Koverta. Sve počne sa kovertom. Dobila si kovertu rekla mi je recepcionerka klinike u kojoj radim. Bijela koverta. Svatovska. Sve koverte imaju svoju težinu ali čini mi se da je ova najteža. Prvo me stegne želudac dok hodam od recepcije prema ordinaciji, na visokim petama, u bijeloj doktorskoj uniformi koju sam dala sašiti po mjeri, ravne ispeglane kose koja se crni kao ugljen pod umjetnim svjetlima hodnika uz lijepo lice jedne žene na pragu četrdesetih. Neudate. U dugoj i ozbiljnoj vezi ali svi je pitaju-Što je ne ženi? Dok ulazim u ordinaciju otvaram kovertu i čitam ukrašena slova, datume i podatke i povraća mi se, pijem dva apaurina i sjedam na fotelju, moram se sabrati, moram se usredotočiti imam klijenta za manje od 15 minuta. Otrovana sam. Pijem viski iz kristalne boce i primijetim kako se crveni ruž ocrtao na rubovima blještavog kristala. Sve vidim zato mi je stalno muka. Sve vidim i onda poželim pobjeći iz stvarnosti. Tablete i alkohol su rijetka prilika da sebi dopustim taj luksuz. Povraća mi se od koverte. Ona znači ponavljati beskrajni dan ponovo, prolaziti kroz sve etape jednih svatova kao glumica i trenutna uloga, sama, bez ikoga. Užas. Postala sam opsjednuta sa svatovima kao djevojčica. To je bila moja glavna igra a sad sam velika cura i nemam stvarno vjenčanje. Stalno sam na tuđim svatovima. Kuma, djeveruša, prijateljica, povjerenica, savjetnica, organizatorica i pomagačica. Nikad nevjesta. Nikad. Prvi pacijent ulazi i krećem sa razgovorom on priča a ja ga ne slušam opsjednuta sam brojkama. Šminka 50KM, frizura 80KM, nova haljina 200KM, cipele mogu stare, dobra su marka, kvalitetne i jednostavne crne cipele sa visokom petom koje idu uz sve. Kupljene su bile svakako za jedne svatove a sad idu na svake nakon tih, ostalo je nokte da sredim to je 30KM, stolica je 150KM…I tako sam je ja poželio zadaviti, golim rukama, kao patku i da joj svu kožu skinem s leđa, toliko sam bio bijesan doktorice želim da udavim tu kurvu, tu smrdljivu, lažljivu, drolju! To je ona! Kad sam već obratila pažnju on me zgrabio za vrat i davio, davio me tako snažno da sam počele da gubim svijest, podigao me iznad stolice i radnog stola a tad su upali bolničari i njegov brat koji ga je doveo na razgovor o napadima panike, bijesa i gubljenja kontrole. Nisam obraćala pažnju jer su me tablete omamile uz dva, tri gutljaja viskija iz kristalne flaše. On je za vrijeme razgovora projicirao na mene svoju suprugu a ja sam klimala glavom dok je njegov bijes rastao a potom me zgrabio za vrat kao što je svoju ženu s kojom se razvodi. Dok sam bila prisutna već je bilo kasno, sad me drži za vrat objema rukama a oni usporeno prilaze i hvataju ga kako me pušta padam glavom na stol pa na pod i nestajem…
To je bilo prije dvije sedmice. Sada sam na svatovima. Na svatovima iz koverte. Pozvana sam da budem kuma. Kumica. Glavna i odgovorna pred Bogom i narodom. Naravno da sam znala da imam te svatove i daleko prije koverte i moji troškovi su daleko, daleko veći… Nisam ih nikad zaista stavila na papir. Nisam se nikad zapitala moram li ja sve to? Za koga? Ova žena i nevjesta je jedna od beskrajnih koje sam otpratila u brak. Za mene su svatovi kao sahrane. Žena umire u bijelom, cvijeće, gozba, ceremonija, prati sav svijet dvoje ljudi u priču koji mnogi na svatovima već žive-Brak. Bračne vode. Tako divna rečenica. Oduvijek sam sanjala samo o braku. Toplom domu, djeci i njemu koji dolazi s posla meni sretnoj jer se vratio živ i zdrav a ja sva raspoložena i energična brže bolje stavljam juhu, glavno jelo, desert je u frižideru a i mogu ga odmah zadovoljiti crvenim ustima dok jede i pije. Toliko daleko sam išla u fantazijama o braku i savršenim svatovima da ne vidim odnose racionalno već živim za ostvarenje ove slike u mojoj mašti. Topla kuća, kiša na prozoru, vruće kuhano vino uz neke grickalice i romantični filmovi uz horore cijelu noć. I nikad nisam umorna u tim maštarijama. Nikad nisam slomljena kao sad. Sad sjedim u dnevnoj sobi za potrebe slikanja albuma. Šminka mi je besprijekorna, zubi bijeli, haljina crvene boje uz elegantnu frizuru valovitih lokni presijavaju se na svjetlu i bit će divni na fotografiji. Mladenka je moja najbolja prijateljica ovaj put. Snježana nasmij se, ne gledaj u mene sad! I ja se okrećem i nasmijem jer mi je rekla. Nasmijana sam na slici. Možda bude u albumu zauvijek ovaj trenutak gdje meni najbolja prijateljica drsko govori da se okrenem i nasmijem a samo sam je promatrala. Htjela sam reći kako je divna. Htjela sam reći ovako-Danijela tako si divna, volim tvoj veo, buket rozih ruža sa kristalima optočenim u dvije golubice od gipsa, volim kako su ti sredili šminku i frizuru, nokte, prvi put u životu imaš ten, nokte, šminku i frizuru iz snova. Znam da nisi inače ovakva. Previše si lijena. Čudim se da si našla savršenog muškarca pored mene koja uvijek izgledam spremna za svatove. Prelijepa si danas, htjela sam da podijelim trenutak a onda si me opomenula da se nasmijem za sliku trenutka i sve si upropastila! Pijem šampanjac a fotograf slika, blješte čaše, flaše, cvijeće, kolači, ukrasi i beskrajna skupoća i luksuz trenutka a ja pijem. Snježana polako! Nisu svatovi ni krenuli! Ona me opominje jer zna da gubim kontrolu kad popijem ali u alkoholu vidim anesteziju za trenutak. Ne podnosim svatove. Pijana sam samo tada, kad su u pitanju svatovi. Sve to mi teško pada. Postala sam sastavni dio svatova ovog grada a i regije. Previše me ljudi poznaje kao doktoricu, psihijatra i sad plaćam za to. Plaćam doslovno iz novčanika svaki put a potom i mentalno jer svaki put prolazim kroz pakao svojih neostvarenih svatova i pijem. Viđali su me uplakanu nad juhom, votkom, koktelima i čak na podu. Bila sam u najmanje stotinu svatova dosad i svaki put sam prošla pakao. Financijski sam kolabirala jedan mjesec kad sam imala četiri svadbe da odradim, da se pojavim, jedem, pijem, plešem i nazdravljam sva sređena, lijepa i moćna-Ona ti je uvažena doktorica, zgodna je, kako je sama? Gdje joj