Ne volim supermarkete. I da bih bila uvjerljivija, ponoviću: ne volim supermarkete. Zato imam mnogo razloga.
Sve u njima, baš sve smišljeno je da smuti i izbezumi čovjeka. Nemaju prozore. U njima je sve obasjano vještačkom svjetlošću koja u kombinaciji sa preglasnom muzikom pomjera mozak i pomućuje razum. Sve, baš sve je smišljeno i pomno isplanirano, da nama običnim ljudima, izvuče i zadnju paru. Razne ponude dva za jedan, tri za jedan, skupljanja bodova, kobajagi popusti, akcije.
Uništili su sve živo. Nema malih radnji od kojih su živjele po jedna, dvije porodice. Oteli su hljeb nekom bijedniku koji je imao piljaru ili mali štand na maloj pijaci u nekoj bočnoj ulici. Prodajući novine, cigarete i dopune ze telefone, otimaju hljeb samohranim majkama na kioscima. Onda ih zaposle i pretvaraju u bijelo roblje. U izmučena stvorenja koja u njihovim halama pokrivaju sam Bog zna koliko kvadratnih metara prostora sa policama i moraju da stignu sve, baš sve. Da budu mesarke i piljarke, magacionerke, kasirke, spremačice. Pola toga izvan plaćenog radnog vremena i uz privilegiju da svaku krađu i trošak vrate od svoje plate. I sve to bez prava na prigovor. Ako joj je posao mio.
Svaki put mi pozli kad mislim kome ostavljam svoj teško zarađeni novac. Naravno da ne mislim na prodavačice. Mislim na ono mitsko biće koje posjeduje sve te silne stvari. I hale, i prodavačice.
Na te naduvene krvopije koji su izmislili slogan o svetinji privatnog vlasništva.
Moja socijalističko-komunitički vaspitavana duša ne može da se nemoćno ne buni, ne može da se ne osjeti ugnjetavano i prevareno i opljačkano. Bijedna moja priprosta duša, ne može da prihvati toliko bogatsvo u rukama jednog čovjeka. Koliko ja znam, niko od njih nije izumio ni vatru, ni točak, ni struju, ni mašinu za prenja veša. Pa dobro, ima još nekoliko stvari čiji bi tvorci i izumitelji zasluživali svako blagostanje. Ali nema ih mnogo. I oni nisu među njima.
Tajkuni, oligarsi, kraljevi ko zna čega, biznismeni. Sve grozne riječi, koje pokrivaju isto značenje. Bjesumučno sticanje, otimačinu, izrabljivanje i pljačku.
I neki dan se neki od tih, šta god da su, dosjetio da nudi u dobrotvorne svrhe, za postradale od poplava, onoliko robe, koliko kupci kupe u njegovom objektu. I posadio po nekoliko praznih kolica u koje mi treba da kupujemo njegovu robu, da bi potakli njegovu velikodušnost.
Hajde, odlučila sam da ne budem zlobna. Odlučila sam da isključim svu svoju netrpeljivost. Što je, razumjećete, bio napor svake hvale vrijedan. Odlučila sam da budem dobra. I povukla svu svoju dobrotu iz dobro čuvanih depoa. I pustila da naraste do nivoa kad sam voljela pljuvače po ulici, šetače pasa iza kojih ostaje smradni trag i bjesumučne vozače na cesti. I tako naoružana ljubavlju prema čovječanstvu krenula da mislim:
1. Dobro, možda čovjek (tajkun, oligarh, kralj ko zna čega i biznismen) ima najbolje namjere. Možda stvarno hoće da bude dobar i da odvoji nešto, što no rekli, za postradale.
2. Možda će čovjek (i onda ono sve iz zagrade, da ne ponavljam) sve uredno izbrojati, sve do lizala, žvaka, paštetice i posljednjeg sapuna i dodati sve kako treba, tačno duplo i proslijediti, za te opet, što bi rekli, postradale.
3. Možda je čovjek htio da nas ponuka da učestvujemo, da nam da morala. Kad mi vidimo kako je on dobar, da mi budemo još bolji.
4. Možda je čovjek (moram ponoviti da mislim na onog istog oligarha, tajkuna, kralja ko zna čega i biznismena) sve smislio da nama bude jednostavnije. Mi kupimo pašteticu ili dvije, već koliko ko može, pa ubacimo u njegova kolica i mirna Bosna. On će dalje da se brine. On će dodati još toliko, pa odnijeti do crvenog krsta, križa ili polumjeseca, već šta mu bude bliže. Možda nas je tako poštedio metuzalema u mjesnoj zajednici sumnjivo lukavog izgleda lica, koji robu niti bilježe, niti obilježavaju. Samo je slažu po ćoškovimasa sa objašnjenjem da će to oni obilježiti i rasporediti. Kad vi odete.
5. Možda.
Ali opet, opet, sve gušeći se onim čovjekoljubljem potegnutim iz petnih žila, opet ne mogu da se otmem utisku da tu nešto, nešto crvljivo ima. A eto, sad u ovom stanju, ne mogu dokučiti šta.