Mrkodol, ljeta gospodnjeg 2280 godine.
Ruševina Babanove vile u Pripakšu kraj nekoć velikog grada. Keramika, granitne ploče i skupa drvena stolarija obrasla bršljanom, divljim ljiljanima i bocatom, divljom ružom. Fragmenti mrkodolskih, fino klesanih ploča bljeskaju na suncu. Ograda od skupih čeličnih stupova i mreža obrasla u šikaru. Težak i gudurast put koji vodi prema kapiji djeluje sablasno. Poput vlasnikove vladavine nekad davno. Lijevo od zapuštenog dvorišta dominira visoki minaret kojeg od jučer urjeđalo posjećuje i mujezin čiji glas već godinama gasne. U visini haremske kapije, na zlatnim nogarima postavljen je srebrni sarkofag s neprobojnim staklom. U njemu čuvaju mirno, balzamovano, nježno i našminkano lice pod neonskim svjetlima. Veliki Meštar, Mrkodolski Baban.
Na ispucalom asfaltu teče brz život. Prolaze zaprežna kola. Muslimanska djeca u pelengaćama trče za firizom. Prodorni muški glasovi sablasno opominju, pa utihnu. Škripa orme, kopita jeka i mukanje govečeta pod Vranom. Ciganče prosi pored puta. Težak zrak i miris pišaćke uz Begicinu tarabu. Žensko čeljade promače kraj bunara. Nestade u hladu verande. Na Ismetovoj piljari svijetli neon. Ostaci reklame nekadašnje hercegovačke kladionice. Dva mahnitova s konjima i drvenim mačevima idu drumom preko Sadnica. Galame: „Još večeras u vašem selu pokazat ćemo vam kralja Edipa! Zovite ga Mustafa, zovite ga Muzafer! Eliksir bogatstva prodajemo povoljno!“ Na tarabe djeca se vješaju, majke gurkaju i savjetuju očeve…
Za njima ide Hamdija. Na magare natovario tuzlansku so. Trgovao ko u Meštrovo doba. On zadovoljan, a solari ostali prevareni. Skrenuo je desno u avliju pa će Ruvejdi: „Njih pedeset hiljada ništa ne znaju, ali gdje da znaju kad ih je duplo toliko bilo nekad davno, pa nikad nisu ni glasali u zlatno Meštrovo nam doba. Samo pametuju. Uvalio sam im ono kljakato tele.“
Grohotom Ruvejda isprati njegove riječi. Opet sve utihnu.
Pred Šekibovom kahvom, Muhibija se razlafio. Priča kako je direkt onomad s govornice Meštar u institucije ušao dok ga je pratila na kočiji prelijepa Mrkodolka. Razlafio se Muhibija, sve mu riječi drhte u glasu, a pred očima mu bljeska zlaćani sjaj Pizistrata i boginje Atene dok ulaze u grad preuzimajući vlast. Rudnik, bajo moj, rudnik i mudrost.
„Trgovali smo obrazom, karakterom, životima, ibricima, prodavali smo sve iz kuće da bismo bili bolji od komšije. I iz ravničarske stranke kad su ga izbacili, vratio se jači. Frustracija je svima rasla, a nama lijepooo.“ – plačni glas Muhibijin bi nadglasan bučnim mukanjem Ešrefovog baka koga Ešref provede na prijuzi da oplodi Šefkinu junicu.
Muslimanski živalj ograđen ogradom. Ni na istok, ni na zapad. Samo rijetki odu preko granice da donesu zlatne prašine za Meštrovu kriptu. Osjećaju dug.
Vrijeme teče, a iz kripte gleda on. Kažu, on vidi i kad ne gleda, čuje i kad ne sluša. Djeca se plaše tih priča. Odgajaju ih u strahu. Poslušni su. Za komšiju Ekrema rade. On djeci svojoj i zetovima kuće pravi dok ih Meštrom plaši. A oni uvijek pred džamijom njega biraju za seoskog prvaka. On obećava. On ih po so šalje. Kunferencije, kaj, često pred kahvom pravi. Svi ga kunu, psuju mu sebi u njedra, ali ga križaju. Žene mu komšijske pitu nose. Muhibijin mali kazuje da se rađa novi Pizistrat. A sve nas je, veli on tako, manje i manje.
Ona dva mahnitova na livadi kraj hrpe poligonskog betona u maskama skaču, glume, arlauču. I trguju. Jedan drugom namiguju da eliksir bogatstva ide ko halva. Ovdje su najbolje mušterije.
U susjedno selo, u Pričkapi, vratilo se ono ciganče. Kraj džamije naiđe, pa zastade i na česmi abdest uze. Vrati se i u džamiju uđe. Hodža gleda, tiho negoduje. Kad će ti jedan iz prvog safa: „Otkad to cigani idu u džamiju?“
Ciganče sjede na koljena i drsko odgovori: „Otkad ste vi muslimani postali cigani.“
Hodža frknu, salve negodovanja džamijom prođoše. Brzo se umiriše. Valja pred boga. Izlazeći iz džamije ciganče ne nađe obuću, pa će samo tiho: „NAROD ZNA gdje su mi opanci, a ja mogu i bos.“
Sve je manje onih koji se sjećaju primorske i ravničarske stranke. Nema više pameti. Da li je pameti u Mrkodolu ikad i bilo, treba pitati Muhibijinog malog. On dobro besjedi ko i babo mu.
Mrkodol, ljeta gospodnjeg 2018.
Nije više jedna stranka, jedan vođa, jedna lista. Sve se dijeli na dvoje. Pomiješali se novčanici. Shvatili ljudi da imaju glavu. Hitna radi punom parom. Krcat UKC u Tuzli. Zašla glavobolja. Ljudi iz Mrkodola najviše su pogođeni. Shvatili da mogu misliti. Doktori pišu saopštenje za javnost. Tvrde da će u budućnosti stanovništvo biti desetkovano. Nikad gora epidemija. Brat brata glupanom naziva. Ljeta gospodnjeg 2018 izbori će…
Na koju pobogu stranu da se ide, svi se pitaju.
Na zavarivačevu, ovaj, policajčevu ili na stranu osuđivanog kriminalca!? Seoski filozof ponudio im treću opciju. Čim su čuli da može i tako porasla potražnja za tabutima. Ubi narod misao! Nikad gori vakat.