U Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina, javnost se, svako malo, preokupira temama koje su vezane za multikulturalnost BiH, multikulturalnost Sarajeva i td. Pokreću se rasprave na web portalima, društvenim mrežama, o tome kako u našoj državi nema više multikulturalnih sredina. Pojam multikulturalnost zamjenjuju teze o „etnički čistim teritorijama“, o utopizmu multikulturalnosti bosanske države, teme o nemogućnosti zajedničkog života ect.
A šta je to multikulturalizam? To je, grubo rečeno, ideologija koja potiče na institucionalizaciju zajednica koje imaju mnoge kulture. U suštini to se odnosi na demografsku sliku nekog mjesta, i to na organizaciji školstva, susjedstva, gradova i nacija/etnosa. Ako ćemo gledati demografsku sliku Bosne i Hercegovine, ona je multikulturalna država. Naravno, nakon završetka ratnih dejstava u BiH, dmografska struktura gradova se mijenja. Ni jedan grad u BiH u demografskom smislu više nije isti. Postoje razlozi koji su doveli do toga.
Danas u BiH se multikulturalizam prikazuje kao politička praksa kontrole, a multikulturalnost kao stanje stvari na terenu.Odnosno, primjenjljiv je koncept ova dva pojma Borisa Škvorca gdje multikulturalizam i multikulturalnost označavaju mjesto na kojem dolazi do sučeljavanja označiteljskih praksi i diseminacije koja uvjetuje nivoe razlike i različitosti između dominirajuće zajednice unutar interesa gdje se odvija proces uslojavanja jedinstva i iskoraka u drugo, odnosno u prostor etničke i etičke različitosti na temelju koje i opstoji koncept multikulturalnosti.
To znači, da se u okviru matične kulture stvara razlika koja se odnosi prema onim kulturama koje su uvjetovale nacionalnu priču. S druge strane nacionalna kultura u drugoj sredini proizvodi se kao razlika u odnosu na kulturu domaćina prema kojoj teži različitost multikulturalne drugosti.
Bosna i Hercegovina je specifična po tome da se samo tri naroda nosioci kulturalniih i kulturoloških vrijednosti, a to su Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Jedino,ukoliko se nađe kakvo mjesto, selo, zaseok u BiH gdje žive pripadnici ova tri naroda, onda je ta sredina multikulturalna. Tamo gdje žive pripadnici dva, od pomenuta tri naroda, onda je ta sredina krnja što se tiče multikulturalnosti.Tačnije takve sredine nastoje da izgrade koncept interkulturalnosti kroz ostvarivanje kulturne komunikacije sa nekim trećim u nekom susjednom mjestu, gdje taj treći ima. Ali, sve se to svodi na interesne interkulturalnosti u cilju razmjene trgovinskih odnosa, razmjeni određenih dobara i td. I tu sve prestaje. Bosni i Hercegovini je potrebna ta interkulturalnost, mnoge nevladine organizacije nastoje kroz određene projekte razviti kulturalnu komunikaciju između „različitih“, ali to traje dok traje i projekat. Da bi interkulturalnost uspjela, kroz stvaranje novih vrijednosti, to mora biti pretočeno u konkretne politike vlasti u BiH. E tu dolazi do problema. Ukoliko imate nastojanje pojedinaca, grupe građana da prevaziđu i preskoče te zamišljenje barijere i granice kako bi stvarali nove vrijednosti, tu nastupa vlast i politika. Ne da podrži, nego da spriječi širenje i provođenje tih vrijednosti. Bosna i Hercegovina je postkonfliktno društvo koje se hrani mržnjom prema Drugom i Drugačijem, kroz institucionalnu podršku vlasti u BiH. Zato danas u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Širokom Brijegu, Doboju, možete uraditi šta god hoćete što je usmjereno prema Drugom, napraviti bilo kakav performans koji označava prostor etničke i etičke istosti većine, nećete naići na osudu od strane vlasti po tom pitanju. Jer vlast, koju drži većina u sredinama gdje je demografska slika izmjenjena i gdje je došlo do etnički, pa skoro, čistih teritorija, hrani svoju moć kroz usmjeravanje animoziteta prema Drugima.
