Možda jer sam bio u dresu Liverpoola. Možda. A i nije baš mudro zaglaviti u nekom pubu, usred Manchestera, koliko god vješt i opak bio, kakav god ratnik bio, od svih ratnika, a pritom dres Redsa obući, pa se još i raspravljati o tome ko je najveći klub u istoriji fudbala. Možda i zbog toga što su znali ko sam i šta sam i da uz sebe nema niko od Ratnika. Elem, Jose me izvuče vani, taman kad je i druga polovina kafane nasrnula na mene. Prva je pod brisala, razbijenih noseva, ne shvatajući šta ih snađe. Otkud Jose, otkud u Manchesteru, otkud ja tamo? To će mi ispričati u vozu za Huddersfield, kojeg uhvatismo, nakon dugog šprinta, kroz kišoviti i sivi grad Alexa Fergusona. Potrefilo se, koje li slučajnosti, da i Jose tamo ide, na neku konvenciju, pa svratio kod familije, te tako naletio na mene u onom pubu. Jose, haver, drug, brat, sarajevski. Taman se bili i zapričali, za šankom, ne vidjesmo se još od teferiča u Husremovcu, onomad kada zakuhasmo sa lolama trnovskim. Jose je zapikao neku lokalnu curu, onako zgodnu, jedru, na tom sijelu, pa se morasmo šakama oprobati sa barabama ljubomornim, iz sela njenog. U međuvremenu, putevi nam se raziđoše, on otišao u inžinjere, a mene u svijet podzemni, svijet svakojakih ludih pustolovina, putevi odvedoše. I taman kada se prisjetismo i ratnog Sarajva, onog ludila, uz petu kriglu piva, glavati fanatik, mančesterski, mi priđe i sočno opsova i Anfield i majku mi Nuru, te sve redom. Tad je lom nastao..Voz je pičio, kao da je na nekoj utrci, te za tili čas stigosmo do Huddersfielda. Njemu sam mogao reći ko sam i šta sam i da stigoh na otok da se nađem sa Kerimom, vođom istanbulskog podzemlja. Cijela priča seže još do Tvrtka, kralja bosanskog, te zlatnika, neprocjenjive vrijednosti, koje naumismo vratiti domovini našoj, Bosni. Prevarant, međunarodni, neki Grk, koji se domogao tih zlatnika, ima namjeru da ih talne nekom Pakistancu, tu u Huddersfieldu, pa nam je, vjerovatno, to i posljednja šansa da ih otmemo dok ne nestanu ko zna gdje. Ostali Ratnici su u Sarajvu, doći će za mnom, čim srede ovu frku oko Pelješkog mosta. Naime, odradismo prljavi poslić, namjestismo Plenkiju, premijeru hrvatskom, aferu sa Cicom, trebom sa Alipašinog, snimismo i par fotki. I na prvoj sjednici Vlade, Plenki će objaviti da od mosta nema ništa dok Bosna ne kaže šta ima. Dobro, Vuk je predlagao i da ga natjeramo da nam vrati more, od Trogira do Dubrovnika, al se zadovoljismo informacijom o Tvrtkovim zlatnicima. To je Plenki saznao još dok je briselski birokrata bio. I hajd, tako se zadovoljismo time. Jose me slušao, u očima mu onaj stari sjaj, kojeg ne vidjeh još od onog belaja na husremovačkom teferiču. Rastasmo se na peronu, kao brata dva, no znao sam da smo dobili još jednog ratnika. Nije, ba, za njega laptop i amplitude i fazori..on je, ba, jedan od nas. A nas je očekivala luda sedmica u Huddersfieldu..o svim detaljima, ubrzo na pressici u Klubu pisaca ili eventualno na svečanoj večeri u čast godišnjice švrakinske Slobode, koja je pred nama. Do tada, budite dobri, zdravi i uzbrdo brzi. Al ono baš..baš.