je muž? Momak? Lezbejka…Šapuću svatovi, šapuću gosti sale i svatova dok ja pijem. Čaše zveckaju, fotograf me promatra, gleda u moj dekolte sa izbačenim sisama na koje sam stavila hajlajter pa blješte sise kao uglačani parket. Sala promatra moje sise. Znam i to. Moj problem je što sve znam, zato na svatovima pijem. Znam kad će mlada zaplakati, kad će baciti bidermajer, kad će se kum napiti i povratiti i kad će izbiti tuča. Sve sam to prošla. Sama bez ikoga. Sve sam prošla…Upravo me kamerman snima i nazdravljam i smješkam se, Danijele me grli, ljubi u obraz, ja grlim nju, jedna drugu volimo i gledamo u kameru! On odlazi ona se vraća svojoj šnicli i kaže mi da pojedem nešto a ne samo da zalijevam, osušila sam se! Ona sa 10 kila viška u predivnoj haljini boje šampanjca jede bečku šniclu i pije vino kao krmača i meni nešto kaže! Tko je ona uopšte! Nisam se zamarala na svatovima više sa njom. Ona je mrtva svakako žena. Sad će roditi troje djece, izobličit će se u vremenu i prostoru i nikad je više neću vidjeti. Osim u svatovima. Poneka sahrana, babine obavezno, krštenja, krizme veoma moguće i sahrane. Osjećam poglede mladića u odijelima prema meni. Vidim ih kako me gledaju dok sjedim pored kuma i nevjeste. Čujem neke komentare kako sam dobra kuma. Dobra je, mogo bi ti s kumom jelda, dobra ti kuma kume… Pijani svatovi dobacuju a ja se smješkam, okrećem na šalu. Tako sam okrenula na šalu i kad su bacali pare na mene za Danijelu. Vrijedila je 975KM kad sam sve skupila i onda pustila svatove da uđu. Potom sam glumila Danijelu dok su pucali u dvorištu a ja izašla sa velom u bijeloj haljini i svi su vrištali, kamerman je hvatao sve a fotograf me slikao iz svih poza. Kao da sam stvarno ja mlada, već sam bila pripita kad sam se zavrtjela na balkonu kao luđakinja a narod se smijao lažnoj nevjesti. Potom je Danijela izašla i krenula je pucnjava ponovo, ja sam se sklonila jer sam morala obući svoju haljinu, dnevnu i večernju i jednu rezervnu. Kuća je blistala, mirisala i bila puna cvijeća. Kolači i hrana na svakom ćošku. Nevjerovatno. Plešem u kolu, vrte se ljudi, momci me grle, dodiruju me, postaje kasno i mračno reže se torta, vrištimo u grupi jer pada cvijeće i ja hvatam buket. Prvi put u životu. Danijela plače jer zna da nikad nisam uhvatila buket. To je tako predvidljivo od nje. Baš je glupa. Plače jer nikad nisam uhvatila cvijeće u životu. Ovaj buket je važan. Svi vjeruju u njega i dat ću da se izlije u gipsu ili plastificira. I ja plačem, od muke. Plačem i grlim Danijelu i njenog savršenog muža, plačem kao luda, kamerman sve hvata a fotograf slika, kamere blješte a iznad glave nam ponovo leti dron. Ona je htjela snimke iz vazduha i vidim kako nam leti iznad glave i sve je savršeno konačno. U pet ujutro sam otišla iz sale, vratila se u stan i legla u duboki san izazvan tabletama i pićem.
Gospođo Snježana imate kovertu. Nakon samo nekoliko sedmica. Nova koverta. Bojim se. Okrećem se na petama kao na staklenim špicevima koji drže cijeli moj kostur. Ulazim u ordinaciju i otvaram kristalnu bocu, znam da ne smijem. Rozo sjajilo se sad vidi na boci i brišem sve maramicom, sve moram držati pod kontrolom inače sam gotova imam pacijenta za pola sata. Koverta je na stolu. Strah me, znam tko je, i šta je ali puštam da me alkohol savlada i pijem tri apaurina i jedan praxiten. Sjedim i stvarnost je blaža prema meni. Koverta je imala pozivnicu u stilu starog pisma, poderanog papira i nečega drevnog. Imitacija. Sve je samo imitacija. Razmišljala sam o pozivnici za svoje vjenčanje dok je neka žena ušla sa groznom modricom na obrazu. Naše vrijeme je isteklo a ona je potom ustala i zaletila se svom snagom kroz hodnik govoreći kako lažem, kako sam kurva, kako je nisam slušala i kako je stigla do kraja hodnika bacila se sa ograde u ambis klinike sve do podruma ravno sa trećeg sprata a ja sam osjetila kako moje pete od stakla pucaju i cijelo tijelo mi se srušilo na pod u nesvijest.
Od toga je prošlo više od dva mjeseca. Sad sam u crkvi i sudjelujem u zavjetu između Matije i Karlote. Karlota je moja rodica i zamolila me da budem djeveruša jer sam joj tako lijepa a ona ima tek 18 godina i ispunila sam joj tu želju, ona je kćerka moje dobre prijateljice a kako je ostala trudna pomogla sam joj kroz par terapija a potom ostala u kontaktu. Sve je dovelo do ovog trenutka. Ona se udaje zbog tinejdžerske trudnoća a ja sam joj djeveruša 20 godina starija od nje. Svatovi su bili tako divni, djelovala je savršeno, naivno i ranjivo kao dobra vila a on tako fin, savršen muškarac. Ti svatovi su bili krasni jer sam povjerovala kako nema aparata a tad je Karota izvadila tri mobitela, on dva a svatovi beskrajno more mobitela iznad glava u Katedrali. Oni žele miks svih snimaka jer on se bavi digitalnim uređajima i strast su mu montaže pa nisu htjeli profesionalne kamere i zato sad svi snimaju. Snimali su me. Gledali su u mene sa telefonima dok sam joj stavljala ruže u kosu, dok smo pile, gosti su snimali jedni druge. Pila sam a potom vidjela kako me Karlota snima na vlastitom vjenčanju i komentariše u kameru moje sise i nokte…I pita me u mobitel koja mi je to flaša? Smije se a snimci samo kruže, mobiteli sad sijevaju kao pištolji iz rukava svatova a ja pijem…
