Sjećam se mnogih ljudi koji su opisivali moju ljepotu u vrijeme kad je bila najveća i dok stoka nije uništila sve ono što me činilo lijepim i posebnim gradom nekadašnje Jugoslavije. Bio sam prekrasan grad i o tome su pisali mnogi. Slikari su se bavili mojom ljepotom slikajući moju krunu na vrhu ledene rijeke koja je proticala kroz čitavo moje biće. Moja kruna je bio Stari Most visoko na vrhu mog bijelog lica a Neretva krv koja je tekla kroz moju sredinu dajući mi život. Zelena Neretva oslikana na bezbrojnim uljima na platnu, Stari Most koji se bijelio i govorio o mojoj istoriji i značaju, ulice kroz koje je šetala Šantićeva Emina šaptale su o ljepoti, ljubavi i sudbini koja je mnoge umjetnike inspirisala da naprave neke od najljepših umjetničkih djela u svom životu. Ja sam kao grad bio inspiracija najvećim slikarima, piscima, intelektualcima i ljudima da sagrade svoj život upravo u meni-U mom životu su našli svoj a ja sam velikodušno prihvaćao sve one koji su se zaljubili u mene vjerujući da njihova ljubav prema meni neće nikad prestati. Sjećam se svoje mladosti i bijelih zgrada koje su okruživale široke avenije kojima je šetala gospoda u večernjim satima držeći se za ruke sa ženama koje su svojim stilom i držanjem oduzimale dah svima u bivšoj Jugoslaviji. Nekad sam imao stila sjećam se. Ljudi u meni su imali stila. Muškarci su nosili kapute, šešire i elegantne šalove a dame su za vrijeme večernjih šetnji mirisale na skupe parfeme od kojih su moje ulice mirisale satima nakon što bi se ljudi kulturno ispričali i pozdravili odlazeći na večere i spavanje ispod zvjezdanog neba sigurni u sutra. Ljudi su bili sigurni u sutra koje nikad nije došlo jer za mene je došlo moje jučer a mnogi sutra u meni nisu ni doživjeli-Ubijeni su na mojim ulicama.
Sjećam se slikara koji su bili na obalama pored moje krune-Starog Mosta i satima gledali u tu blistavu krunu slikajući je i stavljajući posebne nijasne bijele, sive i plave na velika platna koja su kasnije kupovali bogati turisti i prolaznici. Sjećam se kako su me gledali i koliko sam ja bio ponosan na to što sam motiv svih tih priča i slika. Bio sam uobražen kao grad moram priznati jer sam tada vjerovao da to nikad neće proći za mene. Moja slava nikad nije trebala da prođe jer su je svi ti veliki umjetnici opisali i zaledili u svojim djelima, pričama i slikama. Vjerovao sam kako će krvavo crveni šipci zauvijek biti na granama iznad mojih ulica na beskrajno plavom nebu okupani svjetlošću zajedno sa mnom. Vjerovao sam kako će mojim ulicama zauvijek šetati buduće generacije gospode sa šeširima i mirisne dame koje se znaju ponašati, pričati i nositi sa mnom i mojom ljepotom. Bio sam grad koji je disao sa svojim građanima istim dahom, u isto vrijeme smo ustajali i gledali jedni u druge a ljubav prema meni bila je obostrana. Volio sam ljude koji su živjeli u meni. Ljudi koji su nekad živjeli u meni čuvali su moje ceste, izloge, ulice, drveća i parkove. Ljudi koji su živjeli u meni voljeli su mene kao dio sebe i ta ljubav je djelovala vječno okupana svjetlošću i budućnošću koja nikad nije došla.
Ljudi u meni su me uništili.
