i razgovara sa Gospom njoj je Gospa rekla da se uda, da piše njen životopis i da naplaćuje posebno poruke koje primi za nakanu od bolesnih, slabih i nemoćnih, jedna djevojka je čula od Vicke da je sve uredu sa njenim rakom i otišla je mirna i spokojna a za tri mjeseca je bila pokojna a ne spokojna, onda tu je i Marija Pavlović Luneti koja ima posjete jednom sedmično ili mjesečno nisam sigurna, obišla sam njen veliki hotel, pansion i vidjela da ona za razliku od mene ima tri auta. Sljedeća za koju znam je Mirjana-Ona ima mjesečno ili za rođendan posjete od Gospe i poruke, također vodi biznis sa svojom obitelji vezano za nekretnine, pansione i jedan veći hotel u Međugorju nisam sigurna koliko je zapravo ona teška u parama ali znam da nijedan od vidioca nije siromašan ni skroman poput Isusa ili Gospe, tu je i neka plavuša koja mi je dosadna i još dvoje likova od kojih je jedna samo jedanput vidjela Gospu i Jakov koji vidi ili ne vidi Gospu nisam više sigurna jer nisam nikad obraćala pažnju na sve te priče jer kad sam bila mala pročitala sam Bibliju od korica do korica i nikad se nije spomenulo Međugorje ni Vicka pa nisam tome pridavala značaj a kasnije sam potpuno odustala od religije.
Kako je bilo prekrasno vrijeme odlučila sam da se popnem na Brdo Ukazanja. Gdje je sve počelo prije 30 godina. A i da pogledam koliko se Međugorje izgradilo za sve ove godine. Imala sam čitavo vrijeme osjećaj da sam negdje na moru, zrak, nebo i svi ti turisti, suvenirnice, skupa auta, nakit, blještavilo iz iz izloga sa mnogo kipova, križeva, sjaja i zlata. Za neko čudo osjećala sam se opušteno. S lakoćom sam se popela na vrh brda i zaista je pogled bio divan. Bila sam sama na jednoj padini i sjela na jedan kamen uglačan potpuno od milion koraka koji su prošli preko njega u potrazi na nekim i nečim. Možda sam i ja došla s razlogom? Ma kakvi pomislih nisam, nisam ja Vicka, Mirjana ni Marija ja sam obična poslovna žena iz velegrada kojoj je pukla guma i sad se samo šeta i razgleda kao turista. Opet me uhvatio smijeh i zamislila sam da se i meni ukazala Gospa i šta bi joj rekla? Šta bi pričale? Kakva je ona? U tom trenutku se pored mene našla djevojka u laganoj garderobi, običnim tenisicama, kose boje čokolade svezane u konjski rep i predivnog lica i predstavila se iz čista mira-Zdravo Laura ja sam Gospa Međugorska drago mi je. Pomislila sam u tom trenutku da je to neka šizofrenična osoba, luđakinja, neki fanatik kakvih je bilo na gomile i prestravila se kako ona zna moje ime? Ah rekla je potom ona-Nisam obučena poslovno kao uvijek u bijelim i plavim haljinama sa zvijezdama oko glave pa mi ne vjeruješ da sam Gospa? Evo sad ću se presvući samo za tebe i potom se žena okrenula a oko nje se stvorio oblak bijele boje iz kojeg je izašla u svom prepoznatljivom liku-U dugoj bijeloj haljini, sa blistavim zvijezdama oko glave, prekrasnog lica i uzela me za ruku i rekla da stanem da oblak-Idemo na kafu kod nje u kancelariju u Raj. Nisam mogla odbiti poziv i pružila sam ruku a potom smo otišle na oblaku u Raj.
Znam da sve vas zanimaju detalji i opisi Raja i svega toga ali to bi trajalo godinama da svedem u jednu knjigu. Raj je kao vaš dom ukratko da vam kažem. Tako se osjećate cijelo vrijeme dok oko vas lete anđeli, pada cvijeće, kristalni dvorci lebde na oblacima i stalno se nešto radi i sređuje jer svaki dan ima novih stanovnika kojima treba dom ali u zadnje vrijeme su radovi stali jer je broj dolazaka snažno opao i više se gradi koliko u Paklu rekla mi je Gospa i napomenula kako će Đavo uskoro ostati bez goriva i preći će na neke druge metode mučenja grešnika jer vatra je postala preskupa dok oblaci u Raju imaju čvrste temelje ali problem je kod gradnje na oblacima jer su nestabilni po prirodi pa uvijek traže nova rješenja za velike kristalne palače i kako ih sagraditi. Ništa još uvijek nisam rekla i samo sam je slušala dok su oko nas letjeli prekrasni i prezgodni anđeli, prolazile svetice i sveci a njen sin je bio na jednom oblaku i družio se sa djecom koja su upravo došla sa Zemlje mahnuo mi je i ja njemu. Vjerovala sam kako Gospa sigurno radi u nekoj od najvećih palača sa najviše zlata, dijamanata i platine ali kad smo stigle do njene kuće ostala sam u šoku-Žena je radila u svojoj obiteljskoj kući koju je imala i na Zemlji za vrijeme zemaljskog života. Odmah mi je pročitala misli i rekla-Volim da se osjećam kao kod kuće i tu najbolje radim, idemo da ti skuham kaficu pa da malo popričam čekala sam na tebe cijelo vrijeme kao što čekam na mnoge ljude pa si konačno svratila opet u Međugorje i kad su mi javili morala sam da te zovnem i da malo popričamo nismo se družile od tvoje osnovne škole zar ne? Da, potvrdila sam. Ušle smo u njenu kuću koja je bila tako jednostavna, kamin, stol i četiri stolice, mala kuhinja, jednostavan dnevni boravak i slike na zidu koje je njen sin radio kao mali i šarao po zidu, tu su bili i neki mali pokloni u obliku srca koje je ona rado držala iznad kamina sa pismima, molitvama, željama i čestitkama a u posebnoj korpi je bila lista papira sa zahvalnicama na njenom radu na Zemlji. Ona je sama napravila kafu, sipala mi je i rakiju, ponudila me cigaretom i jednostavnim žutim kolačem. Sve sam to voljela i ona je to znala. Sjele smo jedna naspram druge i ona je počela sa svojom pričom…
