<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Moralni sunovrat našeg društva iliti jeftina moralna erotika

Mi kao društvo generalno imamo problem pogrešnih moralnih izbora i uzora. Moralni uzori su najčešće političari i biznismeni koji su do imetka došli na itekako sumnjive načine, promiskuitetne javne ličnosti i rijaliti zvijezde...

12. novembar 2019, 12:00

Moralne, odnosno etičke, vrijednosti su sastavni dio svakog društva i nastaju kao kombinacija raznih faktora, najčešće pod uticajem naslijeđa, religije, okruženja itd... Te tako postaju društveno prihvatljiva norma ponašanja. To je u neku ruku kombinacija 10 Božijih zapovijesti, odnosno njihov pandan u drugim religijama, i kako su se te zapovijesti inkorporirale u naše društvo. Pod moralom se najčešće podrazumijevaju samo one najbolje prakse jednog društva, bar bi trebale.

Ove vrijednosti se uče od malih nogu, prvo od roditelja i porodice, pa škole, užeg i šireg društvenog okruženja. Te tako se prenose sa generacije na generaciju i postaju neka vrsta nematerijalnog kulturnog naslijeđa i sastavni je dio svakog aspekta našeg života.  Počev od društvenog ponašanja pa do načina na koji se sklapaju poslovi.

Svako društvo smatra da je njegov moralni/etički sistem najbolji, što je i razumljivo. Jer to je ono što se vijekovima ugrađuje u jedno društvo, a svi mi smatramo da je ono naše najbolje jer je to način na koji se naše društvo ponaša i diše. Međutim, kada pogledam kako se naše društvo „ponaša“ nešto imam utisak da naš moralni sistem i nije baš toliko lijep kako se mi sa njim dičimo.

Na Balkanu se uvijek ističe kako smo svi mi pošteni, kako nikad i nikada ne bismo prevarili, nanijeli neko zlo ili, gluho bilo i daleko, uradili nekome nešto loše. Te vrijednosti i jesu dio našeg društva, međutim da li se naše društvo tako i ponaša? Nažalost, odgovor je NE. Kod nas su se čak i one univerzalne vrijednosti izgubile, one koje su svuda iste i zajedničke. Uzmimo za primjer štrajk zdravstvenih radnika u Kantonu Sarajevo. Ispred jednog Doma Zdravlja došla stara nana na pregled koji je, pazite sad, zakazan nekoliko mjeseci unazad i ti zdravstveni radnici je onako staru i jadnu vrate nazad jer bože mili oni ŠTRAJKUJU! Oni štrajkuju i ne žele da pregledaju osobu koja je preživjela jedan cijeli vijek, oni koji su položili Hipokritovu zakletvu kojom se obavezuju da će između ostalog uvijek i svakome pomoći. Potom tim istim zdravstvenim radnicima smeta parada ponosa, smeta im što im policajac napiše kaznu za nepropisno parkiranje, smeta im kada im se naplati kazna za prekoračenje brzine ili traži mito da se ne napiše, smeta im što je službenik u nekoj drugoj državnoj ustanovi spor ili traži mito (isto što i oni rade) i naravno sutra će nam držati pridike o moralu i šta je dobro, a šta loše. Da, isti oni koji su staru nanu od 99 godina vratili sa vrata Doma Zdravlja, jer vidi gospoda ŠTRAJKUJE!

Kod nas je postalo normalno da se policajcu da 20KM kada se napravi saobraćajni prekršaj da bi vas pustio. U neku ruku je razumljivo što neko daje tih 20KM, ali nije razumljivo kako je najveća većina policajaca spremna isti novac da uzme. Jednom se jedan komšija čak i hvalio kako mu sin radi kao saobraćajni policajac i redovno uzima mito i citiram: „Uvijek ima para.“

Društvo nam je tako da se nečiji moral i poštenje mjeri donacijama za izgradnju crkava i džamija isticanjem u prvom redu petkom na džumi ili nedeljom na službi ili misi. Međutim, vrlo često su ti isti donatori naši uvaženi biznismeni čiji radnici rade za platu od 500KM i ne mogu otići na džumu, ni na službu, ni na misu. Ne mogu djeci priuštiti osnovne potrepštine, ali zato njihovi „pošteni i moralni“ poslodavci mogu djetetu da kupe automobil koji košta nekoliko desetina hiljada maraka, da ga pošalju na ljetovanje gdje god želi itd, a sve na uštrb svojih radnika. Naravno jer gospodi se može.

