Sanjao sam da meni nepoznati ljudi, bez da su mi rekli razlog ili da su išta progovorili pucaju na mene i moje prijatelje, dok smo mirno sjedili i razgovarali na ulici. Sanjao sam da je počeo rat. Ja se ovog našeg, stvarnog rata, na sreću, i ne sjećam baš, kroz maglu mi prolaze trenuci stvarnih događaja i konstruiranih sjećanja iz priča ljudi oko mene. Ni jedno se dijete rata ne bi trebalo sjećati niti kroz njega prolaziti, barem u nekoj teoriji, potpuno nepoznatoj našim političarima koji trenutno zveckaju MIG-ovima, naoružanjima, optužbama, kao i uvijek prije izbora.
Kolindu Grabar Kitarović i Aleksandra Vučića izravno krivim za traumatičan i vrlo živ san u kom mi meci lete iznad glave, u kom bježim, a spasa nema, u kom nema govora o razumu i pameti, u nekom svijetu u kom ljudi samo pucaju na tebe zato što te ne vide kao svog, bez obzira jesi li im prijetnja ili nisi, radiš li mirno svoj posao ili ne. Njih izravno krivim iz dva razloga – njihova su imena svi spominjali u snu, što znači da su se njihova imena, vjerojatno zahvaljujući stupidnim javnim nastupima u zadnjih par godina kojima nam pune glave, toliko urezala u podsvijest naroda, da im ne možemo pobjeći u sferi javnog, u sferi privatnog, u sferi irealnog. Drugi razlog je njihovo licemjere, nakon lažnog rukovanja na mostu, koji je nekada nosio naziv bratstva i jedinstva, nadmetanje u nekom suludom puškometu: tko može potrošiti više novaca poreznih obveznika na oružja koja nam ne trebaju dok nam bolnice propadaju, mladi ljudi odlaze, ljudi ostaju bez posla, države tonu u dugovima. Moj san je zapravo ogledalo realnosti na Balkanu – ma tko bio i ma što radio, okružen si budalama koje će naći sulude razloge da te napadaju.
Vjerujem da se i Kolinda i Aleksandar često osjećaji napadnuti od strane nepoznatih im osoba, evo kao mene sada ili nekih novinara i drugih kritičara, baš kako su mene napali nepoznati ljudi u tom sanjanom ratu. Jedina je razlika što nepoznate osobe u mom snu mene napadaju zbog suludih razloga (jer, mo'š mislit’, ne pripadam grupi s kojom se oni identificiraju; drugim riječima zato što imam identitet pojedinca, a ne bezlične mase, nacije), a mi njih dvoje, dakle naše vođe, napadamo s dobrim razlozima. Oni su naše vođe; oni su za nas odgovorni; njih smo izabrali da vode računa o nama; oni su se prihvatili posla za koji se unaprijed znalo da će nositi dosta kritike, posebno ako se loše uradi, a jasno je vidljivo da je u narodima sentiment takav da njih dvoje te poslove ne rade kako treba. Ono što je doista loše kod Kolinde i Aleksandra je to što su oni i dalje ljudi odrasli na huškačkoj retorici devedesetih i što vlastiti javni diskurs ne znaju iskobeljati iz toga. U tom su diskursu Srbi i Hrvati neprijatelji, u tom diskursu se oni slikaju zajedno na nekom tamo mostu, rukuju i nose cvijeće, da bi čim okrenu leđa jedno drugome, kao dvoje pakosne djece, prijetili jedni drugima istim sredstvima kojima se prijetilo i ratovalo devedesetih. Takve su vođe na Balkanu, okrenute onome što je bilo, a ne onome što će biti. Vučićeva stranka ni po čemu nije napredna, nego je vrlo nazadna, a Kolindina politika nije politika naroda koji ju je nespretno izabrao, nego politika improvizacije, nesnalaženja i licemjerja. Vođe, da bi nekoga vodile, moraju biti spremni i na kritiku, a posebno kada ta kritika ne dolazi od njihovih protivnika, nego od samog zdravog razuma. Oboje moraju shvatiti da pitanja koja im postavljamo nisu usmjerena protiv njih bez razloga, nego da je narod taj koji traži opravdanje njihova javnog djelovanja, posebno pod sumnjom da to djelovanje prelazi u sferu privatnog. Odgovornost i dolazi od riječi odgovor – kada ih pozivamo na odgovornost, pozivamo ih da nam daju odgovore, a oni umjesto da to učine, što im je dužost kao državnog tijela, oni ušutkuju novinare ili iskrivljuju činjenice. To je, uz politiku prijetnji, prolazilo u propagandi nesretnih devedesetih, ali ni u kom slučaju ne smije im se dozvoliti da se na takvim jadnim izgovorima izvlače i danas, i to ne samo njima dvoma, nego svim vladarima uopće.