Draga moja Laura ja sam poput tebe. Praktična, normalna i jednostavna žena. Kad sam ostala trudna sa Isusom bila sam šokirana, bilo mi je nevjerovatno da se to dešava upravo meni, nisam znala šta ću i kako ću jer sam bila u braku sa Josipom i nisam spavala sa njim a anđeo je došao i rekao kako sam trudna sa samim Bogom i da će se sve riješiti sa Josipom i biti mu objašnjeno. To me šokiralo, pala sam u nesvijest ali kad sam došla sebi shvatila sam da moram roditi to posebno dijete, osjećala sam se nekako iskorišteno ali i počašćeno što sam izabrana od Boga. Tada sam bila mlada i vjerovala kako je to zbog moje vanjske ljepote, pameti i što sam jako dobra i fina ali Bog mi je kasnije objasnio kako sam mu se svidjela jer nisam uobražena, umišljena i da ne želi da se uobrazim sad kad sam glavna i odgovorna za Zemlju i njenu sudbinu, pokazao mi je kakva ću biti kada ostarim i odmah sam se sabrala i odbacila sve te taštine i umišljenosti i predala se poslu. Žena sam i sve mogu rekla sam sama sebi a imala sam i olakšice moram priznati ja sam rodila bez ikakvih bolova, ništa mi nije nedostajalo ali ništa nisam ni tražila. Josip je bio dobar muž, razuman i predan a ja zaposlena oko odgoja Isusa i kad je počeo da radi čuda nije mi bilo lako. Svijet je počeo da priča, komšinice su se ismijavale, počeli su dolaziti ljudi sa svih strana a ja sam šamarima vaspitavala svoje dijete i šipkom jer nisam mogla da podnesem svu tu popularnost koja ga je pratila i sve to što se dešava oko njega. Htjela sam za njega normalan život, da nađe ženu, da budem baka ali nije to zapisano bilo za mene i prihvatila sam njegov slobodan izbor da bude svoj čovjek i ide svojim putem. Kao majka sam uradila najbolje što sam mogla. Stroga sam ali pravedna. Gospa je tada popila gutljaj kafe, zapalila cigaretu i sjela na fotelju pa nastavila. Znaš Laura, nitko ne razumije ono što se desilo-Ne držim križeve u kući jer sa jedna od rijetkih koja je vidjela vlastitog sina na križu, ne živim u palači jer imam cijeli svemir u rukama pa mi nije interesantno, volim da gledam drame i britanske komedije a u slobodno vrijeme bavim se oslikavanjem svile, moj sin je platio ogromnu cijenu za spas čovječanstva ali to je bio njegov izbor, Bog i ja imamo dobar odnos ali on je često mrgud, kao pravi veliki tata brine se za svoju djecu i ljuti ga nepravda koja se dešava ali ne želi da se upliće u ljudsku slobodnu volju jer tada ljudi ne bi bili ljudi već roboti. On često zagrmi i zagalami ali ima veliko srce pa i ja onda izbrojim do deset jer kad meni pukne film nastaju prirodne katastrofe, potresi, poplave, uragani. Ovisi o čemu je riječ. Nekako sve ovo i funkcioniše zasad ali ne znam dokad ipak i ja imam 2000 godina iako sam radila zatezanja lica i tijela i izbjegavam slatkiše moji dani su naporni i prenatrpani ali uspijevam sve stići jer mi svetice pomažu oko svega-Najviše mrzim šminkanje a najviše volim kad biram haljine za ukazanja širom svijeta. Volim posebno radove od Versace i Chanel njih dvoje mi rade najviše kreacija a šminku mi rade ljudi iz MaxFactora. Cipele su mi poseban problem jer uživam u Prada štiklama međutim nije pristojno da se pojavim u njima pa ih svakako haljina prekrije ali imam ogroman ormar cipela, haljina, nakita i zlata-Na kraju krajeva i ja sam žena to nikako da ljudi shvate i moj posao je da budem dotjerana kada se ukazujem inače mi ne vjeruju. Ljude je teže uvjeriti da sam Gospa kada se pojavim ležerno obučena nego kad oko mene sve blješti. Čudni su ljudi, lakše povjeruju u reklame za kreme protiv bora ili tablete za mršanje nego u predavanje iz Biblije ili bilo koje knjige koja piše o Bogu. Na svijetu je mnogo religija i vjerovanja i to je dobro jer nisu svi ljudi isti, nisu svi putevi isti ali cilj čovječanstva i svakog pojedinog čovjeka je u ovim zlatnim pravilima ”Ljubi drugoga kao samog sebe” i ”Ne radi drugome što ne bi samom sebi”. Jednostavno je zar ne? A tako teško za uraditi i otuda dolaze sve te komplikacije i neredi i pored svih mojih obaveza oko Zemlje, Isusa, mog supruga Josipa i samoga Boga ja sam se dovela u situaciju sa Međugorjem. Nikad neću zaboraviti taj dan. Spremala sam se da idem za Francusku u Lourdu. Odabrala sam jednostavnu haljinu biserno bijele boje, sa nizom zlatnih zvijezda koje mi je prišila Coco Chanel i oko toga je izbila svađa sa Gianniem Versaceom jer su zajedno radili na toj haljini mjesecima a ja sam namjerno htjela da surađuju jer Versace haljine biram za spektakularna ukazanja, one su baš glamurozne, pretjerane, teške i pomalo ekscentrične sa svim tim zlatom, sjajem i dodacima a Coco Chanel mi radi elegantne i profinjene haljine sa jednostavnim linijama u kojima sam mnogo opuštenija i lakše se krećem. Oko ove haljine je izbila svađa u garderobi i taman sam došla sa šminkanja i frizure i bila sam oduševljena sa izborom i kombinacijom boje, materijala i kroja. Njih dvoje su se pomirili jer ja sam takva po prirodi, ne smije biti nesuglasica oko mene, Vaga sam u horoskopu i volim harmoniju. A onda su se