Nakon njenih svatova pomislila sam da mi je dosta, da ću napraviti zaokret ali ja to mogu samo sa vlastitim vjenčanjem a potom je zazvonio telefon i rekli su da sam dobila kovertu. To se desilo u ordinaciji dok sam vodila brakorazvodnu raspravu dvoje ljudi koji su izgubili dijete. Dok sam silazila na recepciju a njima rekla da se dogovore oko pitanja koje sam postavila osjećala sam slabost kao da sam lutka na tankim nitima koje drži sudbina te koverte. Tko je sad nisam slutila ali imala sam tri kandidata. Stepenice su postale sve strmije a ograda labavija, gledala sam u ponor tame gdje se moja pacijentica ubila uvjerena da je nisam čula ni razumjela. Silazim korak po korak a potom gubim ravnotežu i padam, padam u ponor i shvaćam kako sam već pala. Nije mi ništa. Pala sam na zadnjoj stepenici. Ljudi trče i prilaze a ja se čudim kako sam živa. To je bila samo jedna stepenica. Preuzela sam kovertu i obuzeta srećom što sam živa ušla u ordinaciju a potom su mi rekli da je njihov odgovor ne. Pitala sam ih na šta a onda sam pročitala na njihovim licima uvrijeđenost i bijes jer sam neprofesionalna i zaboravna. Otišla sam i rekla da razmisle o pitanju. Rekli su ne. Koje je pitanje bilo? Ne smijem im se otkriti! Rekla sam drsko ”Ako ste zaista uvjereni da je to pravi odgovor onda vas ništa osim vaše uvjerenosti ne sprječava da to ne ostvarite” I tako su oni otišli na skakanje iz aviona sa padobranom uvjereni da će ih iskustvo slobodnog pada približiti jedno drugome i nisu se više nikad rastali. Avion se zapravo srušio…
Sjedim u vrtu na svatovima. Veliki suncobrani me štite od vrućine, nosim haljinu puder, krem nijanse stopljene u detalje sa cvijećem i lišćem. Ovi svatovi su od moje dobre kolegice. Mlađe psihologice i sposobne mlade znanstvenice. Ona se zove Darinka. Užasno ime. Ja poziram za slike. Mladići me gledaju, djevojčice mi diraju kosu, mirišem kao vrt ruža. Sretna sam. Sanjam da je ovo sve moje i pijem čašu dobrog hladnog bijelog vina. Udara me u glavu. Vrti mi se kao na ringišpilu i smijem se u kameru. Ona je unajmila sve skupo. Nije žalila kažu dok promatraju vrt ukrašen raskošnim aranžmanima od bijelih ruža, lažnih bisera, perja i ljiljana. Svi stoje ili sjede za stolovima i glasna muzika odjekuje, ona ima DJ-a, harmonike i trubače i bend u Sali. Ona je sve sredila. Svatovi su prekrasni. Moj šok koliko sam potrošila na nju je ublažen lažnim emocijama koje sad osjećam-Pjevačica loše imitira Severinu iz pjesme Prijateljice i sad se mi grlimo dok kamere snimaju jer smo naravno prijateljice. Nismo. Žena je ljubazna, pijemo kafu, dijelimo informacije ali nismo prijateljice. Imamo slične interese ali ne i identitete-Ona to ne zna jer je zaista ograničena ali mi nismo prijateljice, samo smo dobre poznanice. Svatovi su moja opsesija a ona se igrom slučaja udaje i ima svatove i ja sam pozvana. Ništa više od toga se nije desilo u svemu tome osim tih bezveznih kafa. Na svatovima su svi ljubazni, lijepi, mirišu i djeluju tako sretno. Ja sam svjesna da je to privremeno stanje ali ne želim da bude. Kako je moguće da sam ovoliko zagađena svatovima? Jesam li nasjela kao mala curica igrajući se vjenčanja da mi ono zaista treba? To bi značilo da sam potpuno zaostala osoba jer više nisam mala curica nego odrasla žena sa fiksacijom ostalom iz djetinjstva koja joj uzrokuje probleme i stvara bol. Nema teorije da sam ja ta žena. Ja sam sposobna, samostalna i nezavisna osoba od svojih odluka a potom pijem još šampanjca jer pričam sa jednim pijanim gostom i pretvaram se da slušam a samo gledam da li netko gleda u mene. U Sali je 450 svatova. Svi će me vidjeti dok budem prelazila do WC-a. Moram uvući stomak, dignuti glavu, ispraviti se, otići do WC-a i vratiti se dostojanstveno i sa velikim stilom. Kao da idem u draguljarnicu. Tako se ponašam. Kao da sam krenula u najveću prodavnicu skupog nakita a ne u ispišan i smrdljivi javni WC za cijelu halu! I vraćam se sva ponosna jer sam se tamo olakšala i izašla svježija nego ikad. I posmatram je kako pleše, pije, smije se sa ljudima a on joj skida čarape i baca momcima koji vrište, urlaju, grabe njene čarapčine a potom se cijepaju na dva dijela i kristali sa cvijećem padaju na pod, pocjepana čarapa je sad pregažena. Divan prizor. Kasnije smo plesale i slavile, nazdravljale i danima nakon toga dijelile dojmove i prepričavale priče, iznova i beskrajno. I pomislila sam da sam dobro…Na jedan kratki period.
Imate kovertu. Imate kovertu. Koverta je na recepciji. Ušla sam to jutro i pozlilo mi je od prizora koverte u ruci recepcionerke Marije. Ona se smije kao da me zajebava, ona zna pomislila sam. Ona zna koliko me plaše koverte sa pozivnicom, ona se meni smije, zna da me reže svaki put kao žiletima i slomljenim staklom kad ugledam kovertu sa pozivnicom. Ovaj put je bilo vjenčanje dobre poznanice iz butika gdje kupujem godinama. Ona ima divno vjenčanje na farmi pričala mi je. Sve to mi prolai kroz glavu i kreću cijene, troškovi, frizura, haljina, nokti, šminka, koverta sa parma, poklon, gorivo, nove cipele ovaj put…Popila sam tri velika gutljaja i sačekala da alkohol dođe do moje glave a potom su ušli neki ljudi pacijenti sa djetetom koje liječe od autizma i nisam se mogla skoncentrisati na priču jer sam već bila u svatovima u svojoj glavi, cijela sesija je prošla maglovito, ne sjećam se šta sam im rekla, znam da je mali gađao majku pepeljarom u glav u kasnije kad su došli kući…
Sad sjedim u šatoru. Pjevačica iz benda se dere na mikrofon, okreću se janjci iza šatora i pijanci daju savjete kako treba okretati ražanj, zaliti meso sa smrdljivom pivom iz boca iz kojih piju balavih pijanih usta. Ja pijem iz čaše. Smješkam se gostima, pravim se sretna i raspoložena i uvijek uspijem jer su svatovi. Ovi svatovi su isti kao i svi svatovi. Mlada je lijepa, zaista je divna, gledam je u centru šatora kako joj masno lice od znoja i pudera sija kao sunce. Haljina joj je tijesna, mladoženja je pijan. Roditelji umorno sjede preko puta i majka samo što ne zaspe. Sve je to jedno ogromno mrcvarenje, ubijanje, jedna velika ceremonija kroz koju se prolazi kao kroz noževe i vatru. Smijem se izrazu lica majke mladoženje, nesretna je. Vidi se da je duboko nesretna. Promatram šator i galamu a onda pijem, nalijevam još sebi da zaboravim, da što prije dođe fajrunt a onda sam upoznala Dalibora. Mladića koji je sjeo preko puta mene i šarmirao me polupijan. Ja sam bila pijanija od njega i posmatrala sam ga kako alkohol daje snagu koju on inače i karakterno nema kod sebe. Alkohol ga je učinio komunikativnim pa priča, smije se, zavodi me. Ja sam već odlučila kad je sjeo da ću spavati sa njim. Često i to radim na svatovima odem sa nekim gostom u noć. Dalibor će biti moj savršeni bijeg. Pričamo, noć