Poput Antoana Rokantena, famoznog dnevničara i glavnog junaka najegzistencijalnijeg francuza dvadesetog vijeka, sjedim u ovo jutro zaokupljen svojom mučninom. Sartrovski ubijen u pojam vremena, puštam da me nosi talas redova i redova, dok odmiču slova i riječi se „ujevićevski“ pote na mojim umornim vjeđama. Razmišljanje me vodi veoma blizu, ne idem ja daleko, i nemam potrebe da zalazim u neke velike, kuriozitetne teme ili teme oplakivanja prošlosti. Nikada to nisam radio. Prošlost je glupa, zato što se neće ponoviti, sada sam danas i muka mi je baš jutros u pogledu na budućnost.
Da bi čovjek objasnio šta je mučnina, treba da se zaviri u uzrok nje same. Šta i od čega je meni muka i kada će mučnina da prođe. Ja mislim da je meni muka ustvari od samog sebe, a istovjetno kao Rokanten, nebulozno prevrćem po sopstvenom životu i u svakoj životnoj prepreci pronalazim krivicu drugog nad mojom mučninom. Da li sam to ja zaista, onaj ja koji ne može i neće da prihvati nakanu jednog novog vijeka da „napreduje“, da se razvija ili je sve što sam sada rekao samo privid. Drugim riječima; jesam li u zabludi ili je mučnina izazvana zbiljom surove stvarnosti?
Ovih dana čitam još jednog čovjeka , vladiku, vladara, ljubavnika, mistika. Njegovo ime je veća od najvećih unutrašnjih tajni čovjekova svijetla. I on je ustvari u svoj „Luči“ vidio istu onu sartrovsku mučninu. Pokušao je i uspio da definiše iznutra neke stvari. Ja mogu samo da prevrnem novi list i probam da kažem danas, jer me juče ne interesuje, šta je za mene sutra mučnina.
Muka mi je od kvazi-intelektualaca popečećenih diplomama sa privatnih fakulteta koji su osmislili koncept provincijskih škola, a koje su samo postale umobolnice za djecu. U njima takvi „intelektualci“ pišu po svojoj logici gramatičke propise („al ko je tebi Popoviću kriv, šta nijesi učijo školu bijo bih i ti profesor bijologije“ ) i čitaju prošlost djeci budućnosti, tako od njih stvarajući monstrume svoje zaludne izbledjele politike. Opismeniše li ti se opanci, opismeniše mi ti se opanci! Ima i krivaca za pojavu kvazi-intelektualaca, a direktni krivci su bivši bolesnici i narcisi jedne propale civilizacije. Takvi intelektualni patuljci, držeći glave visoko, nisu samo odraz poraza društva i retardacija dvadesetog, devastiranog vijeka već su čak šta više dvadeseti vijek usadili u dvadesetprvi, pa sve to vratili u devetnaesti i daleko dalje unatrag. Gledam ih svakog dana kako se kurče, kako kuraž izbija iz njih dok im opšta kultura izvire raskopčanog šlica, uz litru rakije. Njihova prečesta vulgarna doktrina me uznemirava i stvara moju mučninu. Njihova prošlost lokalnih špijuna državne bezbjednosti i romantični konspirativni razgovori u svrhu sakupljanja informacija me nagone na povraćanje. Oni su krivi što je meni danas muka, jer ne želim da juče bude sutra. Al avaj !…dalje.
Muka mi je od opštinskih pokvarenjaka, uzurpatora provincije i lokalnih careva deponije morala. Njihove fantomske službe i uredi, šalteruše, pacovi iz kancelarija koje podsjećaju na isledničke sobe, sa prastarim namještajem, kožnim foteljama za čekanje, na kojoj sjediš ko na iglama, čekajući da ti se obrati taj isti uvonjavljeni smrad kojeg je zaposlio njegov stric, brat, otac ili neki lokalni pokvareni polu-bog. Od njih mi je ponajviše muka, od njih njihove kafe koja zaudara u cijeloj „ordinaciji“ njihovog uzdignutog ega. Njihova sposobnost da uključe računar treba da me fascinira, jer samo oni znaju da kucaju sa dva prsta po tastaturi i zbog toga su njihovi kvaliteti otelotvoreni u stalnom uzurpiranju posla nekom ko možda koristi sve prste i pride još zna da koristi mozak. Oni ne moraju da koriste ništa osim sposobnosti da uključe kuvalo za kafu, jer njihov posao je manekenske prirode. Oni su diplomirali na ljepoti njihovih očiju, dok su im uvažavali indeks oni koji često gledaju kroz vlastite prste, mrseći brke pršutom i rakijom prepečenicom iz seljačkih kuća, stričeva, očeva, braće, lokalnih pokvarenih polu-bogova. I tako se moja mučnina povećava svaki put kad mi „izađu u susret“ postavljajući se iznad, kao da ja ne znam kako su zaposjednuli busiju. Al avaj ! … dalje.