oboje opet naljutili što sam odabrala Prada štikle. Jednostavno volim Pradu. Kad sam se sredila i čekala na anđele da mi naprave dovoljno oblaka za silazak sa strane mi se došuljala Sotona. Đavo. Vrag. On se stalno mota oko Raja, oko anđela, oko ljudi i samo donosi probleme i haos. Ja se s njim borim već 2000 godina i navikla sam na njegove komentare, zle opaske i niske udarce na moj stil. On je više Armani tip sa svojim odijelima, uvijek besprijekoran, dotjeran, na kraju Bog ga je stvorio kao Lucifera, svjetlonošu, on je najljepši od svih anđela ikada ali pohasio se što bi rekli u Bosni i htio da vlada svime i svačime i tu je nastao haos, svađa i nered i podijelile su se strane, nastao je nesklad. Prvo sam htjela da se pomire, da se sve to nekako riješi ali od toga nema ništa. Đavo je previše tašt da traži oprost od Boga. I da ti skratim priču-Stajala sam na rubu oblaka spremna da zakoračim u svojoj štikli kad mi se prikrao s leđa i skinuo mi cipelu, izgubila sam ravnotežu, počela da padam i zgrabila ga za ruku da ne padnem međutim pali smo oboje sa ruba Raja tolikom brzinom da nisam bila svjesna šta se dešava, on je raširio krila crvene boje i pobjegao mi sa Prada cipelom a ja sam padala direktno prema nekom selu u Hercegovini i prije pada Anđeo Gabrijel je bacio oblak da se dočekam na meko jer ja nemam krila, ne letim, rekla sam ti da sam obična žena koja se bavi neobičnim stvarima. U svakom slučaju bila sam smušena, zbrčkana kad sam pala na oblak, dok sam došla sebi oko mene su bila neka djeca koja su se prestravila a ja sam ih umirivala i rekla tko sam i šta sam i da želim samo mir i dobro svima na svijetu. Ta djeca su pobjegla i ja sam otišla nazad u Raj vjerujući da će sve biti zaboravljeno i gadno sam pogriješila. Već sutra se cijelo selo u Međugorju diglo na noge, uključeni su svećenici, crkva, policija i partija tadašnje Jugoslavije. Bila su to djeca. Nisam mogla dopustiti da stradaju! Bog mi je savjetovao da se ne miješam više jer će nastati još veća zbrka ali nisam poslušala, i ja se nešto valjda smijem pitati rekla sam, nisam samo lutka za pokazivanje, htjela sam da zaista reagiram i da zaustavim paniku, nemire i policiju, ne mogu dopustiti da djeca stradaju. I sišla sam ponovo jer je Đavo sakrio moju cipelu u Međugorje između ostalog i krije se i dan danas negdje u Međugorju, nije on obraćao pažnju na seljake u Hercegovini tokom svih tih stoljeća a onda je vidio kolika se galama digla oko mene i odlučio je da se privremeno preseli u Međugorje i otada nitko u tom mjestu nema mira. Postoji izreka vezana za mene ”Gospa na brdu a Đavo u Međugorju”… Sve je ispalo kako ne treba. Moje poruke svi pogrešno tumače, koliko god puta da siđem dnevno nitko me ne sluša kako treba, previše su opsjednuti novcem, moći, taštinom i položajem u društvu da bi me iskreno saslušali i pratili jer put kojim sam ja išla nije bio put prema palačama, zemaljskim dobrima, hotelima, autima, parama i beskrajnim grabljenjem svega i svačega. Nisam bila opterećena koliko ću gostiju imati i kako ću im što više naplatiti lik sa svojim sinom u obliku plastičnog suvenira, nisam lagala, varala i nisam otvarala gostionice, jebališta i motele kraj moje kuće kad je Isus umro. Ali tko mene sluša? Nitko. Ono što je preostalo je da budem uporna, vrijedna i dosljedna i da nađem tu cipelu i razotkrijem Đavla koji nosi Pradu jednom za sva vremena. Nisam tip žene koja odustaje i neću odustati dok to ne riješim. Strašno sam nanervirana sa kipovima koji me predstavljaju, više se klanjaju kipovima nego meni, na kraju krajeva jesi vidjela moj kip na Brdu Ukazanja? Pa nedostaje mi pola tijela jer nije doteklo kamena da se uradim u prirodnoj veličini, a onda sve ostalo što mi nikako ne prija su slike, fotografije, kalendari, čestitke, križevi sa mojim sinom koji ljudi nose kao modni dodatak a ne kao simbol koji ima svoje značenje, težinu i smisao. Ma puna mi je kapa svega ali ne odustajem rekla sam ti. Najteže mi pada što moje poruke ljudi pogrešno tumače, ne čuju me šta pričam, ne razumiju me, nisam nikako shvaćena kako sam namjeravala da budem, gledam Međugorje i svađe među komšijama, porodicom, prijateljima i supružnicima. Najčešće sam upravo ja razlog toga. Mene krive ako im sezona nije dobra, ako ne dolazi dovoljno ljudi, ako ne mogu da naprave novi hotel ili podignu novi kredit. Za sve sam ja kriva. Bog me upozorio na to ali bila sam tvrdoglava i ne žalim. On je uvijek povučen i miran i sve zna, sve vidi i sve čuje. Ja sam zadužena za javnost, za odnose sa ljudima, za najbolju sliku onoga što vjera znači a to je ljubav. I zato se sve prelama preko mojih leđa ali eto da radim bilo šta drugo ne znam. Nisam obrazovana kao mnoge žene, nepismena sam, ne volim da budem u centru pažnje ali navikla sam na to kao na dio svoje profesije, privatno sam vrlo povučena, imam uzak krug ljudi koje dobro poznajem i s kojima se dobro slažem i vodim svoj život kako najbolje umijem. Sama čistim svoju kuću, sama kuham, nemam poslugu, nemam para i ne bavim se tračevima iako ima svega i ovdje u komšiluku pogotovo na gornjim oblacima ali neću o tome, drago mi je da si se odazvala mom pozivu na kafu.