U britanskom filmu Conspiracy iz 2001., jedan od likova priča priču o dječaku kojeg je kroz djetinjstvo i formirajuće godine majka izrazito voljela, a otac često tukao i maltretirao. Kako je odrastao tako je i on majci uzvraćao ljubav, ali osjećao samo mržnju prema ocu. I u njegovim odraslim godinama takav se odnos nastavio, no uvidio je jednu zanimljivu stvar kad mu je umrla majka. Koliko god ju je volio i koliko mu je stalo do nje, na njezinu pogrebu nije plakao, nije mogao pustiti ni suze. Godinama kasnije, kada mu je napokon umro i otac, taj otac kojega je mrzio, na pogrebu je plakao kao nikada u životu. Pouka priče je da je čovjek kroz život bio nošen osjećajem mržnje prema ocu toliko da ga je to definiralo kao osobu; kad je otac umro, umrla je i mržnja i čovjek više nije znao za što živjeti. Priča je u filmu ispričana jednom nacističkom oficiru, kao upozorenje da nacisti ne smiju toliko prezirati židove da im to postane jedina svrha u životu. Često se pitam je li javni diskurs Srbije i Hrvatske baš takav da jedni druge mrze do te mjere da im je to svrha političkog govora i djelovanja. Naravno, poznajem mnogo, doista mnogo Hrvata i Srba koje takva pitanja ne diraju i koji se vole, rade zajedno, žive zajedno, druže se i ne dozvoljavaju politici da im se u to miješa. Politika, zna se, radije govori o međusobnoj mržnji, nego o realnim problemima s kojima se trideset godina nije sposobna uhvatiti u koštac – s tim da je jedan od glavnih takvih, realnih problema isplivao na površinu baš na samom početku 2017. godine, kada se Kolinda slikala ispred Bijele kuće i sastajala se s beznačajnim ljudima po Amerikama: taj problem je da nikome na ovom svijetu ništa ne značimo, osim sami sebi. Ničemu mi ne pridonosimo, nemamo snagu, nemamo moć, nemamo ljude koji bi bili bilo kakav faktor čak ni na europskoj, a kamoli na svjetskoj sceni. Nemamo ekonomiju, nemamo poslove, industriju, poljoprivredu, nemamo ideje, nemamo rješenja za situaciju u kojoj smo i to je surova realnost koju bi naše vođe da vi rado zaboravite kada vas huškaju ili na ratove ili na njima protivničke stranke, kada vas huškaju da je jedna nacija bolja od druge. Pitajte Engleza, Francuza, čak i bliskog nam objema stranama Mađara – svi smo mi njima isti i ništa im u životu ne značimo. I Kolindi i Aleksandru čini se da odgovara da mladi ljudi odu, da mladi ljudi ne misle svojom glavom, da oko njih gmižu podanici koji im samo na uho šapću da je sve dobro i da rade samo dobre stvari. Da našim vođama zapravo smeta situacija u kojoj se narod nalazi, naše bi vođe našle načina da se situacija popravi. Svako malo u medijima ljudi pišu otvorena pisma vođama, političarima – jedni da se oproste od domovina i otadžbina koje su ih izdale, drugi da predlože rješenja za ekonomske i političke probleme, treći da kritiziraju vlast i ono što se oko nas događa i čini se da niti jedno takvo pismo, niti jedan ovakav tekst ne pomažu narodu da shvati da ih vođe lažu godinama, da vam nikada neće biti bolje, dokle god su vam mišljenja okrenuta u prošlost.
