Da bih pronašao odgovore na ova pitanja,sjedam ispred ogledala i počinjem da razmisljam o mržnji. Bacam pogled prema odrazu u ogledalu.U odrazu vidim spokojnog čovjeka , sa sretnim izrazom lica.U početku pokušavam dа neutralno razmišljam о mržnji kao apstraktnoj pojavi, bez uključivanja emocija.Izraz mog lica se i dalje ne mijenja, izgledam mirno i spokojno. Zatim, odlucujem da udjem na internet i potrazim neke članke o ubistvima koja su desili posljednjih dana u svijetu.Počinjem polako čitati. Dok čitam o tim zvjerstvima, u meni se lagano počinje javljati emocija bijesa.Neprestano, postavljam pitanje u sebi, kako je moguce da ljudsko biće moze napraviti takvu stvar?Može, sigurno samo ako mrzi.Da li ja ovako mogu mrziti, javlja se pitanje iz dubine duse.Ne, to je nemoguće, pomislih u tom trenutku !
Ponovno bacam pogled na ogledalo.Spokojan izraz lica se promjenio.Na njemu se poceo javljati nemir.Dalje , nastavljam čitati o tragediji porodica koje su pogođene tim ubistvima i zločinima.Slušam izjave uplakane rodbine, vapaje koji me pogađaju u srce.Sada se bijes još više širi mojim tijelom.Temperatura raste.Jos jednom bacam pogled na ogledalo.Moje lice se sada još više izopačilo, njime se širi nemir.Spokoj je u potpunosti isčezao.U tom momentu se sjetim nekih poznanika i bliskih ljudi kojima je nanijeta nepravda i bol i prema kojima je počinjen zločin.Automatski, pošto je riječ o bliskim ljudima stavljam se u njihov položaj.U meni bijes kipti.Razmišljam o tim ljudima koji su im nanijeli patnju.Iskreno samom sebi priznajem, kako bi im rado nanio bol i patnju da su u mojoj blizini.Njima i svim drugim koji čine zločine i ubistva.Bacam pogledm na ogledalo ponovo.Moje lice se sad posve izobličilo.Oči su pune bijesa,a preko lica prelazi tamna sjena, sjena osvete.Preda mnom je čovjek koji mrzi.Da, to je moguce! Prije samo par trenutaka to mi se činilo nemoguće ali sada je moguće.Trenutno u ovom momentu, ja sam taj koji mrzi.Posmatram tog čovjeka, svoj odraz u ogledalu.Prepoznajem samo konture lice, i fizički izgled.No dubinski ne mogu da se poznam.Trenutno sam sam od sebe otudjen, mržnja me privremeno obuzela.Izlazim iz kupatila i odlazim u sobu.Rasčišćavam misli meditiriajući.Nakon nekih pola sata meditacije smirio sam se.Sad počinjem neutralno razmišljati o tim ljudima, koji su iz mržnje počinili tolike zločine.
Počinjem na to gledati kao na generalnu slabost ljudske prirode.Kao na nešto što se kod svakog može javiti, samo zavisi od jačine našeg karaktera i brojnih drugih okolnosti dal ćemo se uspjeti suprostaviti mržnji.Više im ne bi bol nanio, samo bih ih kaznio čisto zakonski i sistemski bez potrebe za angažovanjem suvišnih emocija.Osjecaj mržnje je isčezao iz mene.Jer žrtve zapravo ne zaslužuju mržnju od društva prema njihovim dželatima.Time ih ponovno ubijamo.Dželati takođe ne zaslužuju mržnju jer time dobijaju na značaju.Mržnja se ne pobjeđuje mržnjom niti drugim negativnim emocijama.Ona je zlo, koje mora biti izolovano od društva i pojedinca, jer je riječ o opakoj bolesti duše koja neprimjetno udje na mala vrata i obuzima čovjeka.Dok se osvjestimo, već smo obuzeti ovom opakom boljkom.Ona ima hiljadu lica i naličja, bezbroj pojavnih oblika i niko na nju nije imun.Može se pobjediti samo tako što o njoj razmišljamo neutralno i hladno, kao što se razmišlja o raku ili nekoj drugoj fizičkoj bolesti.Time sprečavamo mogućnost da se zarazimo.Ako uključimo emocije, prilikom poimanja mržnje rizikujemo da postanemo subjektivni.A pravda se ne moze zasnivati na subjektivnosti, ona mora da bude slijepa i jednaka za sve!
Nakon završetka ovog monologa u mojem umu, vraćam se ponovno u kupailo.Gledam se u ogledalo.Moje lice je mirno i spokojno.Ponovno mogu sebe da poznam.Na kraju opet postavljam sebi ona tri fundamentalna pitanja sa početka teksta.Sta je mržnja? Zasto se javlja? Kako je pronaci,detekovati i sprjeciti? Moj konacni iskreni odgovor bi bio :Ne znam! Jer ako bih rekao da znam, rizikovao bih da budem subjektivan.A to bi me udaljilo od pravde.
ZA KONKURS