Sjedila sam nepomična i zahvalila se Gospi što me pozvala u goste ali nisam razumjela zašto, kako, čemu to sve? Onda mi je rekla a zašto ne? Pa svaki dan sam kod one Vicke što ne bi i tebe malo posjetila? Imalo je logike. Ja dolazim stalno, svima, svaki dan međutim ne vide me. Ja sam strpljiva majka, brižna i čekam da ljudi sami dođu, ne volim navaljivati i stvarati pritisak na ljude i ni najmanje ne volim da prijetim kako će moja djeca završiti u Paklu i vatri ako mi ne budu vjerovali. Ljudi idu u pakao slobodnom voljom-Ja se zato i svađam sa Luciferom i kad sama odem u posjete ljudima u Pakao mene moja djeca tamo tako napadnu i pljuju da mi treba svaki put tableta za smirenje koliko mržnje osjetim od vlastite djece ali ja ih i dalje volim i čekam da dođu sebi, možda je to sve pubertet, neki inat ili hir. Vjerujem kako će sve na kraju biti ipak dobro ali do toga je dug put a vremena sve manje. Tu smo ispile zadnje gutljaje kafe, pojele kolač i onda me ispratila niz cestu od oblaka i cvjetova. Na rastanku smo malo o meni popričale, rekla mi je kako sam previše smršala i da skratim vrhove kose jer su ispucali od peglanja i da mi najbolje stoje ciklama, smeđa i roza boja. Dala mi je neke praktične savjete kao majka kćeri i pitala sam je šta će sada biti sa mnom? Ona se nasmijala od sveg srca-To ovisi o tebi draga moja Laura i o tvojoj slobodnoj volji ali zapamti da sam uvijek tu za tebe. Pohvalila mi je i manikuru a onda rekla kako je bila u iskušenu da uradi stileto nokte na špic ali savjetovala je Sveta Petra da nije prikladno da jedna Gospa ima nokte na špic u crvenoj boji, požalila se kako uvijek mora imati prirodni stil, sa manje šminke i sa istom bojom kose i voljela bi da bude plavuša ponekad ali to je neozbiljno za ženu koja spašava svijet. Sretna je što ima predivne haljine, štikle koje se nažalost nikada ne vide ali ona zna da ih nosi, i što je neki dan zaustavila snažan potres koji je trebao zadesiti jedan gradić u Španjolskoj. To su te neke male stvari koje čine njen život. Stale smo na rub Raja odakle je pala prije 30 godina u Međugorje i za kraj mi je rekla da je sa autom sve uredu anđeo Mihael se pobrinuo za to dok smo kafenisale. Poljubile smo se i zagrlile i baš se ispričale a onda mi je poslala jedan krasan slatki oblak od šećerne vune da se zasladim na putu do Zemlje kao oproštajni poklon. Baš sam bila sretna što sam i ja upoznala Gospu Međugorsku konačno. Razmišljala sam o tome da napišem knjigu, otvorim neki hotel, pansion, pokrenem neki veliki biznis na račun Gospe Međugorske i preselim se ali čemu sve to? Ja nisam poput vidjelica.
Nisam vjernica. Ne vjerujem u Boga. Kao mala sam prestala ići u crkvu i moliti se Bogu. Nikako nisam osjećala da pripadam u redove zajedno sa babetinama, tetkama i kumama koje slijepo slušaju šta im neki svećenik priča a cijela ta ceremonija me smarala oko odlaska na Misu i čim sam se domogla slobode u drugom gradu i prvog posla prestala sam sa slavljima Božića, Uskrsa i bilo kojeg obilježja vjere u svom životu. U mom petosobnom stanu nema križa, nema ikona, slika svetaca. Vodim jednu malu firmu i lijepo ide, a nakon razvoda sa suprugom dobila sam i stan u centru grada. Nikad nisam rekla mami ili tati kako ne vjerujem u Boga naravno. Nisam htjela da se upuštam u rasprave, a kolege i prijatelji mi čestitaju Božić i Uskrs a ja čestitke prihvatim, zahvalim se i nastavim sa poslom. Uvijek sam obučena kao poslovna žena, visoke štikle, crne hlače na peglu, kostimi i jednostavna duga kosa koju držim u punđi ili ispeglanu sa malo šminke na licu. U svom poslu sam dobra, privatno nemam neke sreće ali ne zamaram se sada s time tek mi je 30 godina, zovem se Laura,a nakon propalog braka nisam održala nijednu vezu s muškarcem duže od par mjeseci. Ne osjećam se zagrijana ni za to. Vodim dobar život, idem na koncerte, posjećujem ponekad izložbe, redovno vježbam, imam ogroman broj poznanika i veza u društvu i vozim mercedes koji sam sama kupila. Moja neostvarena želja su putovanja, mnogo putovanja jer za njih nikad nemam vremena. Nigdje nisam putovala zbog obaveza i posla koji sam započela nakon srednje škole i nekako su se okolnosti poklopile da radim čitav život a odmor uzmem samo da odem do mora sedam dana i natrag. Zimu ne volim i ne skijam tako da nikad ne odmaram, ne idem van grada osim poslovno i živim dobro. Kad se pogledam u ogledalo vidim osobu koja ima dobar život, ne ulazim dublje u analize same sebe, u propitivanja smisla života, filozofiju i bilo koju vrstu razmišljanja koja je van okvira praktičnog i smislenog. Smatram se logičnom, praktičnom i jednostavnom osobom. Kao mala sam htjela da budem balerina i zato volim otići na balet i gledati kako lagane poput perja plešu male djevojke i često zaplačem kad nitko ne vidi jer me njihova strast dirne i probudi u meni tu djevojčicu svaki put i onaj osjećaj da sam nekad nešto sanjala i o nečemu maštala a svakodnevnica je to ubrzo progutala i pretvorila me u milion drugih ljudi koji nisu skupili petlju da odaberu život po svojim snovima i nadama-Ja sam izabrala život po svojim planovima i očekivanjima. I ne kajem se. Samo eto, znam tiho i ponekad zaplakati kad sam sama u svom krevetu, kad pogledam neki ljubavni film ili osjetim duboku prazninu. To se dešava samo onda kad imam slobodnog vremena i zato sam svoj život posvetila tome da vremena za život nemam.