Pored demografske oznake multikulturalizma, postoji i druga oznaka, a to je multikulturalizam zdanja, od historiijskih,vjerskih i drugih. Po tome, većina sredina u BiH je multikulturalna. Naravno, postoje mjesta koja su preživjela urbicid (valjda da bi se nešto izgradilo starije i ljepše). Najzastupljeniji je bio vjerski urbicid, ali su se ta vjerska zdanja nakon završetka rata u većini slučajeva ponovo izgradila. Ovo se opet odnosi na pojam multikulturalnosti pripadnika tri naroda u BiH, Bošnjake, Srbe i Hrvate.
Međutim, postavlja se pitanje, da li su Bošnjaci, Srbi i Hrvati istinski nosioci multikulturalnosti i da li oni mogu biti promicatelji interkulturalnih vrijednosti u BiH. Pojedinci, grupe (manje naravno) DA, međutim institucionalno, svojsk, išire zajednice NE. Zašto? Jer su sve te zajednice okupljene oko svojih političkih vođa, partijskih ideologija, opterećene mitom o nacionalnoj posebnosti i konsolidaciji drugosti ka samo svom kontinuitetu.
Postoji, također, i druga perspektiva multikulturalizma. U BiH se, dakle, multikulturalizam može posmatrati i iz segmenta ostalih koji žive u BiH. Posljednih godina Bosnu i Hercegovinu naseljavaju građani iz drugih zemalja svijeta, gdje su u prvom redu Turci, zatim Saudijci, Kuvajćani, a u opštini Novi Grad/Bosanski Novi postoje mnoge porodice koje su tu došle iz Ukrajine i koje već duži niz godina žive i rade na tom području. Od ranije, u BiH postoje romska i jevrejska zajednica. Pa zašto onda multikulturalnost posmatrati samo iz perspektive, jedne jezive sintagme, „tri konstitutivna naroda“.Šta je sa ostalima? Je li to Turci, Saudijci, Kuvajćani i Ukrajinci nemaju kulturu, ne nose sa sobom određeni kulturološki kod? Jesu li samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati predodređeni ili Bogom dani da budu predvodnici multikulturalizma? Mislim da taj multikulturalizam koriste samo kada na izbornim listama trebaju da budu zastupljeni i jedni, i drugi, a i treći, kada trebaju da osnuju NVO na državnom nivou, kada trebaju da povuku određene donacije iz fondova koji finansiraju „različitosti“. Naravno, ovo se posmatra, opet, iz perspektive šire zajednice, vlasti i sistema države. Očito je problem kod ove tri etničke skupine, pošto ne mogu jedni s drugima, da stvaraju interkulturalne odnose sa trećima. Jer ako se ne budu stvarali ti odnosi, ne budu promicale zajedničke vrijednosti, konstanatno ćemo krivce, prvo tražiti u drugima, a onda i u ovim trećima, jer ovi treći imaju lovu pa sve pokupovaše u BiH. Jel' to očekujemo da ovi treći nametnu svoje kulturalne vrijednosti, ili da nas pitaju možemo li se „kulturalno i kulturološki“ razmjenjivati? Neki vole BiH, neki entitete, neki svoje gradove i sela, sve je to jedna divna zemlja (loša država naravno), a svi polažemo pravo na to što volimo, a nismo spremni skinuti okove samodovoljnosti i samodopadanosti kako bismo izašli iz bikutluralnih okova.
Tako da je danas pričati o multikulturalnosti bh sredina, gradova, moguće samo iz perspketive kulturalnog naslijeđa, a sve ostalo je klasično hejtanje, odnosno provincijsko promovisanje liberalnih demokratija, osim kod onih koji još uvijek nisu u posjedu moći, kao i kod određenih skupina i pojedinaca.