Bože,
Ako još lebdiš nad ovom prokletom, krvavom zemljom, ako te nisu slomili, ubili i pokopali zajedno s Mahirovim tijelom,
ako ti glas nisu prigušili, ako te nisu eutanizirali, zagrmi jekom vapaja.
Strahom djeteta.
Krikom majke.
Mahirove majke.
Bože, probudi Mahirovu majku u svim majkama ove zemlje.
Probudi Mahirovu majku u meni.
Da mogu vrištati šapatom suza, da mogu oprati i ponijeti dio njene boli.
Daj mi da budem dio njene hrabrosti, da stanem pred cijelom zemljom, zlom i strahom zasijanom.
Bože moj, daj mi križ s njenih leđa, barem na tren, da ga ponesem, da može dalje koračati.
Bože, probudi očeve i majke u nastavnicima i upraviteljima Mahirove škole, koji peru ruke krvave od noža kojeg su zaboli u Mahirovo srce i koje iznova zabijaju u srce njegove majke.
Da dođu na grob i kažu: Sine moj, ubili smo te, oprosti nam.
Bože, probudi oca u nastavniku tjelesnog u elitnoj sarajevskoj školi koji je dječaka zvao Mahira.
Da dođe na njegov grob i kaže: Sine moj, ubio sam te, oprosti mi.
Bože moj, probudi majku u svim majkama koje kažu da se to njima ne može dogoditi, jer je zamislite „komunikacija s djetetom najvažnija“. Da bi one znale. Da bi osjetile koliku bol nosi njihovo dijete. Da bi mogle predočiti monstruozne činove koji zdrav ljudski um ne može ni zamisliti. Neka zašute bolom zlostavljanog djeteta. Neka umuknu strahom i drhtajem.
Bože, probudi očaj istinskog kajanja u Mahirovim krvnicima. Ne na džumi koja im daje oprost za unaprijed počinjene grijehe.
Od džume do džume. Od čovjeka do zvijeri.
Pa Bože, molim te, izbriši sve lažne i brendirane religije, ikone pozlaćene, ćilime na kojima traže oproštaj.
Pometi olujom svaku nakaznu instituciju lažne i licemjerne religije u koju se kunemo, zbog koje u ime prostituirane ljubavi ubijamo.
Bože, ako nikako ne možeš vratiti Mahira, daj nam svima snage da priznamo svoje greške i šutnju. Zagrli Mahirovu majku..
Da bude Majka nad majkama.
Da ustraje u borbi.
Za našu djecu.
Da se nikad, nikad više ne ponovi… Mahir.
Piše: Ljiljana Zovko-Leona