Sjetim se jedne žustre rasprave sa jednim čičom koji je nešto trunio na jednoj sjedeljki o Alijinoj knjizi “Islamska deklaracija”, da bih shvatio da on priča o knjizi koju uopšte nije pročitao, nego prepričava tuđe dojmove i stavove, za razliku od mene koji sam pročitao svojim očima tu knjigu. Diskusija je bila neravnopravna, na jednoj strani zastupač prežvakanih stavova iz druge-treće ruke protiv zastupača stavova iz prve ruke. Ovaj običaj nije usamljen, pošto ga veoma često možemo sresti ne samo kod nas nego i u svijetu kod diskusija vezanim za svete knjige. Svi će gorljivo pričati o njima, a mnogi ih nisu ni pročitali.
Sličnu stvar sam doživio komentarišući ovde članak o problemima vezanim za Zemaljski muzej u Sarajevu i njegovom zatvaranjau za javnost. Pa pošto nije bilo prostora ni smisla da se u komentarisanju raspišem, koristim ovu divnu blogovsku priliku da to sada uradim (hvala osnivaču ovog sajta).
Svi smo kao djeca u vrijeme Socijalističke Republike BiH, kao dijela Jugoslavije, bili obavezni da sa školom posjetimo ovaj muzej. Govorim prvenstveno o sarajevskoj djeci, pošto ne znam da li je ovaj običaj važio i za one izvan Sarajeva. Svi uglavnom nosimo lijepo sjećanje na impresivnu kolekciju leptirova, kao i na preparirane životinje nađeg podneblja. Podneblje je divna naša riječ koja označava prostor ispod neba. U muzeju imaju i kosti mamuta nađene kod korita rijeke Save.
Ima tu i donešenih stećaka sa raznih lokaliteta što mogu da okarakterišem kao skrnavljanje i bogohuljenje, pošto ti spomenici imaju samo svrhu na mjestu gdje su i postavljeni. Austrijancima koji su oformili ovaj muzej i čija ovo nije baština to nije predstavljalo prepreku da ih cimaju sa jednog mjesta na drugo. Pomišljam da kada ponovo povratimo naše teritorije i mi napravimo recimo u Gracu neki Zemaljski muzej i sa prostora cijele Austrije pokupimo interesantne nadgrobne spomenike i naguramo u muzejsku baštu. Grac je inače nekada bio naš grad kojeg smo nazivali Gradac, a onda su odlučili da nam ga otmu.
Austrija (“istočno carstvo” u prevodu sa njemačkog) inače odavno kidiše na nas i koristi se različitim metodama ne bi li nas pokorila. U svim vojnim akcijama smo im pokazali znanje, ali u nevojnim se nismo baš proslavili. Morali smo im svojevremeno ubiti i prestolonasljednika koji se kočoperio po Sarajevu, pošto nismo imali neki manje bolan način da ih otjeramo iz naše kuće. Rado bih umjesto riječi “kočoperio” upotrijebio naš narodni izraz “kurčio”, ali ne znam da li je to dozvoljeno na ovom sajtu 🙂
Istočnocarci tj. austrijanci su nas u svim mirnodopskim periodima pobjeđivali sa lakoćom. Pa tako i pomoću pojedinih eksponata u Zemaljskom muzeju. Napravili su muzej u kojem su se u pojedinim odjeljenjima zdušno potrudili da minimiziraju svaki značaj Srba koji su činili glavninu ovih prostora odvajkada. Ovde ne govorim o vjerama kao vododjelnici naroda, nego o etničkom porijeklu jednog naroda. Dakle ono što nisu uspjeli postići u ratu postižu u miru. Srbe brišu sa svih mjesta gdje nas nađu.
Žao mi je što se ne mogu sjetiti svih detalja koje sam vidio onomad u muzeju, imao sam foto-aparat sa sobom, ali je zabranjeno fotografisanje po muzeju, a kustosi i čuvari su se stalno vrzmali po objektu tako da mi je bilo neprijatno fotografisati. Ipak se držim pravila i poštujem instituciju koja ne poštuje nas.
Ali se sjećam da su u jednoj prostoriji sa kipovima u nošnjama svi bili opisani kako treba, a za dvojicu Srba su napisali “dvojica hrišćana”. Hrišćani su i katolici i protestanti, ali evidentno je bilo da se tu ne radi ni o kakvim katolicima ni protestantima, nego o Srbima. U jednoj sobi sa etničkom tematikom kao dio naše tradicije je bila postavljena slika guslara sa turskim ili arapskim imenom. Ako je iko poznat u svijetu po guslarskoj tradiciji i epskoj deseteračkoj poeziji koju gaji od vremena Ilijade i Odiseje pa do dana današnjeg, to su Srbi, a istočnocarci kao primjer te tradicije daju sliku nekog muslimana. Ponižavajuće za nas Srbe i cjelokupnu našu istoriju i kulturu koja se oblikovala u najvećoj mjeri kao odbrana od udara bjelosvjetskih osvajača.
Da bi se riješio problem sa statusom muzeja, možda je najbolje ostaviti samo dio sa eksponatima iz životinjskog i prirodnog svijeta i muzej nazvati prirodnjačkim i kao takav neka ostane na državnom nivou, a ako neko hoće da u istoj formi ostane i dan danas onda neka ga plaća država koja ga je i napravila ovakvim, a to je Istočno carstvo ili u originalu Austrija.
Imam još jednu genijalnu ideju. Dosta smo godina bili ubijani u pojam o vatikanskoj i germanskoj varijanti istorije naših prostora, red je da sada malo saslušamo i neku drugu stranu. Recimo da damo da muzej osmisli za promjenu napr. neki ruski akademik, evo recimo dr Jovan Deretić. Iako je ruski akademik radi se o staroj hercegovačkoj porodici i kao takav je podoban za bilo kakav rad vezan za Bosnu i Hercegovinu. O Bosni i Hercegovini trebaju da brinu njena đeca, a ne stranci.