prolazi, nalijeva mi vino, pije viski, svatovi se smiju, plešu, miriše janjetina nabijena na ražanj a kasnije on mene nabija kraj jedne štale i okreće me na svom ražnju. On mi kaže kako me okreće kao janje na ražnju, nabit ću te kurvo, cijelo te veče gledam, kurvo jedna okreni mi se na ražnju. On me jebe riječima a potom gubi erekciju, postaje bijesan i pali mi šamar. Kurvo vidiš šta mi radiš kurvooo!!! On me šamara jer nema erekciju dovoljnu da me zlostavlja i jebe onako kako hoće, nije moćan…Noć prolazi a ja se gubim pijana iza štale dok on plače meni na ramenu kao dječak. Plačem i ja. Plačemo zajedno do 6 ujutro a potom odlazim i ostavljam ga uspavanog na sijenu a ja nestajem. Vjerovala sam kako je to zadnji put da padnem tako nisko. Zgadile su mi se svadbe za cijeli život. Vjerovala sam da je dno dotaknuto i da ću kao ovisnik nakon dna ići prema gore, prema vrhu ali tada je stigla još jedna koverta. Sjedila sam kraj prozora i pila čaj kad je ušla sekretarica i rekla da sam dobila kovertu i stavila je na radni stol. U mom stomaku je nastala provalija, žeđ. Odmah sam krenula po bocu, ustala i osjetila kako se teturam, u glavi mi je ponovo sve prošlo a početak je uvijek alkohol. Alkohol je početak propasti. Pacijent mi dolazi za 5 minuta moram brzo da se napijem i otvorim kovertu. Ustajem i brzo hvatam kristalnu bocu i sjetim se koji karmin danas nosim-Bit će boja breskve, na staklu će biti trag boje breskve, pacijenta neću saslušati jer mislim samo na svatove, potrošit ću 400KM ponovo ovaj mjesec i već sam pomirena s tom činjenicom a sad se borim na stari način s tim. Hvatam bocu ali netko već kuca na vrata, ostavljam je i ulazi djevojka divnog lica i izvinjava se ako je nešto prekinula. Promatram je. Lijepa je. Ova djevojka je lijepa. Kakve ona probleme može imati ovako lijepa? Rekla sam da uđe za 3 minute imam telefonski razgovor sa pacijentom. Izašla je i izvinula se a ja sam krenula po bocu, snažno sam progutala nekoliko gutljaja viskija ubacila žvake u usta i uvela je u ordinaciju. Pričala mi je nešto o pokušaju samoubistva, samoranjavanju, rezala je vene. Ja sam ušla u svijet od velikih mirisnih ruža, vanilija svijeća, beskrajnih ovala meze, sira, dekoracija. Ušla sam u svijet tkanina, krojeva, bidermajera, pozivnica, uzoraka. Ona je pričala o svojoj majci i prvi put kako je popila tablete a ja sam bila u Katedralama u svojim mislima sva sređena, našminkana, sa cvijećem u ruci pored savršenog muškarca. Ona je pričala o silovanjima u kući i dolasku policije neki dan a ja sam mislila koju tkaninu da odaberem za novu haljinu, tko će mi raditi frizuru i šminku ovaj put jer moram u svatove, moram u svatove, svatovi me ponovo zovu. Ja sam nestala u pozivnicama, kovertama, lijepom rukopisu i u janjetini. Najgore od svega je što sam nestala u janjetini. Janjetina se najviše osjeti na svatovima. Kad meso janjeta na kraju obrade iskoriste vodu za juhu, umak, temeljac. Sve ima okus janjetine. Mrtvog mladog janjeta koje halapljivo mlada guta znajući da će ona uskoro na ražanj a mladoženja pijan guta sva sranja svoje supruge a počela je sa vjenčanjem gdje je ona birala sve i tako će birati ostatak svog života. Pacijentica izlazi iz ordinacije, ostavlja me samu, pozdravile smo se i rekla sam joj da ne misli negativno a ja užurbano zovem frizerku, rezervišem termin, idem kasnije u butike, kupovinu, popit ću kafu sa budućom mladom, reda radi, idu svatovi, samo oni su mi ostali u životu. Jednog dana će to biti moji svatovi uvjerena sam. Jednog dana ću i ja poslati koverte kao kletvu svima njima. Vratit će mi moje pare, suze, krv i znoj a dotada moram samo izdržati još ove svatove. Možda baš na njima ja krenem sa pripremom svojih. Možda baš na ovim svatovima ja budem buduća mlada.
Sjedim u sali preko 500 gostiju, lete dronovi kroz vazduh, dva snimatelja, fotografi i masa ljudi koja se smješka, pjeva i veseli. Sjedim i pijem. Ispred mene je more ljudi, ovali i tanjuri hrane koja miriše na janjetinu, vino u skupim čašama i aranžmani u visokim vazama obojenog stakla i vode, mirisne svijeće na cimet i vaniliju gore na sred stola i sve ima visoki sjaj. Mladenka je ovaj put moja dobra prijateljica koju sam upoznala u frizerskom salonu gdje sam se spremala jednom za svatove pa smo shvatile da idemo na iste svatove, sjedile smo za istim stolom a to je dovelo do toga da danas sjedim na njenim svatovima… Nikad neću stati. Neću nikad prestati. U to sam uvjerena. Svatovi su bili prekrasni imala je vatromet, čokoladnu fontanu sa desertima i imala je divnu salatu a meso i vino su bili sasvim pristojni. Veoma kasno sam se vratila kući, prazna, umorna i svjesna da ovome nema kraja. Ovaj krug svatova neće nikad stati, neće se zatvoriti, nema kraja. Zarobljena sam kao ovisnik. Ako se ikad udam i oni će doći meni na isti način kao i ja njima. Kletva. Više nisam sigurna da želim to za sebe. Nisam sigurna u to da je apsolutna istina mog života imati savršeno vjenčanje. Imala sam stotine savršenih vjenčanja ali nikad vlastito. Nijedno me nije oduševilo jer sam uvijek svoje zamišljala boljim. Bila sam glupa a svjesna sam kako zbog svojih slabosti tu glupost ne mogu prekinuti. Sutradan je na recepciji bila nova koverta. Prišla sam i pogledala je. Uzela sam je i isparala ispred Marije. Promatrala me kao da sam isparala Sveto Pismo. Ne primam više koverte Marija. Ušla sam i zatvorila vrata i sjela za radni stol i sačekala svog pacijenta trijezna… Ne moram u svatove nikad više i nikad nisam morala. Moram samo na jednu sahranu zakazanu u jednom trenutku mog života jer ću ja biti mrtva. Za savršene svatove mi treba savršen muškarac. Moja nova opsesija su sahrane jer sam dovoljna sama sebi kao i za vrijeme života i moram ja biti savršena. Razmišljam o svom nadgrobnom spomeniku dok pacijent ulazi i počinje pričati…Ja sam sad na dalekim grobljima u prekrasnoj haljini okružena cvijećem, svijećama i spomenicima dok svi plaču za mnom jer sam bila tako divna i svi su tu jer sam svima bila u svatovima.
