Da ti proljecem zivot protkan bude.
Da na ramenima nosis behar.
Vazda.
Sutra idem, rekao si. I u Mostaru je zapuhao najjaci vjetar ikad.
Nebo se nakrivilo. Mostovi drhtali.
I kapije grada svu noc otvorene bile.
Sutra idem, rekao si.
I proljece mi ukrao.
Opet.
Ostale su grile, poluotvorene. I zraka sunca sto se probija. Zubatog. Onog sto suncem samo se zove. Nit grije. Nit sija. Samo u grilama odskrinutim zarobljeno stoji.
Ostalo je Lenjinovo, pusto. Ringispil bezbojan. I ugasene boje neba.
Ostao most bez tvog koraka sto za mnom trci.
Ostala moja ulica. Prazna, u rijeci ljudi.
Jer znam, iza jednog coska neces se pojaviti vise.
Tisina je po krosnjama legla. Pritisla grudi. Tvog osmijeha nema dusom da zvoni.
Ukrao si proljece, bola!
Ocima ga upio, da ti tamo negdje, u hladnim daljinama boji tudja neka nebesa.
Behar u dzepovima ponio. Dalekim stranim ulicama kroz prste da ga prosipas. U ljubicasto da im bojis kamena bezdusja.
Neretve si zamutio bistrine. Cula sam je jutros kako cvili.
Mirisom si se marta vec umio, i ovdje vise nista ne mirise kako treba.
I dok nosis kofere, krosnjama zelenim nakrcane, kroz paperjaste kapije ovog grada, meni nista ne ostavljas.
Ukrao si proljece, znas.
I mene tek pola ostalo je ovdje. Drugo pola pod ruku s tobom ide.
Kozu, recimo, moju sobom nosis. Pod prstima tvojim najezena da bude.
I mladez mali na nosu, pod usnama tvojim da se skriva.
Osmijeh mi osto tamo, iza tvoga uha.
A brada jos naslonjena na ramenim tvojim, pod lipom, u ulici Liska.
Sutra idem, rekao si.
Ostala ruka u ruci, prisivena.
I srce mi ususkano pod rebrima tvojim.
Sutra ides, znam.
I proljece mi krades.
Opet.
A ja drugo, do molitve ne znam. Molitve sto ju u stihove pisem.
Da ti kroz zivot ne budu napola grile.
Da ti ne bude niko zubato sunce.
Nikad.