Muka mi je od mračnih tipova iz bjelosvjetske donatorske ku'ine, njihovih šakalskih sposobnosti da ti objašnjavaju pedeset sati neprekidno o vještinama „suživota“ sa drugim ljudima, edukaciji i koordinaciji sa samim sobom, pa se osjećaš kao retardirani kvazimodo poslije njihovih seansi, često sebe preispitivajući; Da li sam uopšte normalan, te da li znam da hodam po crnoj zemlji i komuniciram uopšte pravilno već 35 godina svog bijednog života? Dovedu te u stanje da se zamisliš kako si uopšte živ, jer njihov trud da „evoluiraš“ postane toliko snažan da se svaki tvoj nerv „izoštri“. Na krunskom mjestu dolazi završna evaluacija tvog shvatanja, koju pišeš mehanički, prisjećajući se njihovih zvonkih riječi i smisla cijele besjede koja ima za cilj da ti pokaže ono što si već i sam znao. Ustvari često te uče o komunama, „community“ a teški su protivnici nečeg što se davno zvalo komunizam. Dakle, sve apsurde ovoga svijeta su samo preoblikovali u novo ruho nazivajući tu ekstremnu komplikaciju nekim drugim imenom. Njihovi podanici su po provincijama, „neprofitno“ djeluju kao oligarhija izabranih, visoko-pozicioniranih, učmalih u provincijalizmu i indoktriniranih materijalizmom, nauštrb volontera kao modernog proleterijata koji gine za svoju apsolutnu romantičnu kastu. Muka mi je, dakle, od edukativne metode, jedne besmislene vizije, nekog iskompleksiranog, nevladajućeg vladara. Al avaj ! …dalje.
Muka mi je od poligamije na političkom nivou. Ta svingerska, kurvanjska stvar, gdje se oblače košulje i kravate raznih boja od potrebe za zadovoljenje ličnih nagona, biznisa, „promjena“, „poštenja“, „transparentnosti“, „srdačnosti“, „obećanja“ i svih ludačkih vizija seksualne političke scene. A kada još na provincijskom nivou, ispod donjeg dna, isplivaju na površinu izmeti i greške ljudskog roda i svi oni koje, bolje da su onanisanjem, njihovi roditelji u zanosu WC šolje samo orgazmično ejakulirali, e tada mučnina postaje još snažnija, postojanija i mučnija. Moć političke kurve postaje toliko snažna da se ništa u višepartijskom sistemu ne može promjeniti. Svi stranački subjekti su samo „dame“ iz bordela jedne velike javne kuće koju nazivamo država. Moja javna kuća zove se Bosna i Hercegovina. ( I ovo je Bosna i Hercegovina ). Na njenim vratima je makro (čitaj- visoki predstavnik) koji obezbjeđuje zaštitu konzumentima svojih velih dama (čitaj- birokratski sistem, kantone, kondominium distrikte, entitete), a provincija, opština i ostali mjesni uredi su kreveti za vođenje te prljave ljubavi. Tu se peru pare, otvaraju manufakture, „univerziteti“ i zatvaraju fabrike za radnike. Šta će fabrike kad je „budućnost“ u oligarhiji nesuđenih onanija koje su, sasvim slučajno, oplodile jajnu ćeliju. Al avaj! … dalje.
Muka mi je od bjednika, iskompleksiranih jadnika, koji sve trpe i koji neurotično ćute na sve što se oko njih događa. Oni, ubogi, nisu svoji, a sebe smatraju nedodirljivim. Oni ne izlaze na izbore, mole se bogu, očekuju kosmičku pravdu, maštaju o slobodi i vole da kritikuju one koji su im po muci najbliži. Takvim apatičnim gestom oni sami podržavaju stvarnu stvarnost (pleonazmična retorika) koja je ustvari sve ovo gore navedeno. Bijednici nikad ne govore o uzroku, oni samo vide grijeh u mikrokosmosu. Onaj koji je napisao „Luča Mikrokozma“ bi sto puta od muke povratio na njih, još da zna da se takvi kukavci u njega češće kunu nego u mater svoju. No, pravda je nedostižna, a ljudski apsurd nepresušan, tako da na sve ovo navedeno mogu da kažem da mi je najviše muka od samih bjednika. Zato što oni ustvari i ne postoje, a njihova tijela su kosmičke greške, bug-ovi u jednom sistemu kompleksnog i neprekidnog operativnog sistema koji se vrti i bez njih. Al avaj ! … dalje.
Muka mi je, na kraju krajeva, od onih koji se kunu u moral i jevanđelja, a „godinama varaju boga, kajaće se, znam zbog toga“ (Haris Džinović- jer mi niko drugi ne pada na pamet), a njih bih svrstao u kategoriju nedodirljivih, jer kad njih pomenem, nađe se neki iskompleksirani mrtvak da me prekori i „pomoli se za moje grehe“. Pa ovom prilikom bih samo toliko rekao da ne uzburkavam strasnu retoriku srednjovjekovnih budaletina koji na svojim discplay-ima Hi-Tec mobilnih telefona uredno nose ikonostase i zvona Divne Ljubojević. Ne mogu ja, a da ne čačnem u to, al kad mi bode oči, iritira uši i nešto smrdi po mrsu u sred njihove letargije od pošćenja.
Vraćam se Satru i njegovom Antoanu Rokantenu. Ustvari ovo je sam kraj moje definicije mučnine koja nije tako velika za pročitati, ali dovoljno jebitačna da se može primjeniti u nekoj ozbiljnoj analizi nad bezobrazno – neozbiljnim vremenom koje preti da nas dokusuri svojim apsurdima. Idiotizacija većine, potpomaže zakorovljenu manjinu i to ne prestaje, a nusprdukt je mučnina. Bilo kako nam bilo, a biće kako se budemo susretali sa problemom i tretirali ga. I po nekoj logici tu bih trebao stati, jer ionako više nije bitno kuda dalje, jer avaj! … nema dalje.
…u Drvaru decembra 2013 uoči nove mučne godine…