Prije par godina sam doživjela jedno nezaboravno iskustvo. Teško mi je da počnem o tome pisati jer sam jedna razumna žena i praktično nikakve veze nisam imala sa religijom nakon što sam odselila od svojih roditelja i osamostalila se. Nisam očekivala da će se upravo meni desiti ono o čemu sam čitav život slušala i čemu sam se toliko smijala kao moderna i pametna osoba oslobođena svih okova društva i dosadnih kalupa. Išla sam na more, spremila pun kofer knjiga, nešto kozmetike i lagane haljine jer je bila sredina sedmog mjeseca i vrijeme je bilo vrelo, stvoreno za odmor iz bajke. Dok sam prolazila kroz Mostar ni sama ne znam zašto odlučila sam ići putem prema Čitluku na more a ne direktno kroz Metković magistralom. Vozila sam se i uživala u pejzažima, Hercegovina je zaista posebna, zemlja sunca, vinograda, šipaka i beskrajnog plavog neba. Upravo sam prošla Čitluk i naišla na dio ceste sa obaveznim skretanjem kroz Međugorje jer su bili radovi na putu. Skrenula sam i prvi put od srednje škole vidjela ponovo Međugorje i koliko je uništeno bespravnom gradnjom, jedva sam vidjela crkvu od velikih pansiona, prodavnica kineske robe, pivnica je direktno preko puta crkve, bila sam zgranuta količinom suvenirnica, restorana, uličnih prodavača parfema, meda, krema i lijekova od raznih trava a onda me šokirala silna gužva oko kipa Gospe, prepuni kontenjeri smeća i agresivni vozači. Bilo je prevruće samo sam htjela da što prije odem prema moru a onda mi je pukla guma. Naravno da sam poludila, skrenula sam na veliki parking, otvorila gepek i dala se na posao da je zamijenim što prije a onda sam osjetila lahor ledenog vjetra koji me osvježio i učinio mi vrućinu podnošljivom, u tom lahoru vjetra bio je miris nečega meni toliko poznatog, bliskog i intimnog. Mirisalo je na ruže, džem od kupine i ormar s dunjama koje je držala moja pokojna baka. Zastala sam. Pitala sam se jesam li od vrućine počela da haluciniram? Osjećala sam kako bi mogla pojesti sladoled, prošetati malo kao turista na kraju krajeva kroz Međugorje i možda ću i ja vidjeti Gospu Međugorsku kao što vide naši slavni, bogati i sveti vidioci. Nasmijala sam se sama sebi na tu pomisao a onda zatvorila gepek i krenula u šetnju. Na meni je bila lagana ljetna haljina, pustila sam kosu koja se uvila od vrućine u velike lokne i izgledala sam prirodno, lijepo, van poslovnih kostima, sivila grada, strogih pravila. Odlučila sam da malo prošetam i da vidim na šta liči Međugorje nakon svih ovih godina. Prije par sedmica je bilo 30 godina otkad dolazi Gospa svaki dan s neba u Međugorje. Poznavala sam površno neke činjenice ako se tako mogu nazvati- Gospa svaki dan dolazi Vicki, ona svaki dan ima posjete i razgovara sa Gospom njoj je Gospa rekla da se uda, da piše njen životopis i da naplaćuje posebno poruke koje primi za nakanu od bolesnih, slabih i nemoćnih, jedna djevojka je čula od Vicke da je sve uredu sa njenim rakom i otišla je mirna i spokojna a za tri mjeseca je bila pokojna a ne spokojna, onda tu je i Marija Pavlović Luneti koja ima posjete jednom sedmično ili mjesečno nisam sigurna, obišla sam njen veliki hotel, pansion i vidjela da ona za razliku od mene ima tri auta. Sljedeća za koju znam je Mirjana-Ona ima mjesečno ili za rođendan posjete od Gospe i poruke, također vodi biznis sa svojom obitelji vezano za nekretnine, pansione i jedan veći hotel u Međugorju nisam sigurna koliko je zapravo ona teška u parama ali znam da nijedan od vidioca nije siromašan ni skroman poput Isusa ili Gospe, tu je i neka plavuša koja mi je dosadna i još dvoje likova od kojih je jedna samo jedanput vidjela Gospu i Jakov koji vidi ili ne vidi Gospu nisam više sigurna jer nisam nikad obraćala pažnju na sve te priče jer kad sam bila mala pročitala sam Bibliju od korica do korica i nikad se nije spomenulo Međugorje ni Vicka pa nisam tome pridavala značaj a kasnije sam potpuno odustala od religije.
Kako je bilo prekrasno vrijeme odlučila sam da se popnem na Brdo Ukazanja. Gdje je sve počelo prije 30 godina. A i da pogledam koliko se Međugorje izgradilo za sve ove godine. Imala sam čitavo vrijeme osjećaj da sam negdje na moru, zrak, nebo i svi ti turisti, suvenirnice, skupa auta, nakit, blještavilo iz iz izloga sa mnogo kipova, križeva, sjaja i zlata. Za neko čudo osjećala sam se opušteno. S lakoćom sam se popela na vrh brda i zaista je pogled bio divan. Bila sam sama na jednoj padini i sjela na jedan kamen uglačan potpuno od milion koraka koji su prošli preko njega u potrazi na nekim i nečim. Možda sam i ja došla s razlogom? Ma kakvi pomislih nisam, nisam ja Vicka, Mirjana ni Marija ja sam obična poslovna žena iz velegrada kojoj je pukla guma i sad se samo šeta i razgleda kao turista. Opet me uhvatio smijeh i zamislila sam da se i meni ukazala Gospa i šta bi joj rekla? Šta bi pričale? Kakva je ona? U tom trenutku se pored mene našla djevojka u laganoj garderobi, običnim tenisicama, kose boje čokolade svezane u konjski rep i predivnog lica i predstavila se iz čista mira-Zdravo Laura ja sam Gospa Međugorska drago mi je. Pomislila sam u tom trenutku da je to neka šizofrenična osoba, luđakinja, neki fanatik kakvih je bilo na gomile i prestravila se kako ona zna moje ime? Ah rekla je potom ona-Nisam obučena poslovno kao uvijek u bijelim i plavim haljinama sa zvijezdama oko glave pa mi ne vjeruješ da sam Gospa? Evo sad ću se presvući samo za tebe i potom se žena okrenula a oko nje se stvorio oblak bijele boje iz kojeg je izašla u svom prepoznatljivom liku-U dugoj bijeloj haljini, sa blistavim zvijezdama oko glave, prekrasnog lica i uzela me za ruku i rekla da stanem da oblak-Idemo na kafu kod nje u kancelariju u Raj. Nisam mogla odbiti poziv i pružila sam ruku a potom smo otišle na oblaku u Raj.
