Najveće prokletstvo selendri tipa Višegrad je u tome što ljudi neće da se mešaju u tuđe probleme, nego „gledaju“ samo svoja „posla“. Gledaju i prepričavaju. Šta je tu problem? Pa i u Beogradu, a i većim svetskim metropolama je isto tako. Nije tako bilo nekada. Sve su to promenilie horde malograđana koj navališe na svetla velegrada kao biblijska pošast skakavaca. Sa sobom donoseći kulturnu pustoš i uništavajući svega čega se dotaknu. Sa svih strana, koliko se god vi trudili da ostanete gluvi, zasipaju vas pričama, ko je obljubio tuđu ženu, koja je žena obljubila muškarca sa dvoje, troje pa i više komada dece. Ko je koga ostavio, ko je ostao ostavljen. Kažem vam totalna jedna nezainteresovanost za druge i za tuđe živote. Svako se zabavio samo o svom problemu, pa ih i ne dotiče šta se dešava. Jedini razlog zbog koga se to radi je održavanje tradicije i načina prenošenja priča „sa kolena na koleno“ čisto da bi sačuvali naš identitet. Zlobnici će reći da je to zbog toga što su nepismene seljačine, ali ja znam moj narod, znam da to nije tako. Velika je ljubav u njih prema tradiciji, a šta nas je održalo kroz vekove nego upravo prenošenje priča „sa kolena na koleno“ uz režeće zvukove koji beže ispod navalentnog gudala, koje se trlja o gusle kao manijak o gospođu u gradskom saobraćaju. Neće ljudi da se mešaju u tuđe probleme, pa ih tako samo „malo“ i „bezazleno“ prepričavaju dodajući svako po nešto novo priči. Kažem vam, isto kao što se to radilo i u onim teškim vremenima dok su zulum i nepravda bili svakodnevnica. Toliki vekovi prođoše, a ništa se ne promeni. I zulum i nepravda, a i „priče“ preživeše do danas. I sam sam bio „opevan“ i prenošen „sa kolena na koleno“ posle dramatičnog razvoda. Da mi nisu rekli da se radi o meni pomislio bih da je scenario nekog filma o Kazanovi, pomešanog sa Kaligulom koga je zaposeo njegovo veličanstvo, Lucifer, lično. Sve to naš narod lepo telali dok strpljivo čeka u raznim redovima. Toliko ta nezainteresovanost i pripovedanje krepi naš narod, da ni sva bogougodnost pri poseti bogomolja koje se uvlače u vidu miomirisa tamjana i voštanih sveća ne mogu da joj pariraju. Ništa ne bi bilo strašno u toj nezainteresovanosti da nije jedne činjenice. Činjenice da naš narod ne interesuje čak ni kada čuju da je neki iz redova srpskih junaka pretukao svoju ženu kao divlje krme u krompiru. Neće naš narod da se meša i da to prijavi institucijama. Neće da se mešaju u tuđe živote. Mogu oni da pišu priče i da ih prepričavaju, ali da uzmu učešće tvrdoglavo odbijaju. E pa tu grešite. Time što niste prijavili ili ne prijavljujete takve slučajeve uzimate i te kako učešće. Uzimate učešće kao saučesnici. Zapanjili ste se što ovo pišem. Dobro je! Dobro je dok još uvek možete da se „zgranete“ i „zapanjite“, ja čak ni to više ne mogu. Posle slušanja priča o mom životu, posle svega kroz šta sam prošao i još prolazim radi ćutanja i nemešanja, ja više ne mogu ni da se zapanjim. Zašto ja ne prijavim ako znam takve slučajeve. Zato što nisam bio u samom izvoru priče. Zato što nisam bio očevidac i onaj koji je prvi za takvo nešto čuo. Zbog toga što ne znam koliko je priča narasla prenoseći se sa „kolena na koleno“. Svejedno, čudno je drugo. Čudno je to da nekako ovi tajni agenti, detektivi i CSI-ovci nisu proverili priče. Lako je to. Odeš pogledaš žrtvu nasilja, pa ako liči na štrumfetu, sve onako modru i plavu, prostom logikom bi se moglo zaključiti da nešto nije u redu. Boja kože kod Srba nije plava, možda teče plava, junačka krv, ali koža nam je još onako svinjski roze. Možda je i razlog taj, što je glavni detektiv i otelotvorenje samog Poaroa izgledom, a dedukcijom i šeširima kao gljiva ludara, zauzet rasvetljavanjem slučaja ko je bacio petardu u školskom dvorištu. Ko sam ja i odakle meni pravo da postavljam ovakva pitanja? Možda će neko i to priupitati. E pa pravo sam stekao još onomad kada me optužiše za nasilje u porodici. Kada me obeležiše, markiraše i zapakovaše u fasciklu kao osuđenog nasilnika. Kakve veze ima činjenica da ja u svom životu nikada nikoga nisam udario. Još tada sam zaključio da ova dušebrižnost oko žena koje trpe batine i iživljavanja je samo najobičnije licemerje našeg društva. Još tada sam zaključio da to koriste samo žene lakog morala, ohole i zle. Kao i to da žene kojima stvarno treba pomoć nikada je ne dobiju. Ili su suviše ponosne da priznaju i junački trpe, ili ne mogu da dođu na red od ovih koje to koriste radi lične osvete. Zbog toga ja neću da ćutim i prepričavam po sokacima i zadimljenim sobama šta sam čuo nego govorim javno. Doduše, možda se za to osuđuju samo ovi kojima je radno sredstvo olovka, bez obzira da li je kriv ili ne. Možda ovi kojima je radno sredstvo pendrek ne mogu za takvo nešto biti optuženi i osuđeni. Možda im je to u opisu radnog mesta. Ipak treba održavati kondiciju. Teška su i opasna vremena, sa svih strana vire bradati mudžahedini, domaći izdajnici i ko zna kakvi sve još ne. Možete pričati da sam poludeo ili šta već, ali ja se jednostavno osećam da sam ostao sam u ovom gradu i polako gubim nadu da će stvari da se promene.