Dan je bio pakleno vruć, a on bez vode. Pješačio je kilometrima, od sela do sela, u svakom jednako nepoželjan i pogledom dokonih seljaka, koji su praznično popodne provodili na sokacima, odbačen, čak prezren, u svijetu u kojem su ga ljudi nazivali i pogrdnim imenima, vikali na njega. Nikad mu nije bilo jasno odakle u ljudima tolika mržnja, imaju li svi oni neki centar za prezir koji je njemu nedostajao – kako itko može mrziti drugog čovjeka, po svemu sebi jednakoga, jednako uplašenoga, jednako bolesnoga, jednakog u samozavaravanju da je nekome stalo do njega, do toga što će s njime biti nakon što umre, jednakog u pogrešnom mišljenju da će nas netko, taj veliki Netko, spasiti od zlobe kojom smo sami sebe okružili.
Putnik ne mrzi drugog čovjeka. Kako bi i mogao!? U svakom selu ljudi su isti – imaju dva uha, dva oka, glavu, ruke, noge, jednako hodaju, jednako se plaše, jednako vole, jednako umiru. Istina, u nekom su selu ljudi malo deblji, u drugom su malo ljepši, u trećem bogatiji od drugih, ali sve su to ljudi – znoj, meso, krv: krv u kojoj nije ispisano iz kog si sela, kom plemenu pripadaš. Gdje završava jedno selo, a počinje drugo to ionako postoji samo u glavama ljudi – psi ne znaju za granice, ptice nemaju dokumente; samo ljudi ograničavaju sebe u svojoj slobodi. Posebno ovdje kod nas, u našim krajevima – tu žive ljudi koji koliko su bogati prirodnim resursima isto toliko nemaju mozga da upravljaju njima.
Mrze samo oni koji nikuda ne putuju. Uvijek mrze one koji su od nekuda došli, kao da su došli uzeti baš njihovo, baš ono na čemu su oni godinama gradili. Mi ljudi smo u početku bili nomadi – i po znanosti i po mitovima. Selili smo se iz jednog područja u drugo. Možda smo tada bili svjesni da nama, zapravo, ništa na ovome svijetu ne pripada, da mi tijekom našeg mizernog života samo posuđujemo: zemlju, kuću, prijatelje, osmijehe, granice, zastave, imena, blago. To da mi nešto imamo i da je nešto naše samo je varka onih koji nikuda ne putuju, koji se plaše napustiti gnijezdo, plaše se raširiti svoja nomadska krila i otkriti nešto novo.
Tek izvan sela je našao mir. Tu je sve pripadalo prirodi: pticama, nebu, brdašcima, travi, lisicama, nekim entitetima kojih sjedioci nikada neće biti ni svjesni. U tim njivama ljudi su od prirode posudili parče zemlje na kom su ostavljali svoje mrtve. Na groblju nije bilo nikoga, a novoizgrađena kapela je pružala lijepu hladovinu sa sjeverne strane. Vode nije bilo, vrata su bila zaključana. Sjeo je na pod ispruživši noge, odmorio je na par minuta dok mu misli nije poremetilo zveckanje s druge strane kapele. Jedan od seljaka je ušao na groblje, ugledao ga kako sjedi i samo kimnuo glavom, bez riječi. Tamnoput, velikog nosa, ružnih brkova, s kapom na licu, seljak se zadržao desetak minuta obilazeći grobove. Na odlasku mu se obratio:
– Laduješ?
– Da, vruće je. – progovori putnik.
– Što nisi u selu?
– Ovdje me ne diraju. Mir je. Tu sam svoj na svome.
– Da, mir je…na svome…mir.
Na tome se i završi njihov razgovor, ali samoću putniku ubrzo poremeti i još jedna osoba, mlađa djevojka koja prođe pokraj njega bez glasa i samo stane pred novi spomenik u prvom redu. Mogao je jasno pročitati ime njezina oca i godinu kad je umro.
– Kakav je tvoj bio? – upita je putnik.
– Molim?
– Moj otac je umro kad sam bio mlad. Više ga se ne sjećam, a toga sam se i plašio tada, da ću ga zaboraviti. Danas mi se čini da lako zaboravljamo one koji nam nešto znače.
Nakon što je to izgovorio, shvati što se u njemu javilo. Postao je sjedilac putnicima koji obilaze groblje. Ponio se kao da je vladao njime, kao da je to njegovo mjesto, mjesto na kojem se osjeća sigurno. U isti mah poželi nikada se više ne osjećati tako – nije ni pričekao da mu uplašena djevojka odgovori, okrene se i ode dalje, ka nekom novom selu, selu u kom žive neki drugi ljudi koji su za potrebe ovoga života samo posudili ime, kuću, zemlju, blago, mržnju koju osjećaju prema stanovnicima drugog sela.