Nema želja pred Bogojavljensku noć.
Granice ljudskosti su zbrisane pred nebom.
Osjećam stid u ime ljudi i čovjeka,
I kunem se vodom i hljebom
Da sam drugačije zamišljala život!
U svakoj noći u kojoj se bog javi
Tiho sam šaputala da ljubavi da!
U svako srce radost da stavi!
Da se rodimo iz zagrljaja i rastemo iz sna!
A bog je ćutao.
I on nas se stidi!
“Bog sve vidi!”
Tako su mi pričali.
Vidio je, jednako kao i ja
Da se teškost gnjila uvukla u ljude,
Da sućuti fali dušama prostim,
Da dželate slave a žrtve kude!
I sve na svijetu mogu da oprostim
Ali oteto djetinjstvo,
Ubijenu blagost dječjeg oka,
Rane ožiljke što kao prokletstvo
Padnu na tananu dušu
Oprostiti ne mogu nikad…
I ne postoje rime da ih pišem
Da bih opisala sram i tugu i stid
Što isto nebo dijelim i isti vazduh dišem
Sa onima što se zovu “čovjek”
I što se noćas Gospodu mole
A nisu spoznali šta ljudskost znači
I da su nam srca data da vole,
A ne da kucaju gordost i prkos
I da se hrane zrncima zla…
I zato,
Pred Bogojavljensku noć,
Imam molbu za Gospoda,
Umjesto moje želje,
Da još jednom upotrijebi moć
Što se ljubav zove
Da oplemeni kamena srca
I da nam sagradi mostove nove
Ka nekom sutra u kom niko neće
Surovošću zbrisati dječji osmijeh,
Jer od čistote dječje nema ništa veće!
I valjda je grijeh
Ako prste osude upru u tišinu,
Ako svakoj slobodnoj ptici
Oreol skinu
I stave joj krivice krila?!
I neka ne dozvoli da ikad više pitaju
Zašto je ćutala, zašto je krila?!
Pred surovošću ljudskom duša zanijemi
I ranjena ptica ćuti, tiho ćuti…
Ne poznaje svijet i nije ga znala
Ali nevina duša sluti
Čelični zid
koji se teško ruši…
Osjetim stid
Pred čovječjim svijetom.
Neka im je prosto duši…
Možda je vrijeme došlo
da nas sve zbriše,
Da bude Tvorac neke Zemlje nove
Koja će Ljubavlju da raste i diše,
U kojoj će svako imati pravo na snove…?
Pred Bogojavljensku noć.
Jelena Kovačev
stihoklepka.blogspot.com