Sjećam se prvih pucnjeva u moje lice. Prvi ljudi koji su nekad dolazili u mene kako bi me vidjeli, popili kafu i prošetali mojim ulicama sve preko moje krune i obišli jedni druge sad su pucali. Bilo je jutro kad su me probudili pucnjevi. Moje zelene oči su se otvorile i vidio sam ljude kako hodaju sa puškama i kako tenkovi dolaze u mene bez ikoga da ih zaustavi i činilo se kao nestvarno, mislio sam da sanjam. Noćne more nikad nisam imao za vrijeme svog života kao grad a onda su me ljudi naučili šta su noćne more. Tenkovi su prilazili i tresao sam se od njih dok je uglačani asfalt pucao ispod njihovih zubaca i ostavljao ogrebotine po mojoj koži uništavajući sve ispred sebe. Prvi pucnjevi su bili upozorenje, buđenje, promjena u zraku kojoj se nitko nije nadao. Ljudi su već pričali o tome iznad mojih ulica ali nitko zaista nije vjerovao da će se desiti pa čak i kad su stavili barikade po mom tijelu i jedni druge počeli pljuvati i nazivat različitim imenima ja nisam vjerovao da će zaista otići tako daleko. Sve te ljude sam poznavao kao dobre i identične ali počeli su se nazivati drugačijim imenima koje nikad prije nisam čuo. Mujo i Haso u Mostaru su odjednom bili balije, Vesna i Slađa četnikuše a Marko i Ana ustaše. Ti nazivi su došli po mojim ulicama i na zidovima mojih zgrada počeli su natpisi sa riječima klanje, krv i ubiti. Ja nisam znao šta je to ustaša, balija i četnik i šta znači lijeva i desna obala ali ljudi su znali i onda mi objasnili…
To jutro je mojim ulicama šetala jedna djevojčica koja nije stigla prije tenkova svojoj kući. Ona je bila rođena Mostarka i tako je trebam i ja nazvati ako joj kažem pravo ime ispast će da biram strane. Ja nemam strane. Ljudi su mi dali strane-Lijevu i desnu ali kako da čovjek odabere koji dio sebe voli više? To jutro je prekrasna Mostarka trčala svojoj kući noseći sa pijace koja se naglo zatvorila i narod pobjegao u podrume, kolone i sela koja se nalaze u mojoj blizini ali ona je ostala. Djevojčica koja je trebala naslijediti Šantićevu Eminu po svojoj ljepoti trčala je između zgrada svojoj kući na jednoj od mojih strana dok je iz njene plastične kese ispadao krompir i luk a najlonska kesa se urezivala duboko u dlanove od težine i noge joj se tresle od pucnjave po okolnim brdima. Rat je došao u mene i bilo je kasno. Mostarka je trčala svojim gradom i nadala se da je sve samo san baš poput mene ali bili smo zajedno to jutro u istoj noćnoj mori. Promatrao sam tu djevojčicu i sklanjao je svojim granama velikih drvoreda u nadi da je neće pogoditi jedan od komada gelera ili zalutalih metaka međutim čovjek na jednoj od terasa je vidio i pratio…
Muškarac u vojničkoj uniformi je ležao na krovu jedne od mojih bijelih zgrada i gledao kroz svoj snajper malenu Mostarku kako trči sa kesom koja je usporava i kako joj krompirići ispadaju dok pokušava da stigne svom domu-Nije joj mogao dopustiti da postane buduća Emina i žena kojoj je bila namijenjena budućnost u meni okupana svjetlošću. Čovjek koji je ležao na krovu moje zgrade držao je malenu djevojčicu na nišanu svoje velike puške dok su tenkovi razvaljivali moje zgrade, izloge i avenije ostavljajući ništa iza sebe i ništa ispred sebe sve do danas. Ništa su ostavili i ništa su napravili od mene. Djevojčica je zastala ispod hladovine jednog velikog drveta da se odmori i ostavila teške kese dok su krikovi prolamali ulice i stanove u koje je sad upadala vojska i klala Mostarsku gospodu i mirisne dame otimajući nakit, zlato i pare u ime borbe za pravdu. Nakon što si pobili i otjerali sve Mostarce iz mene uselili su se ljudi