Znam da sve vas zanimaju detalji i opisi Raja i svega toga ali to bi trajalo godinama da svedem u jednu knjigu. Raj je kao vaš dom ukratko da vam kažem. Tako se osjećate cijelo vrijeme dok oko vas lete anđeli, pada cvijeće, kristalni dvorci lebde na oblacima i stalno se nešto radi i sređuje jer svaki dan ima novih stanovnika kojima treba dom ali u zadnje vrijeme su radovi stali jer je broj dolazaka snažno opao i više se gradi koliko u Paklu rekla mi je Gospa i napomenula kako će Đavo uskoro ostati bez goriva i preći će na neke druge metode mučenja grešnika jer vatra je postala preskupa dok oblaci u Raju imaju čvrste temelje ali problem je kod gradnje na oblacima jer su nestabilni po prirodi pa uvijek traže nova rješenja za velike kristalne palače i kako ih sagraditi. Ništa još uvijek nisam rekla i samo sam je slušala dok su oko nas letjeli prekrasni i prezgodni anđeli, prolazile svetice i sveci a njen sin je bio na jednom oblaku i družio se sa djecom koja su upravo došla sa Zemlje mahnuo mi je i ja njemu. Vjerovala sam kako Gospa sigurno radi u nekoj od najvećih palača sa najviše zlata, dijamanata i platine ali kad smo stigle do njene kuće ostala sam u šoku-Žena je radila u svojoj obiteljskoj kući koju je imala i na Zemlji za vrijeme zemaljskog života. Odmah mi je pročitala misli i rekla-Volim da se osjećam kao kod kuće i tu najbolje radim, idemo da ti skuham kaficu pa da malo popričam čekala sam na tebe cijelo vrijeme kao što čekam na mnoge ljude pa si konačno svratila opet u Međugorje i kad su mi javili morala sam da te zovnem i da malo popričamo nismo se družile od tvoje osnovne škole zar ne? Da, potvrdila sam. Ušle smo u njenu kuću koja je bila tako jednostavna, kamin, stol i četiri stolice, mala kuhinja, jednostavan dnevni boravak i slike na zidu koje je njen sin radio kao mali i šarao po zidu, tu su bili i neki mali pokloni u obliku srca koje je ona rado držala iznad kamina sa pismima, molitvama, željama i čestitkama a u posebnoj korpi je bila lista papira sa zahvalnicama na njenom radu na Zemlji. Ona je sama napravila kafu, sipala mi je i rakiju, ponudila me cigaretom i jednostavnim žutim kolačem. Sve sam to voljela i ona je to znala. Sjele smo jedna naspram druge i ona je počela sa svojom pričom…
Draga moja Laura ja sam poput tebe. Praktična, normalna i jednostavna žena. Kad sam ostala trudna sa Isusom bila sam šokirana, bilo mi je nevjerovatno da se to dešava upravo meni, nisam znala šta ću i kako ću jer sam bila u braku sa Josipom i nisam spavala sa njim a anđeo je došao i rekao kako sam trudna sa samim Bogom i da će se sve riješiti sa Josipom i biti mu objašnjeno. To me šokiralo, pala sam u nesvijest ali kad sam došla sebi shvatila sam da moram roditi to posebno dijete, osjećala sam se nekako iskorišteno ali i počašćeno što sam izabrana od Boga. Tada sam bila mlada i vjerovala kako je to zbog moje vanjske ljepote, pameti i što sam jako dobra i fina ali Bog mi je kasnije objasnio kako sam mu se svidjela jer nisam uobražena, umišljena i da ne želi da se uobrazim sad kad sam glavna i odgovorna za Zemlju i njenu sudbinu, pokazao mi je kakva ću biti kada ostarim i odmah sam se sabrala i odbacila sve te taštine i umišljenosti i predala se poslu. Žena sam i sve mogu rekla sam sama sebi a imala sam i olakšice moram priznati ja sam rodila bez ikakvih bolova, ništa mi nije nedostajalo ali ništa nisam ni tražila. Josip je bio dobar muž, razuman i predan a ja zaposlena oko odgoja Isusa i kad je počeo da radi čuda nije mi bilo lako. Svijet je počeo da priča, komšinice su se ismijavale, počeli su dolaziti ljudi sa svih strana a ja sam šamarima vaspitavala svoje dijete i šipkom jer nisam mogla da podnesem svu tu popularnost koja ga je pratila i sve to što se dešava oko njega. Htjela sam za njega normalan život, da nađe ženu, da budem baka ali nije to zapisano bilo za mene i prihvatila sam njegov slobodan izbor da bude svoj čovjek i ide svojim putem. Kao majka sam uradila najbolje što sam mogla. Stroga sam ali pravedna. Gospa je tada popila gutljaj kafe, zapalila cigaretu i sjela na fotelju pa nastavila. Znaš Laura, nitko ne razumije ono što se desilo-Ne držim križeve u kući jer sa jedna od rijetkih koja je vidjela vlastitog sina na križu, ne živim u palači jer imam cijeli svemir u rukama pa mi nije interesantno, volim da gledam drame i britanske komedije a u slobodno vrijeme bavim se oslikavanjem svile, moj sin je platio ogromnu cijenu za spas čovječanstva ali to je bio njegov izbor, Bog i ja imamo dobar odnos ali on je često mrgud, kao pravi veliki tata brine se za svoju djecu i ljuti ga nepravda koja se dešava ali ne želi da se upliće u ljudsku slobodnu volju jer tada ljudi ne bi bili ljudi već roboti. On često zagrmi i zagalami ali ima veliko srce pa i ja onda izbrojim do deset jer kad meni pukne film nastaju prirodne katastrofe, potresi, poplave, uragani. Ovisi o čemu je riječ. Nekako sve ovo i funkcioniše zasad ali ne znam dokad ipak i ja imam 2000 godina iako sam radila zatezanja lica i tijela i