Koverta. Sve počne sa kovertom. Dobila si kovertu rekla mi je recepcionerka klinike u kojoj radim. Bijela koverta. Svatovska. Sve koverte imaju svoju težinu ali čini mi se da je ova najteža. Prvo me stegne želudac dok hodam od recepcije prema ordinaciji, na visokim petama, u bijeloj doktorskoj uniformi koju sam dala sašiti po mjeri, ravne ispeglane kose koja se crni kao ugljen pod umjetnim svjetlima hodnika uz lijepo lice jedne žene na pragu četrdesetih. Neudate. U dugoj i ozbiljnoj vezi ali svi je pitaju-Što je ne ženi? Dok ulazim u ordinaciju otvaram kovertu i čitam ukrašena slova, datume i podatke i povraća mi se, pijem dva apaurina i sjedam na fotelju, moram se sabrati, moram se usredotočiti imam klijenta za manje od 15 minuta. Otrovana sam. Pijem viski iz kristalne boce i primijetim kako se crveni ruž ocrtao na rubovima blještavog kristala. Sve vidim zato mi je stalno muka. Sve vidim i onda poželim pobjeći iz stvarnosti. Tablete i alkohol su rijetka prilika da sebi dopustim taj luksuz. Povraća mi se od koverte. Ona znači ponavljati beskrajni dan ponovo, prolaziti kroz sve etape jednih svatova kao glumica i trenutna uloga, sama, bez ikoga. Užas. Postala sam opsjednuta sa svatovima kao djevojčica. To je bila moja glavna igra a sad sam velika cura i nemam stvarno vjenčanje. Stalno sam na tuđim svatovima. Kuma, djeveruša, prijateljica, povjerenica, savjetnica, organizatorica i pomagačica. Nikad nevjesta. Nikad. Prvi pacijent ulazi i krećem sa razgovorom on priča a ja ga ne slušam opsjednuta sam brojkama. Šminka 50KM, frizura 80KM, nova haljina 200KM, cipele mogu stare, dobra su marka, kvalitetne i jednostavne crne cipele sa visokom petom koje idu uz sve. Kupljene su bile svakako za jedne svatove a sad idu na svake nakon tih, ostalo je nokte da sredim to je 30KM, stolica je 150KM…I tako sam je ja poželio zadaviti, golim rukama, kao patku i da joj svu kožu skinem s leđa, toliko sam bio bijesan doktorice želim da udavim tu kurvu, tu smrdljivu, lažljivu, drolju! To je ona! Kad sam već obratila pažnju on me zgrabio za vrat i davio, davio me tako snažno da sam počele da gubim svijest, podigao me iznad stolice i radnog stola a tad su upali bolničari i njegov brat koji ga je doveo na razgovor o napadima panike, bijesa i gubljenja kontrole. Nisam obraćala pažnju jer su me tablete omamile uz dva, tri gutljaja viskija iz kristalne flaše. On je za vrijeme razgovora projicirao na mene svoju suprugu a ja sam klimala glavom dok je njegov bijes rastao a potom me zgrabio za vrat kao što je svoju ženu s kojom se razvodi. Dok sam bila prisutna već je bilo kasno, sad me drži za vrat objema rukama a oni usporeno prilaze i hvataju ga kako me pušta padam glavom na stol pa na pod i nestajem…
To je bilo prije dvije sedmice. Sada sam na svatovima. Na svatovima iz koverte. Pozvana sam da budem kuma. Kumica. Glavna i odgovorna pred Bogom i narodom. Naravno da sam znala da imam te svatove i daleko prije koverte i moji troškovi su daleko, daleko veći… Nisam ih nikad zaista stavila na papir. Nisam se nikad zapitala moram li ja sve to? Za koga? Ova žena i nevjesta je jedna od beskrajnih koje sam otpratila u brak. Za mene su svatovi kao sahrane. Žena umire u bijelom, cvijeće, gozba, ceremonija, prati sav svijet dvoje ljudi u priču koji mnogi na svatovima već žive-Brak. Bračne vode. Tako divna rečenica. Oduvijek sam sanjala samo o braku. Toplom domu, djeci i njemu koji dolazi s posla meni sretnoj jer se vratio živ i zdrav a ja sva raspoložena i energična brže bolje stavljam juhu, glavno jelo, desert je u frižideru a i mogu ga odmah zadovoljiti crvenim ustima dok jede i pije. Toliko daleko sam išla u fantazijama o braku i savršenim svatovima da ne vidim odnose racionalno već živim za ostvarenje ove slike u mojoj mašti. Topla kuća, kiša na prozoru, vruće kuhano vino uz neke grickalice i romantični filmovi uz horore cijelu noć. I nikad nisam umorna u tim maštarijama. Nikad nisam slomljena kao sad. Sad sjedim u dnevnoj sobi za potrebe slikanja albuma. Šminka mi je besprijekorna, zubi bijeli, haljina crvene boje uz elegantnu frizuru valovitih lokni presijavaju se na svjetlu i bit će divni na fotografiji. Mladenka je moja najbolja prijateljica ovaj put. Snježana nasmij se, ne gledaj u mene sad! I ja se okrećem i nasmijem jer mi je rekla. Nasmijana sam na slici. Možda bude u albumu zauvijek ovaj trenutak gdje meni najbolja prijateljica drsko govori da se okrenem i nasmijem a samo sam je promatrala. Htjela sam reći kako je divna. Htjela sam reći ovako-Danijela tako si divna, volim tvoj veo, buket rozih ruža sa kristalima optočenim u dvije golubice od gipsa, volim kako su ti sredili šminku i frizuru, nokte, prvi put u životu imaš ten, nokte, šminku i frizuru iz snova. Znam da nisi inače ovakva. Previše si lijena. Čudim se da si našla savršenog muškarca pored mene koja uvijek izgledam spremna za svatove. Prelijepa si danas, htjela sam da podijelim trenutak a onda si me opomenula da se nasmijem za sliku trenutka i sve si upropastila! Pijem šampanjac a fotograf slika, blješte čaše, flaše, cvijeće, kolači, ukrasi i beskrajna skupoća i luksuz trenutka a ja pijem. Snježana polako! Nisu svatovi ni krenuli! Ona me opominje jer zna da gubim kontrolu kad popijem ali u alkoholu vidim anesteziju za trenutak. Ne podnosim svatove. Pijana sam samo tada, kad su u pitanju svatovi. Sve to mi teško pada. Postala sam sastavni dio svatova ovog grada a i regije. Previše me ljudi poznaje kao doktoricu, psihijatra i sad plaćam za to. Plaćam doslovno iz novčanika svaki put a potom i mentalno jer svaki put prolazim kroz pakao svojih neostvarenih svatova i pijem. Viđali su me uplakanu nad juhom, votkom, koktelima i čak na podu. Bila sam u najmanje stotinu svatova dosad i svaki put sam prošla pakao. Financijski sam kolabirala jedan mjesec kad sam imala četiri svadbe da odradim, da se pojavim, jedem, pijem, plešem i nazdravljam sva sređena, lijepa i moćna-Ona ti je uvažena doktorica, zgodna je, kako je sama? Gdje joj