koji meni ne pripadaju, ljudi koji mene ne vole, koji mene mrze i nikad neće biti dio mene niti ja dio njih jer u njima nema moje svjetlosti. Mala djevojčica se naslonila u dubokom hladu tresući se od straha i zamišljajući kako što prije dolazi svojoj kući u sigurno i toplo, sanjala je o mami i željela je mamu više od svega ali nije znala da je mama već mrtva i tata odveden u logor. Nije znala da je njen mali brat ostao bez ruke za vrijeme granatiranja i sada leži na dnu vrta ispod grane velikih šipaka koji ga gledaju baš poput mene i crvene se baš kao njegova krv koja napušta njegovo maleno tijelo zajedno sa posljednjim trzajima i budućim pucanjima svega u meni i oko mene. Dječak je zaklopio oči ispod otvorenih šipaka i zamislio kako se igra kao prije tri dana u parku i jede sladoled zajedno sa svojom sestrom dok njihovi prijatelji s druge strane mene trče u susret i smiju se kao nekada. Tu je bio njegov kraj a moj novi početak koji nisam nikad tražio za sebe ni ljude koji u meni žive. Neretva je postala crvena taj dan i sve do danas je crvena iako to nitko ne vidi kad slikaju slike novog Starog Mosta prekriju moju krv sa zelenom bojom…
Malena djevojčica je čekala u dubokoj hladovini da nastavi dalje sa trčanjem i skupi snagu za povratak kući, čekala je da pucanje prestane ali ono je bilo sve bliže i sve jače. Moje ceste su pucale ispod udaraca bombi a zgrade se počele urušavati kao komadi tijela onog dječaka ispod grane raspuknutih šipaka. Dijelovi mene su padali po dijelovima ljudi cijelo to vrijeme dok je malena Mostarka čekala da prestanu i da se vrati kući ali nije uspjela. Čovjek na krovu jedne od mojih zgrada je držao upravo nju na svom nišanu. Odabrao je nju jer nikoga drugog nije bilo na ulici a vojnik mora nekoga ubiti da bi zaradio svoju plaću i opravdao svoju vojničku čast i uniformu. Tako su mu rekli i on sad mora uraditi nešto što vojnici rade-Mora odbraniti mene od djevojčice koja živi u meni. Ona je krenula nesigurnim i malenim korakom noseći teške kese u malenim bijelim rukama i dok se njena kosa sijala na mojoj svjetlošću tog dana i povjetarac nosio mirise behara i smrti vojnik je pucao u njenu haljinu znajući da će tako sigurno biti riješeno. Nije bio siguran dovoljno u sebe da cilja u njenu blistavo crnu kosu, nije znao hoće li raznijeti njeno lijepo lice koje je već bilo ljepše od lica slavne Emine, nije bio siguran hoće li pogoditi pa je pucao u njeno srce ciljajući u haljinicu boje lila. Bilo je kratko i prije nje pale su njene kese sa krompirima i rasule se ispod njenih malih stopala u rozim tenisicama koje je već poprskala krv. Ona je potom pala otvorenih plavih očiju gledajući u moje plavo nebo i stapajući se sa svjetlošću baš kao i njen brat. Bili su zajedno veoma brzo. Mostarka ubijena u meni u ime zaštite mene samog. Dok je njeno tijelo padalo na zemlju moja kruna je pucala. Moja kruna je nekada bio Stari Most ali pukao je zajedno sa djevojčicom. Pukao je poput njenog srca i razdvojio me na dva dijela zauvijek sve do danas i do kraja mog postojanja ja ću biti razdvojen grad kao i ljudi u njemu. Pukla je moja kruna i pala u duboku rijeku unutar mene i nestala zajedno sa tijelima koja su bacana u vodu miješajući crvenu i zelenu boju u blato. Kruna moje ljepote je nestala zauvijek. Lice mi je potom unakaženo gelerima, rafalima i granatama, ulice su prekrivene prašinom, beznađem i tminom koja se rodila duboko u mom srcu zajedno sa puknutim srcem moje male Mostarke koju je već prekrila prašina, komadi betona i tenkovi koji su gazili sve pred sobom braneći mene od samih sebe.