izbjegavam slatkiše moji dani su naporni i prenatrpani ali uspijevam sve stići jer mi svetice pomažu oko svega-Najviše mrzim šminkanje a najviše volim kad biram haljine za ukazanja širom svijeta. Volim posebno radove od Versace i Chanel njih dvoje mi rade najviše kreacija a šminku mi rade ljudi iz MaxFactora. Cipele su mi poseban problem jer uživam u Prada štiklama međutim nije pristojno da se pojavim u njima pa ih svakako haljina prekrije ali imam ogroman ormar cipela, haljina, nakita i zlata-Na kraju krajeva i ja sam žena to nikako da ljudi shvate i moj posao je da budem dotjerana kada se ukazujem inače mi ne vjeruju. Ljude je teže uvjeriti da sam Gospa kada se pojavim ležerno obučena nego kad oko mene sve blješti. Čudni su ljudi, lakše povjeruju u reklame za kreme protiv bora ili tablete za mršanje nego u predavanje iz Biblije ili bilo koje knjige koja piše o Bogu. Na svijetu je mnogo religija i vjerovanja i to je dobro jer nisu svi ljudi isti, nisu svi putevi isti ali cilj čovječanstva i svakog pojedinog čovjeka je u ovim zlatnim pravilima ”Ljubi drugoga kao samog sebe” i ”Ne radi drugome što ne bi samom sebi”. Jednostavno je zar ne? A tako teško za uraditi i otuda dolaze sve te komplikacije i neredi i pored svih mojih obaveza oko Zemlje, Isusa, mog supruga Josipa i samoga Boga ja sam se dovela u situaciju sa Međugorjem. Nikad neću zaboraviti taj dan. Spremala sam se da idem za Francusku u Lourdu. Odabrala sam jednostavnu haljinu biserno bijele boje, sa nizom zlatnih zvijezda koje mi je prišila Coco Chanel i oko toga je izbila svađa sa Gianniem Versaceom jer su zajedno radili na toj haljini mjesecima a ja sam namjerno htjela da surađuju jer Versace haljine biram za spektakularna ukazanja, one su baš glamurozne, pretjerane, teške i pomalo ekscentrične sa svim tim zlatom, sjajem i dodacima a Coco Chanel mi radi elegantne i profinjene haljine sa jednostavnim linijama u kojima sam mnogo opuštenija i lakše se krećem. Oko ove haljine je izbila svađa u garderobi i taman sam došla sa šminkanja i frizure i bila sam oduševljena sa izborom i kombinacijom boje, materijala i kroja. Njih dvoje su se pomirili jer ja sam takva po prirodi, ne smije biti nesuglasica oko mene, Vaga sam u horoskopu i volim harmoniju. A onda su se oboje opet naljutili što sam odabrala Prada štikle. Jednostavno volim Pradu. Kad sam se sredila i čekala na anđele da mi naprave dovoljno oblaka za silazak sa strane mi se došuljala Sotona. Đavo. Vrag. On se stalno mota oko Raja, oko anđela, oko ljudi i samo donosi probleme i haos. Ja se s njim borim već 2000 godina i navikla sam na njegove komentare, zle opaske i niske udarce na moj stil. On je više Armani tip sa svojim odijelima, uvijek besprijekoran, dotjeran, na kraju Bog ga je stvorio kao Lucifera, svjetlonošu, on je najljepši od svih anđela ikada ali pohasio se što bi rekli u Bosni i htio da vlada svime i svačime i tu je nastao haos, svađa i nered i podijelile su se strane, nastao je nesklad. Prvo sam htjela da se pomire, da se sve to nekako riješi ali od toga nema ništa. Đavo je previše tašt da traži oprost od Boga. I da ti skratim priču-Stajala sam na rubu oblaka spremna da zakoračim u svojoj štikli kad mi se prikrao s leđa i skinuo mi cipelu, izgubila sam ravnotežu, počela da padam i zgrabila ga za ruku da ne padnem međutim pali smo oboje sa ruba Raja tolikom brzinom da nisam bila svjesna šta se dešava, on je raširio krila crvene boje i pobjegao mi sa Prada cipelom a ja sam padala direktno prema nekom selu u Hercegovini i prije pada Anđeo Gabrijel je bacio oblak da se dočekam na meko jer ja nemam krila, ne letim, rekla sam ti da sam obična žena koja se bavi neobičnim stvarima. U svakom slučaju bila sam smušena, zbrčkana kad sam pala na oblak, dok sam došla sebi oko mene su bila neka djeca koja su se prestravila a ja sam ih umirivala i rekla tko sam i šta sam i da želim samo mir i dobro svima na svijetu. Ta djeca su pobjegla i ja sam otišla nazad u Raj vjerujući da će sve biti zaboravljeno i gadno sam pogriješila. Već sutra se cijelo selo u Međugorju diglo na noge, uključeni su svećenici, crkva, policija i partija tadašnje Jugoslavije. Bila su to djeca. Nisam mogla dopustiti da stradaju! Bog mi je savjetovao da se ne miješam više jer će nastati još veća zbrka ali nisam poslušala, i ja se nešto valjda smijem pitati rekla sam, nisam samo lutka za pokazivanje, htjela sam da zaista reagiram i da zaustavim paniku, nemire i policiju, ne mogu dopustiti da djeca stradaju. I sišla sam ponovo jer je Đavo sakrio moju cipelu u Međugorje između ostalog i krije se i dan danas negdje u Međugorju, nije on obraćao pažnju na seljake u Hercegovini tokom svih tih stoljeća a onda je vidio kolika se galama digla oko mene i odlučio je da se privremeno preseli u Međugorje i otada nitko u tom mjestu nema mira. Postoji izreka vezana za mene ”Gospa na brdu a Đavo u Međugorju”… Sve je ispalo kako ne treba. Moje poruke svi pogrešno tumače, koliko god puta da siđem dnevno nitko me ne sluša kako treba, previše su