Laž i prevara je čak u jednu ruku postalo i društveno prihvatljivo ponašanje. Pojedinac koji na taj način stekne neki imetak se proglašava snalažljivim i postaje čak i idol drugima. Sa druge strane neko ko radi pošteno se proglašava budalom. Nedavno sam čuo kako jedan momak priča kako se divi jednom našem političaru zato što je snalažljiv. Pod tim snalažljiv znači da je bogat, bez ijednog trenutka propitivanja kako je došao do svog bogatstva i da li ga je stekao na pošten način. Sa druge strane neko ko pošteno i časno radi svoj posao se nerijetko proglašava budalom i nesposobnim.

Jedna prijatelj od mojih roditelja je prije rata bio jedan od direktora u jednom poljoprivrednom preduzeću, supruga mu je isto radila i živjeli ljudi pristojno, u skladu sa svojim mogućnostima, dobili stan u to vrijeme kako se i dobivalo, uzeli kredit i napravili vikendicu u rodnom mjestu, odškolovali djecu, jednom riječju sretni ljudi, baš sretni i ispunjeni. Sa druge strane onaj isti komšiija koji se hvali kako mu sin uzima mito je bio zaposlen u istoj firmi samo je ovaj bio radnik u proizvodnji i jednom prilikom govori sledeće: „Šta bih ja sve imao da sam bio na njegovom mjestu, a on jedva stan i vikendicu i to stan dobio.“ Hajde da je to samo jedna osoba rekla pa ne bi bio problem, nego sam kasnije kroz razne razgovore čuo kako se ljudi dive onima koji su „hapali“ na sve strane, a budalama proglašavaju one koji su radili časno i pošteno. Još je gore što se i društvo sve više i više odgaja u tom pravcu

Mi kao društvo generalno imamo problem pogrešnih moralnih izbora i uzora. Moralni uzori su najčešće političari i biznismeni koji su do imetka došli na itekako sumnjive načine, promiskuitetne javne ličnosti i rijaliti zvijezde. Što političari i biznismeni više kradu, a javne ličnosti i rijaliti zvijezde se ponašaju što rasklašnije, to su bolje prihvaćeni od širokih narodnih masa i postaju uzori. Sa druge strane, pisci, istaknuti umjetnici, naučnici, časni i pošteni obični ljudi su postali društveno izopšteni.  Upravo tu nam leži glavni problem, jer većina želi da bude poput ovih prvih, a rijetko ko poput ovih drugih. Jer danas je popularno da se bude snalažljivo poput Dodika, Čovića ili Bakira, da se radnicima uzima od usta kao što recimo to radi Drašković i njemu slični, da ljubavnici objavljuju gole slike jedno drugog nakon raskida kao Karleuša i Vranješ i da se ostane trudno pred kamerama još samo da kameru stave u matericu i u onu prvu rupu gdje je sve i počelo pa da se cijeli proces isprati do kraja. Biznismenima i političarima se dive jer su snalažljivi, a što su snalažljiviji to su bolji, ako malo kradu, da ne kažem kraduckaju, to već ne valja, to su što se u Hercegovini kaže „jadi.“ Ovi što se javno „.ebu“ i pokazuju slike kako su to radili to je LJUBAV i to sve govore oni isti nesretnici koji djevojku iz komšiluka stave na stub srama jer je imala momka više nego što je trebala da ima i kako to komšinica iz kuće pored procijeni.

Nekada je možda naše društvo i bilo pošteno i moralno, ali nažalost više nije, sve ono što propagiramo kao dobro i ispravno više ne radimo. U kom trenutku se to promijenilo nemam dovoljno godina da znam, ali se nekada iskreno zapitam da li je ikada bilo tako moralno kako se priča da je bilo, jer da je bilo ne vjerujem da bi ovako lako potonulo kao što je sada.

Naš moral, odnosno društveno prihvatljivo ponašanje, je postala krađa, laž, prevara, obmana i promiskuitet i što je neko bolji u tome, to se više cijeni i postaje društveni uzor i moralna vertikala. Često se pitam da li je ikada i bilo suprotno i na ime toga reći ću vam jednu priču iz mog kraja. Bila je svojevremeno jedna porodica iz sela kraj moga koja je u to vrijeme prije 100ak godina i više važila za bogatu, imali su najviše zemlje i to kvalitetne, puno stoke, bili izrazito cijenjeni u kraju... Možda jedno 50-ak godina kasnije neko je pitao potomka te slavne porodice otkud njima toliko zemlje i da kažemo sve to bogatstvo, na šta mu je ovaj odgovorio kratko: „Otimali.“