Kad se to desilo pao sam u duboki san. Zatvorio sam svoje oči pred ljudima koji su došli živjeti u mene. To nisu ljudi koje sam ja volio, poznavao i živio za njih. Oni žive u meni ali ne ja u njima i to se vidi. Ponekad se ustanem i pogledam prema nebu i ne znam koja strana mene je ona ispravna. Na jednoj mojoj strani zabijeni su veliki križevi, tornjevi katedrala koji paraju pogled i kupe svu moju svjetlost u sebe reflektirajući jedna drugu stranu gdje su džamije i ulice prepune žena koje više ne nose haljine i šešire kao nekada-Prekrivene su i ne znam tko su te žene. Ne poznajem ih. Nikad prije ih nisam viđao a ni one mene. Ljudi u meni ne prelaze preko moje nove krune. Moja nova kruna je izgrađena poput stare ali ona je laž i jeftina kopija. Bižuterija stavljena na moje lice puno ožiljaka i spojene strane koje nikad više neće biti spojene jer ljudi koji žive u meni su razdvojeni poput mene. U meni žive ljudi koji bacaju smeće po meni sve dok se kontenjeri ne napune do granice smrada i neizdrživosti pa onda poliju benzinom i zapale usred grada smeće da gori. Smeće od ljudi pali smeće koje naprave i onda prekrivaju moju svjetlost dimom i smradom svaki put kad to urade. Moje ceste su začepljene i kad padnu kiše sva govna isplivaju na površinu. Plivaju ulice danima sa govnima i pišakom mojih novih stanara i građana. Plivaju u govnima i ja osjetim smrad samoga sebe dok na mjestima gdje su nekad bile lijepe radnje nakita i umjetnina stoje kladionice. Klade se ljudi na sreću koju su davno izgubili u meni. Gledam kako mladost stoji u kladionicama na mjestima gdje su nekad šetali i pričali jedni s drugima i traže sreću u gradu gdje više sreće nema. Nekad se probudim i vidim na svojim stranama prazne crkve, džamije, ulice i kafiće. Vidim da nestaje i sve ono što je ostalo nakon rata u meni i ne znam kako se osjećam zbog toga jer me čak i ti ljudi više ne vole. Nitko me ne voli. Ljudi vole jednu stranu mene ali ja se ne mogu odlučiti koja je bolja i zbog toga su obje loše. Ja imam dvije tamne strane koje su spojili sa jeftinom kopijom moje krune. Moja kruna je pukla na sredini i to sad zna cijeli svijet. Ta kruna nije rađena kao nekad sa pažnjom, ljubavi i velikim znanjem nego je izrađena po nacrtu i sa jeftinim materijalima. Ljudi koji su trebali izgraditi moju krunu pare su uzeli za sebe i onda od jeftinih materijala sagradili novu lažnu krunu koja je već pukla. Nije se raspala ali već puca i ne volim je. Ne volim svoj Stari Most jer nije star, nije to onaj most koji je bio legenda nego kopija mene, kopija ljudi i kopija stanja koje je nekad za mene bilo prirodno. Ljudi ne šetaju mojim obalama a mostovi su prazni. Nema pravih mostaraca kao nekada i nema mene kao nekada. Ja sam jedan podijeljen grad i ne znam koji dio sebe da odaberem kad nijedan ne valja. Ne volim samog sebe i ne volim ljude u sebi.
Malena Mostarka na meni je pustila svoj zadnji dah i zatvorila oči a ja zajedno s njom. Ležali smo zajedno dok su padali komadi mene oko nje i štitile su je moje grane koliko god su mogle. Njeno tijelo je ležalo dok su tenkovi išli preko leševa i Bulevara i pokušao sam im reći da prestanu, da me ne brane od samih sebe i da me puste na miru. Nitko me nije slušao nego samo branio, rušio i čuvao do druge strane. Moje dvije posvađane strane su na kraju pukle na vrhu moje krune i sve je zauvijek nestalo. Ležali smo ona i ja na cestama prekrivenima tijelima, ruševinama i prašinom boje zlata i slonovače. Bijele fasade su padale po lijepim radnjama gdje su nekad prolazili dobri ljudi i gospoda skidala šešire damama u prolazu a one se smješkale i lijepo razgovarale birajući komade odjeće za večernje koncerte, izložbe i dešavanja koja su svaku noć bila u meni rađajući kulturu i budućnost opisujući mene. Izložbe sa mojim likom su bile svuda po svijetu. Moj lik je bio na slikama bezbrojnih slikara ali više nitko me nije naslikao kakav uistinu jesam. Nitko nikad nije naslikao malenu Mostarku na mojim prsima kako spava raznešene glave prekrivena lišćem i kamenjem dok tenkovi nemilosrdno gaze prema njoj i nitko da je skloni s tog puta obrane i napada od samih sebe. Moja kruna je padala u Neretvu, bijele fasade su zauvijek pale sa mog lica ostavljajući sivilo i ožiljke a svi moji spomenici su danas prekriveni smećem i novim zgradama u kojima nitko više ne živi. Ljudi koji su me branili sad se mene odriču. Ljudi koji su nekada šetali po mojoj površini ostavili su duboke rupe na meni koje kiše napune do vrha govnima i urinom a smeće začepi sve moje odvode ostavljajući me kao zapušteno i prljavo pseto. Malena Mostarka je ležala dok je tenk išao prema njenom tijelu i nije osjetila ništa kad je pregažena i zdrobljena a potom njena krv ušla u moje pore ostavljajući me zauvijek krvavog i prljavog. Ništa od toga danas ne vidite kad me gledate zar ne?