je muž? Momak? Lezbejka…Šapuću svatovi, šapuću gosti sale i svatova dok ja pijem. Čaše zveckaju, fotograf me promatra, gleda u moj dekolte sa izbačenim sisama na koje sam stavila hajlajter pa blješte sise kao uglačani parket. Sala promatra moje sise. Znam i to. Moj problem je što sve znam, zato na svatovima pijem. Znam kad će mlada zaplakati, kad će baciti bidermajer, kad će se kum napiti i povratiti i kad će izbiti tuča. Sve sam to prošla. Sama bez ikoga. Sve sam prošla…Upravo me kamerman snima i nazdravljam i smješkam se, Danijele me grli, ljubi u obraz, ja grlim nju, jedna drugu volimo i gledamo u kameru! On odlazi ona se vraća svojoj šnicli i kaže mi da pojedem nešto a ne samo da zalijevam, osušila sam se! Ona sa 10 kila viška u predivnoj haljini boje šampanjca jede bečku šniclu i pije vino kao krmača i meni nešto kaže! Tko je ona uopšte! Nisam se zamarala na svatovima više sa njom. Ona je mrtva svakako žena. Sad će roditi troje djece, izobličit će se u vremenu i prostoru i nikad je više neću vidjeti. Osim u svatovima. Poneka sahrana, babine obavezno, krštenja, krizme veoma moguće i sahrane. Osjećam poglede mladića u odijelima prema meni. Vidim ih kako me gledaju dok sjedim pored kuma i nevjeste. Čujem neke komentare kako sam dobra kuma. Dobra je, mogo bi ti s kumom jelda, dobra ti kuma kume… Pijani svatovi dobacuju a ja se smješkam, okrećem na šalu. Tako sam okrenula na šalu i kad su bacali pare na mene za Danijelu. Vrijedila je 975KM kad sam sve skupila i onda pustila svatove da uđu. Potom sam glumila Danijelu dok su pucali u dvorištu a ja izašla sa velom u bijeloj haljini i svi su vrištali, kamerman je hvatao sve a fotograf me slikao iz svih poza. Kao da sam stvarno ja mlada, već sam bila pripita kad sam se zavrtjela na balkonu kao luđakinja a narod se smijao lažnoj nevjesti. Potom je Danijela izašla i krenula je pucnjava ponovo, ja sam se sklonila jer sam morala obući svoju haljinu, dnevnu i večernju i jednu rezervnu. Kuća je blistala, mirisala i bila puna cvijeća. Kolači i hrana na svakom ćošku. Nevjerovatno. Plešem u kolu, vrte se ljudi, momci me grle, dodiruju me, postaje kasno i mračno reže se torta, vrištimo u grupi jer pada cvijeće i ja hvatam buket. Prvi put u životu. Danijela plače jer zna da nikad nisam uhvatila buket. To je tako predvidljivo od nje. Baš je glupa. Plače jer nikad nisam uhvatila cvijeće u životu. Ovaj buket je važan. Svi vjeruju u njega i dat ću da se izlije u gipsu ili plastificira. I ja plačem, od muke. Plačem i grlim Danijelu i njenog savršenog muža, plačem kao luda, kamerman sve hvata a fotograf slika, kamere blješte a iznad glave nam ponovo leti dron. Ona je htjela snimke iz vazduha i vidim kako nam leti iznad glave i sve je savršeno konačno. U pet ujutro sam otišla iz sale, vratila se u stan i legla u duboki san izazvan tabletama i pićem.
Gospođo Snježana imate kovertu. Nakon samo nekoliko sedmica. Nova koverta. Bojim se. Okrećem se na petama kao na staklenim špicevima koji drže cijeli moj kostur. Ulazim u ordinaciju i otvaram kristalnu bocu, znam da ne smijem. Rozo sjajilo se sad vidi na boci i brišem sve maramicom, sve moram držati pod kontrolom inače sam gotova imam pacijenta za pola sata. Koverta je na stolu. Strah me, znam tko je, i šta je ali puštam da me alkohol savlada i pijem tri apaurina i jedan praxiten. Sjedim i stvarnost je blaža prema meni. Koverta je imala pozivnicu u stilu starog pisma, poderanog papira i nečega drevnog. Imitacija. Sve je samo imitacija. Razmišljala sam o pozivnici za svoje vjenčanje dok je neka žena ušla sa groznom modricom na obrazu. Naše vrijeme je isteklo a ona je potom ustala i zaletila se svom snagom kroz hodnik govoreći kako lažem, kako sam kurva, kako je nisam slušala i kako je stigla do kraja hodnika bacila se sa ograde u ambis klinike sve do podruma ravno sa trećeg sprata a ja sam osjetila kako moje pete od stakla pucaju i cijelo tijelo mi se srušilo na pod u nesvijest.
Od toga je prošlo više od dva mjeseca. Sad sam u crkvi i sudjelujem u zavjetu između Matije i Karlote. Karlota je moja rodica i zamolila me da budem djeveruša jer sam joj tako lijepa a ona ima tek 18 godina i ispunila sam joj tu želju, ona je kćerka moje dobre prijateljice a kako je ostala trudna pomogla sam joj kroz par terapija a potom ostala u kontaktu. Sve je dovelo do ovog trenutka. Ona se udaje zbog tinejdžerske trudnoća a ja sam joj djeveruša 20 godina starija od nje. Svatovi su bili tako divni, djelovala je savršeno, naivno i ranjivo kao dobra vila a on tako fin, savršen muškarac. Ti svatovi su bili krasni jer sam povjerovala kako nema aparata a tad je Karota izvadila tri mobitela, on dva a svatovi beskrajno more mobitela iznad glava u Katedrali. Oni žele miks svih snimaka jer on se bavi digitalnim uređajima i strast su mu montaže pa nisu htjeli profesionalne kamere i zato sad svi snimaju. Snimali su me. Gledali su u mene sa telefonima dok sam joj stavljala ruže u kosu, dok smo pile, gosti su snimali jedni druge. Pila sam a potom vidjela kako me Karlota snima na vlastitom vjenčanju i komentariše u kameru moje sise i nokte…I pita me u mobitel koja mi je to flaša? Smije se a snimci samo kruže, mobiteli sad sijevaju kao pištolji iz rukava svatova a ja pijem…