Želim vjerovati da će mlađe generacije biti pametnije, doista se želim nadati tome. Nas su redom izdavale partije, izdavali političari, izdavali sistemi, sve lijepo što smo mogli imati oni su razbucali prije nego smo mi stigli i posložiti naše snove. Umjesto toga, naša je realnost na početku naših života bila usmjerena ka ratu, da eto sada i sanjamo taj rat u jeku javnog govora koji naše vođe gotovo svakodnevno kao da prizivaju. Znam da je puno ljudi odrastalo na toj retorici, da se iz nje teško mogu izvući kada im je cijeloga života usađivana u glavu ideja o mržnji, o potrebi rata, o sukobu, o nasilju kao jedinom rješenju (što nacionalnog, što nekih drugih pitanja) i znam da smo duboko zaglibili u taj problem dok pripadnici drugih naroda i država konstruiraju hyperloop, naselja na Marsu i dok su odavna već posjetili Mjesec. Znam, doduše i još jednu stvar, a to je da ako bude ikada ponovno došlo do rata, imat ćete daleko veći otpor, daleko veći broj ljudi koji će prije toga pobjeći iz vaših smiješnih država, kojima neće pasti na pamet boriti se za vaše licemjerje i prijetvornost, za neke vaše glupave ideale. Cijela generacija ljudi koji su sada u dvadesetima i tridesetima, nadam se, prije će se iseliti nego slijediti vas nesretnike u pohodu na tuđi dom ili drugoga koji ne pripada vašoj smiješnoj, malenoj naciji. Sve vas je manje, i jednih i drugih, i Srba i Hrvata, i čak vjerujem da ste zaslužili to, da vas nestane u vašoj malenosti. Prostor u kojem se Kolinda javlja iz Washingtona predstavlja simboličan prostor koliko smo zapravo daleko od središta zbivanja – kilometrima daleko, maleni toliko da kad bi nas onaj nesretni Trump gledao kroz prozor izgledali bismo kao mravi. Toliko mu i značimo. Toliko, izgleda, i sami sebi značimo kada ne poštujemo jedni druge, kada u Drugoga gledamo kao u neprijatelja, bez da smo mu se uopće ikada i obratili, sigurno bez i da znamo koji je zapravo razlog zašto se mrzimo. Pitajte prosječnog srbomrsca ili hrvatomrsca zašto mrze onu drugu stranu i poluotvorenih usta i tupavog pogleda će vam reći da ih je druga strana ubijala, a onda su oni ubijali drugu stranu za uzvrat, da su jedni druge godinama napadali – što dovodi samo do stvarnog odgovora, a to je da zapravo ne znaju zašto se mrze, da je to nešto što su slijepo naslijedili od ljudi koji su odavno istruli u grobovima brdovitog prokletog Balkana.
Naviknuti na to da Drugoga mrzimo, pitam se hoćemo li ikada moći Drugog prvo gledati kao prijatelja, a tek onda o njemu suditi. Hoćemo li imati vođe koje će shvatiti da osnovni pojam njihove vladavine nije moć, nego odgovornost? Hoće li političari ikada shvatiti da njihov posao treba biti od javnog, a ne osobnog interesa? Da, to se čini kao puno ljepši san od onoga u kojem na tebe pucaju bez poznatog ti razloga – ali ipak, nažalost, samo san!