Vi vidite lažni novi Stari Most, svjetlost nekada opisanu u legendama, prelijepu Šantićevu Eminu i sve ostale priče ispričane o meni nekada. To sam ja nekad a ovo sam ja danas. Nisam dočekao da malena Mostarka naraste u prekrasnu ženu koju su trebali opisati novi umjetnici jer su svi otišli iz mene. Ostali su umjetnici koji slikaju lažnu sliku mene. Nitko od njih neće da naslika ono što ja zaista jesam. Podijeljen grad, dvije strane mene i sve ono što je ostalo od mene a to nije mnogo. Nije ostalo od Mostara mnogo i vi to ne znate jer možda ne živite u meni. Ovi koji žive u meni znaju da je ovo istina. Vi živite u gradu bez grada. Moje ulice su danima preplavljene sranjima, smećem i neredom dok ljudi više nema jer su prazne kao i moja duša. Nema više velikih kolona naroda koji ispija beskrajne kafe pričajući mostarske priče kao nekada. Ne prelazite preko moje krune jedni do drugih i ne želite da budete jedan grad. Nikad i nećete biti jer ne zaslužujete moju ljubav. Vi niste dio mene i nikad nećete biti. Nijedna vaša nova crkva, džamija i hram nije ravan mojim starim spomenicima koje ste pustili vremenu i uništenju. Nijedna nova priča neće nadmašiti ono što su ljudi o meni nekada pričali. Nijedna nova slika neće uspjeti uhvatiti svjetlost koju sam nekad imao a onda zauvijek sklonio kad su oči malene Mostarke izgubile svoj sjaj gledajući u svjetlost mog neba. Nestao sam zajedno s njom. Bilo je još mnogo sličnih djevojčica i dječaka i sve sam jednako volio ali ona je trebala biti budućnost i nije mogla da bude jer je trebalo sagraditi novu budućnost Mostara bez pravih Mostarki-Smetala je tom vojniku jedne vojske i eto-Nema je i nema mene.
Oni koji ostanu u meni umrijet će podijeljeni kao što sam i ja. Oni koji su otišli od mene voljet će samo ono što sam nekad bio i nikad neće prihvatiti ono što sam danas. Ne prihvaćam se ni ja. Mrzim sebe i svoje dvije strane, svoju lažnu krunu, prljave ceste prepune rupa i ožiljaka. Mrzim ljude koji su se borili u moje ime i ubili one koji su živjeli u meni bez borbe. Ne budim se više kao nekada i često zaklopim oči kad vidim nove simbole vjere u podijeljenog Boga oko sebe zabijene u moju površinu, često zatvorim uši kad se prolomi zvono ili glas nekoga sa mojih podijeljenih strana u ime podijeljenog Boga zbog kojeg su me uništili. Ne vjerujem ja u Boga ali vjeruju drugi u moje ime i često se okrenem daleko prema moru i zaboravim na sve kao nekada puštajući da Neretva nosi sve ono što dolazi i što je jednom bilo. Mrtav sam grad sa mrtvim ljudima i to je moja priča koju nitko nikada da ispriča. Ljudima je ljepše pričati bajke ali ovo nije bajka i nema sretnog kraja. Trebalo je da šutim jer ne vidim, ne čujem i nije trebalo da kažem šta mislim o samome sebi ali Mostar je poznat po pričama i ovo je moja priča nikad ispričana ali svejedno i dalje ona zbog koje sam poznat cijelom svijetu. Priče o meni su mnogi ispričali i pričat će i dalje ali nemojte im vjerovati na riječ nego vjerujte svojim očima a ne tuđim riječima. Vjerovanje u tuđe riječi je i dovelo do toga da ljudi nisu vjerovali svojim očima kad su me uništili do temelja. Riječi su opasne za čovjeka i za grad u kojem čovjek živi. Ja sam na kraju svega samo još jedna priča i ništa više…
Uz jednu malu razliku ova priča je nekad bila lijepa i uvijek je imala sretan kraj jer pričali su je drugi u moje ime i nastavit će pričati sa krajevima koji sami budu stvarali za sebe ali ne i za mene. Ja imam svoju priču i nije lijepa, nije sretna i njen kraj je već tu…
Mostarska Priča.