Nakon njenih svatova pomislila sam da mi je dosta, da ću napraviti zaokret ali ja to mogu samo sa vlastitim vjenčanjem a potom je zazvonio telefon i rekli su da sam dobila kovertu. To se desilo u ordinaciji dok sam vodila brakorazvodnu raspravu dvoje ljudi koji su izgubili dijete. Dok sam silazila na recepciju a njima rekla da se dogovore oko pitanja koje sam postavila osjećala sam slabost kao da sam lutka na tankim nitima koje drži sudbina te koverte. Tko je sad nisam slutila ali imala sam tri kandidata. Stepenice su postale sve strmije a ograda labavija, gledala sam u ponor tame gdje se moja pacijentica ubila uvjerena da je nisam čula ni razumjela. Silazim korak po korak a potom gubim ravnotežu i padam, padam u ponor i shvaćam kako sam već pala. Nije mi ništa. Pala sam na zadnjoj stepenici. Ljudi trče i prilaze a ja se čudim kako sam živa. To je bila samo jedna stepenica. Preuzela sam kovertu i obuzeta srećom što sam živa ušla u ordinaciju a potom su mi rekli da je njihov odgovor ne. Pitala sam ih na šta a onda sam pročitala na njihovim licima uvrijeđenost i bijes jer sam neprofesionalna i zaboravna. Otišla sam i rekla da razmisle o pitanju. Rekli su ne. Koje je pitanje bilo? Ne smijem im se otkriti! Rekla sam drsko ”Ako ste zaista uvjereni da je to pravi odgovor onda vas ništa osim vaše uvjerenosti ne sprječava da to ne ostvarite” I tako su oni otišli na skakanje iz aviona sa padobranom uvjereni da će ih iskustvo slobodnog pada približiti jedno drugome i nisu se više nikad rastali. Avion se zapravo srušio…
Sjedim u vrtu na svatovima. Veliki suncobrani me štite od vrućine, nosim haljinu puder, krem nijanse stopljene u detalje sa cvijećem i lišćem. Ovi svatovi su od moje dobre kolegice. Mlađe psihologice i sposobne mlade znanstvenice. Ona se zove Darinka. Užasno ime. Ja poziram za slike. Mladići me gledaju, djevojčice mi diraju kosu, mirišem kao vrt ruža. Sretna sam. Sanjam da je ovo sve moje i pijem čašu dobrog hladnog bijelog vina. Udara me u glavu. Vrti mi se kao na ringišpilu i smijem se u kameru. Ona je unajmila sve skupo. Nije žalila kažu dok promatraju vrt ukrašen raskošnim aranžmanima od bijelih ruža, lažnih bisera, perja i ljiljana. Svi stoje ili sjede za stolovima i glasna muzika odjekuje, ona ima DJ-a, harmonike i trubače i bend u Sali. Ona je sve sredila. Svatovi su prekrasni. Moj šok koliko sam potrošila na nju je ublažen lažnim emocijama koje sad osjećam-Pjevačica loše imitira Severinu iz pjesme Prijateljice i sad se mi grlimo dok kamere snimaju jer smo naravno prijateljice. Nismo. Žena je ljubazna, pijemo kafu, dijelimo informacije ali nismo prijateljice. Imamo slične interese ali ne i identitete-Ona to ne zna jer je zaista ograničena ali mi nismo prijateljice, samo smo dobre poznanice. Svatovi su moja opsesija a ona se igrom slučaja udaje i ima svatove i ja sam pozvana. Ništa više od toga se nije desilo u svemu tome osim tih bezveznih kafa. Na svatovima su svi ljubazni, lijepi, mirišu i djeluju tako sretno. Ja sam svjesna da je to privremeno stanje ali ne želim da bude. Kako je moguće da sam ovoliko zagađena svatovima? Jesam li nasjela kao mala curica igrajući se vjenčanja da mi ono zaista treba? To bi značilo da sam potpuno zaostala osoba jer više nisam mala curica nego odrasla žena sa fiksacijom ostalom iz djetinjstva koja joj uzrokuje probleme i stvara bol. Nema teorije da sam ja ta žena. Ja sam sposobna, samostalna i nezavisna osoba od svojih odluka a potom pijem još šampanjca jer pričam sa jednim pijanim gostom i pretvaram se da slušam a samo gledam da li netko gleda u mene. U Sali je 450 svatova. Svi će me vidjeti dok budem prelazila do WC-a. Moram uvući stomak, dignuti glavu, ispraviti se, otići do WC-a i vratiti se dostojanstveno i sa velikim stilom. Kao da idem u draguljarnicu. Tako se ponašam. Kao da sam krenula u najveću prodavnicu skupog nakita a ne u ispišan i smrdljivi javni WC za cijelu halu! I vraćam se sva ponosna jer sam se tamo olakšala i izašla svježija nego ikad. I posmatram je kako pleše, pije, smije se sa ljudima a on joj skida čarape i baca momcima koji vrište, urlaju, grabe njene čarapčine a potom se cijepaju na dva dijela i kristali sa cvijećem padaju na pod, pocjepana čarapa je sad pregažena. Divan prizor. Kasnije smo plesale i slavile, nazdravljale i danima nakon toga dijelile dojmove i prepričavale priče, iznova i beskrajno. I pomislila sam da sam dobro…Na jedan kratki period.
Imate kovertu. Imate kovertu. Koverta je na recepciji. Ušla sam to jutro i pozlilo mi je od prizora koverte u ruci recepcionerke Marije. Ona se smije kao da me zajebava, ona zna pomislila sam. Ona zna koliko me plaše koverte sa pozivnicom, ona se meni smije, zna da me reže svaki put kao žiletima i slomljenim staklom kad ugledam kovertu sa pozivnicom. Ovaj put je bilo vjenčanje dobre poznanice iz butika gdje kupujem godinama. Ona ima divno vjenčanje na farmi pričala mi je. Sve to mi prolai kroz glavu i kreću cijene, troškovi, frizura, haljina, nokti, šminka, koverta sa parma, poklon, gorivo, nove cipele ovaj put…Popila sam tri velika gutljaja i sačekala da alkohol dođe do moje glave a potom su ušli neki ljudi pacijenti sa djetetom koje liječe od autizma i nisam se mogla skoncentrisati na priču jer sam već bila u svatovima u svojoj glavi, cijela sesija je prošla maglovito, ne sjećam se šta sam im rekla, znam da je mali gađao majku pepeljarom u glav u kasnije kad su došli kući…
Sad sjedim u šatoru. Pjevačica iz benda se dere na mikrofon, okreću se janjci iza šatora i pijanci daju savjete kako treba okretati ražanj, zaliti meso sa smrdljivom pivom iz boca iz kojih piju balavih pijanih usta. Ja pijem iz čaše. Smješkam se gostima, pravim se sretna i raspoložena i uvijek uspijem jer su svatovi. Ovi svatovi su isti kao i svi svatovi. Mlada je lijepa, zaista je divna, gledam je u centru šatora kako joj masno lice od znoja i pudera sija kao sunce. Haljina joj je tijesna, mladoženja je pijan. Roditelji umorno sjede preko puta i majka samo što ne zaspe. Sve je to jedno ogromno mrcvarenje, ubijanje, jedna velika ceremonija kroz koju se prolazi kao kroz noževe i vatru. Smijem se izrazu lica majke mladoženje, nesretna je. Vidi se da je duboko nesretna. Promatram šator i galamu a onda pijem, nalijevam još sebi da zaboravim, da što prije dođe fajrunt a onda sam upoznala Dalibora. Mladića koji je sjeo preko puta mene i šarmirao me polupijan. Ja sam bila pijanija od njega i posmatrala sam ga kako alkohol daje snagu koju on inače i karakterno nema kod sebe. Alkohol ga je učinio komunikativnim pa priča, smije se, zavodi me. Ja sam već odlučila kad je sjeo da ću spavati sa njim. Često i to radim na svatovima odem sa nekim gostom u noć. Dalibor će biti moj savršeni bijeg. Pričamo, noć