opsjednuti novcem, moći, taštinom i položajem u društvu da bi me iskreno saslušali i pratili jer put kojim sam ja išla nije bio put prema palačama, zemaljskim dobrima, hotelima, autima, parama i beskrajnim grabljenjem svega i svačega. Nisam bila opterećena koliko ću gostiju imati i kako ću im što više naplatiti lik sa svojim sinom u obliku plastičnog suvenira, nisam lagala, varala i nisam otvarala gostionice, jebališta i motele kraj moje kuće kad je Isus umro. Ali tko mene sluša? Nitko. Ono što je preostalo je da budem uporna, vrijedna i dosljedna i da nađem tu cipelu i razotkrijem Đavla koji nosi Pradu jednom za sva vremena. Nisam tip žene koja odustaje i neću odustati dok to ne riješim. Strašno sam nanervirana sa kipovima koji me predstavljaju, više se klanjaju kipovima nego meni, na kraju krajeva jesi vidjela moj kip na Brdu Ukazanja? Pa nedostaje mi pola tijela jer nije doteklo kamena da se uradim u prirodnoj veličini, a onda sve ostalo što mi nikako ne prija su slike, fotografije, kalendari, čestitke, križevi sa mojim sinom koji ljudi nose kao modni dodatak a ne kao simbol koji ima svoje značenje, težinu i smisao. Ma puna mi je kapa svega ali ne odustajem rekla sam ti. Najteže mi pada što moje poruke ljudi pogrešno tumače, ne čuju me šta pričam, ne razumiju me, nisam nikako shvaćena kako sam namjeravala da budem, gledam Međugorje i svađe među komšijama, porodicom, prijateljima i supružnicima. Najčešće sam upravo ja razlog toga. Mene krive ako im sezona nije dobra, ako ne dolazi dovoljno ljudi, ako ne mogu da naprave novi hotel ili podignu novi kredit. Za sve sam ja kriva. Bog me upozorio na to ali bila sam tvrdoglava i ne žalim. On je uvijek povučen i miran i sve zna, sve vidi i sve čuje. Ja sam zadužena za javnost, za odnose sa ljudima, za najbolju sliku onoga što vjera znači a to je ljubav. I zato se sve prelama preko mojih leđa ali eto da radim bilo šta drugo ne znam. Nisam obrazovana kao mnoge žene, nepismena sam, ne volim da budem u centru pažnje ali navikla sam na to kao na dio svoje profesije, privatno sam vrlo povučena, imam uzak krug ljudi koje dobro poznajem i s kojima se dobro slažem i vodim svoj život kako najbolje umijem. Sama čistim svoju kuću, sama kuham, nemam poslugu, nemam para i ne bavim se tračevima iako ima svega i ovdje u komšiluku pogotovo na gornjim oblacima ali neću o tome, drago mi je da si se odazvala mom pozivu na kafu.
Sjedila sam nepomična i zahvalila se Gospi što me pozvala u goste ali nisam razumjela zašto, kako, čemu to sve? Onda mi je rekla a zašto ne? Pa svaki dan sam kod one Vicke što ne bi i tebe malo posjetila? Imalo je logike. Ja dolazim stalno, svima, svaki dan međutim ne vide me. Ja sam strpljiva majka, brižna i čekam da ljudi sami dođu, ne volim navaljivati i stvarati pritisak na ljude i ni najmanje ne volim da prijetim kako će moja djeca završiti u Paklu i vatri ako mi ne budu vjerovali. Ljudi idu u pakao slobodnom voljom-Ja se zato i svađam sa Luciferom i kad sama odem u posjete ljudima u Pakao mene moja djeca tamo tako napadnu i pljuju da mi treba svaki put tableta za smirenje koliko mržnje osjetim od vlastite djece ali ja ih i dalje volim i čekam da dođu sebi, možda je to sve pubertet, neki inat ili hir. Vjerujem kako će sve na kraju biti ipak dobro ali do toga je dug put a vremena sve manje. Tu smo ispile zadnje gutljaje kafe, pojele kolač i onda me ispratila niz cestu od oblaka i cvjetova. Na rastanku smo malo o meni popričale, rekla mi je kako sam previše smršala i da skratim vrhove kose jer su ispucali od peglanja i da mi najbolje stoje ciklama, smeđa i roza boja. Dala mi je neke praktične savjete kao majka kćeri i pitala sam je šta će sada biti sa mnom? Ona se nasmijala od sveg srca-To ovisi o tebi draga moja Laura i o tvojoj slobodnoj volji ali zapamti da sam uvijek tu za tebe. Pohvalila mi je i manikuru a onda rekla kako je bila u iskušenu da uradi stileto nokte na špic ali savjetovala je Sveta Petra da nije prikladno da jedna Gospa ima nokte na špic u crvenoj boji, požalila se kako uvijek mora imati prirodni stil, sa manje šminke i sa istom bojom kose i voljela bi da bude plavuša ponekad ali to je neozbiljno za ženu koja spašava svijet. Sretna je što ima predivne haljine, štikle koje se nažalost nikada ne vide ali ona zna da ih nosi, i što je neki dan zaustavila snažan potres koji je trebao zadesiti jedan gradić u Španjolskoj. To su te neke male stvari koje čine njen život. Stale smo na rub Raja odakle je pala prije 30 godina u Međugorje i za kraj mi je rekla da je sa autom sve uredu anđeo Mihael se pobrinuo za to dok smo kafenisale. Poljubile smo se i zagrlile i baš se ispričale a onda mi je poslala jedan krasan slatki oblak od šećerne vune da se zasladim na putu do Zemlje kao oproštajni poklon. Baš sam bila sretna što sam i ja upoznala Gospu Međugorsku konačno. Razmišljala sam o tome da napišem knjigu, otvorim neki hotel, pansion, pokrenem neki veliki biznis na račun Gospe Međugorske i preselim se ali čemu sve to? Ja nisam poput vidjelica.