<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Mučnina

kratka priča...

10. juli 2019, 12:00

Ne volim jutra u kojima se budim sa mučninom. Prvo što pomislim tada je da sam trudna. Nagonski, spuštam ruke na stomak i opipavam ga prstima. Kao da dodirujem dirke nemog klavira. I ovog jutra ponavljam taj ritual. Uvek je tako kada prethodne noći otac uđe u moj krevet. Ne plačem više, odavno. Raširim noge i osluškujem škripu kreveta, ritam njegovog dahtanja i zvukove noći koji dolaze od spolja, pokušavajući da od toga osmislim neku melodiju. Da li je Šopen komponovao u ovakvim uslovima? Ili razmišljam o spoju četrdesetogodišnjeg i četrnaestogodišnjeg mesa - može li se ovaj odnos objasniti nekom matematičkom zakonitošću? O ovome ne učim u školi, tako da puštam mašti na volju. I sada, osećam njegovu nabreklu kitu u sebi i, u stvari, ta pomisao mi izaziva mučninu. Znam i sama da je nemoguće tako brzo nakon snošaja primetiti bilo šta. Ustajem, palim TV i spremam se za školu. Slušam poznata lica kako se žale na raspukli nokat, kišu i gužvu u saobraćaju – njihovo turobno jutro. Danas bi trebalo da odgovaram stari Egipat, sa spermom oca u utrobi, starom 5000 godina.