prolazi, nalijeva mi vino, pije viski, svatovi se smiju, plešu, miriše janjetina nabijena na ražanj a kasnije on mene nabija kraj jedne štale i okreće me na svom ražnju. On mi kaže kako me okreće kao janje na ražnju, nabit ću te kurvo, cijelo te veče gledam, kurvo jedna okreni mi se na ražnju. On me jebe riječima a potom gubi erekciju, postaje bijesan i pali mi šamar. Kurvo vidiš šta mi radiš kurvooo!!! On me šamara jer nema erekciju dovoljnu da me zlostavlja i jebe onako kako hoće, nije moćan…Noć prolazi a ja se gubim pijana iza štale dok on plače meni na ramenu kao dječak. Plačem i ja. Plačemo zajedno do 6 ujutro a potom odlazim i ostavljam ga uspavanog na sijenu a ja nestajem. Vjerovala sam kako je to zadnji put da padnem tako nisko. Zgadile su mi se svadbe za cijeli život. Vjerovala sam da je dno dotaknuto i da ću kao ovisnik nakon dna ići prema gore, prema vrhu ali tada je stigla još jedna koverta. Sjedila sam kraj prozora i pila čaj kad je ušla sekretarica i rekla da sam dobila kovertu i stavila je na radni stol. U mom stomaku je nastala provalija, žeđ. Odmah sam krenula po bocu, ustala i osjetila kako se teturam, u glavi mi je ponovo sve prošlo a početak je uvijek alkohol. Alkohol je početak propasti. Pacijent mi dolazi za 5 minuta moram brzo da se napijem i otvorim kovertu. Ustajem i brzo hvatam kristalnu bocu i sjetim se koji karmin danas nosim-Bit će boja breskve, na staklu će biti trag boje breskve, pacijenta neću saslušati jer mislim samo na svatove, potrošit ću 400KM ponovo ovaj mjesec i već sam pomirena s tom činjenicom a sad se borim na stari način s tim. Hvatam bocu ali netko već kuca na vrata, ostavljam je i ulazi djevojka divnog lica i izvinjava se ako je nešto prekinula. Promatram je. Lijepa je. Ova djevojka je lijepa. Kakve ona probleme može imati ovako lijepa? Rekla sam da uđe za 3 minute imam telefonski razgovor sa pacijentom. Izašla je i izvinula se a ja sam krenula po bocu, snažno sam progutala nekoliko gutljaja viskija ubacila žvake u usta i uvela je u ordinaciju. Pričala mi je nešto o pokušaju samoubistva, samoranjavanju, rezala je vene. Ja sam ušla u svijet od velikih mirisnih ruža, vanilija svijeća, beskrajnih ovala meze, sira, dekoracija. Ušla sam u svijet tkanina, krojeva, bidermajera, pozivnica, uzoraka. Ona je pričala o svojoj majci i prvi put kako je popila tablete a ja sam bila u Katedralama u svojim mislima sva sređena, našminkana, sa cvijećem u ruci pored savršenog muškarca. Ona je pričala o silovanjima u kući i dolasku policije neki dan a ja sam mislila koju tkaninu da odaberem za novu haljinu, tko će mi raditi frizuru i šminku ovaj put jer moram u svatove, moram u svatove, svatovi me ponovo zovu. Ja sam nestala u pozivnicama, kovertama, lijepom rukopisu i u janjetini. Najgore od svega je što sam nestala u janjetini. Janjetina se najviše osjeti na svatovima. Kad meso janjeta na kraju obrade iskoriste vodu za juhu, umak, temeljac. Sve ima okus janjetine. Mrtvog mladog janjeta koje halapljivo mlada guta znajući da će ona uskoro na ražanj a mladoženja pijan guta sva sranja svoje supruge a počela je sa vjenčanjem gdje je ona birala sve i tako će birati ostatak svog života. Pacijentica izlazi iz ordinacije, ostavlja me samu, pozdravile smo se i rekla sam joj da ne misli negativno a ja užurbano zovem frizerku, rezervišem termin, idem kasnije u butike, kupovinu, popit ću kafu sa budućom mladom, reda radi, idu svatovi, samo oni su mi ostali u životu. Jednog dana će to biti moji svatovi uvjerena sam. Jednog dana ću i ja poslati koverte kao kletvu svima njima. Vratit će mi moje pare, suze, krv i znoj a dotada moram samo izdržati još ove svatove. Možda baš na njima ja krenem sa pripremom svojih. Možda baš na ovim svatovima ja budem buduća mlada.
Sjedim u sali preko 500 gostiju, lete dronovi kroz vazduh, dva snimatelja, fotografi i masa ljudi koja se smješka, pjeva i veseli. Sjedim i pijem. Ispred mene je more ljudi, ovali i tanjuri hrane koja miriše na janjetinu, vino u skupim čašama i aranžmani u visokim vazama obojenog stakla i vode, mirisne svijeće na cimet i vaniliju gore na sred stola i sve ima visoki sjaj. Mladenka je ovaj put moja dobra prijateljica koju sam upoznala u frizerskom salonu gdje sam se spremala jednom za svatove pa smo shvatile da idemo na iste svatove, sjedile smo za istim stolom a to je dovelo do toga da danas sjedim na njenim svatovima… Nikad neću stati. Neću nikad prestati. U to sam uvjerena. Svatovi su bili prekrasni imala je vatromet, čokoladnu fontanu sa desertima i imala je divnu salatu a meso i vino su bili sasvim pristojni. Veoma kasno sam se vratila kući, prazna, umorna i svjesna da ovome nema kraja. Ovaj krug svatova neće nikad stati, neće se zatvoriti, nema kraja. Zarobljena sam kao ovisnik. Ako se ikad udam i oni će doći meni na isti način kao i ja njima. Kletva. Više nisam sigurna da želim to za sebe. Nisam sigurna u to da je apsolutna istina mog života imati savršeno vjenčanje. Imala sam stotine savršenih vjenčanja ali nikad vlastito. Nijedno me nije oduševilo jer sam uvijek svoje zamišljala boljim. Bila sam glupa a svjesna sam kako zbog svojih slabosti tu glupost ne mogu prekinuti. Sutradan je na recepciji bila nova koverta. Prišla sam i pogledala je. Uzela sam je i isparala ispred Marije. Promatrala me kao da sam isparala Sveto Pismo. Ne primam više koverte Marija. Ušla sam i zatvorila vrata i sjela za radni stol i sačekala svog pacijenta trijezna… Ne moram u svatove nikad više i nikad nisam morala. Moram samo na jednu sahranu zakazanu u jednom trenutku mog života jer ću ja biti mrtva. Za savršene svatove mi treba savršen muškarac. Moja nova opsesija su sahrane jer sam dovoljna sama sebi kao i za vrijeme života i moram ja biti savršena. Razmišljam o svom nadgrobnom spomeniku dok pacijent ulazi i počinje pričati…Ja sam sad na dalekim grobljima u prekrasnoj haljini okružena cvijećem, svijećama i spomenicima dok svi plaču za mnom jer sam bila tako divna i svi su tu jer sam svima bila u svatovima.