MOLITE SE BOGU ZA ONE KOJI SU NA VLASTI (pismo zbog pisminog pisma)

jankovic / 02. Juli 2012

MOLITE SE BOGU ZA ONE KOJI SU NA VLASTI

(pismo zbog pisminog pisma)

 

Piše: Zoran Janković

 

Bješe u jednom selu – kazuje narodna priča – neki pop (u svakom selu ima neki pop, pa početak priče i nije baš obećavajući). Čast Bogu i bogoslužbenicima ovome popu, međutim, pare nisu bile mrske. Nimalo! Šta više.

Zavlada neka nepoznata boleština selom i narod poče svakodnevno da umire. I staro i mlado. Bez razlike. Ko muve. Pop jedva stizaše da svima očita zaupokojenu molitve. Jahao je na nekoj džorgavoj kuradi, neprestano od groblja do groblja, gdje su ga morali sačekivati da obavlja opela. Uplašeni narod uprije pogled ka najškolovanijem među njima pa priupita:

<!--[if !supportLists]-->-   <!--[endif]-->Šta je ovo, oče, šta da radimo?

<!--[if !supportLists]-->-   <!--[endif]-->Božje davanje, narode, ništa se tu ne može! odgovaraše pop.

Ili ovako:

- Umirucka narod, ’mirucka, ’mirucka, šta ćeš, oduvijek je tako bilo! Jedno se rađa drugo umire. To je Božje davanje.

A obnoć bi brojao pare od sahrana. Skupa sa popadijom. Prežderavao se i prepijao i zadovoljno gladio masnu bradu.

Međutim, razbolje se i popadija. Razbolje se i umrije.

- O Bože Dragi, šta je ovo, kuku nama, sve pomrije! zavapi pop iz ove narodne priče.

 

 

OBJEKTIVNO REŽIMSKO NOVINARSTVO

 

Kad sam u medijima pročitao da je Udruženje novinara Republike Srpske pozvalo „sve relevantne institucije vlasti da spriječe uvrede i prijetnje koje, posebno, novinarima i medijima uglavnom upućuju ljudi pod lažnim identitetom“ prvo čega sam se sjetio jeste ova narodna priča.

Godinama je nekolicina kolega, uključujući i moju malenkost, izložena pogromu i progonu svake vrste u Republici Srpskoj. Ne samo progonu od strane anonimnih ljudi, nego čak i od „novinara“ iz režimskih medija koji su članovi „Udruženje novinara“. Tako  o meni pišu (uglavnom G.M.) kako sam psihički bolesnik i budala, kako širim smrad Rogaticom, kako mi je pamćenje kraće od kose (ćelav sam, op. aut.) institucije sistema smještaju mi jednu po jednu krivičnu prijavu, prate me pripadnici privatnih „sekjuriti“ firmi, prisluškuju mi se telefoni… o svemu tome sam i pisao i objavljivao to, ali „Udruženje novinara“se ni po guzici počešalo nije.

A ja ništa drugo ne radim nego – pišem istinu. Jedini moj problem je to što istina o kojoj pišem ne korespondira sa onim što misli i radi režim na čelu sa Miloradom Dodikom.

Eto zato mi je prva asocijacija bila ova narodna priča. Jer kad je priprijetilo novinarima „Glasa Srpske“ „Udruženje novinara RS“ odmah je zavapilo kako je potrebno „uspostavljanje principa demokratskog i tolerantnijeg društva“ pozvalo „sve  relevantne institucije vlasti da spriječe uvrede i prijetnje“ a kad šef režima, Mile lično, napadne novinarku Liljanu Kovačević jedva sroče par rečenica osude; kad Nebojšu Vukanovića proklinju režimske vladike i bacaju kletvu na njega i njegovu porodicu, kad svi mediji u Federaciji razapinju Slobodana Vaskovića, kad moju malenkost samo što ne linčuju – šta onda radi „Udruženje novinara RS“!?

Da li je moguće da niko nije primijetio da ovo udruženje koje bi, između ostalog, moralo da brani i novinarske slobode, u stvari zahtijeva uvođenje cenzure (i na) internetu!?

 

 

UDRUŽENJE NOVINARA RS TRAŽI UVOĐENE CENZURE NA INTERNETU

 

Ne mogu nikako da se načudim kako je ovo otvoreno pismo (http://frontal.rs/index.php?option=btg_novosti&idnovost=22508) „Udruženja novinara RS“ prošlo bez reakcije struke. Čudim se, a nikako ne mogu da se načudim!

Jer tri krucijalne poruke pismo šalje. Dvije katastrofalne i jednu kvalitetnu:

Prva je to da su institucije sistema dužne da zaštite sve režimske novinare. Ono što Dodik misli, Čađo treba da obezbijedi, Vasić da odobri, a Jerinić i jerinićičići da napišu. Analogno tome institucije sistema dužne se da progone slobodne novinare.

Druga poruka je da i internet mediji moraju biti stavljen pod kontrolu režima; da i ovdje mora biti uvedena cenzura. „Udruženje smatra da je s ciljem uspostavljanja principa demokratskog i tolerantnijeg društva neophodno uvesti red i odgovornost u sferi portala i društvenih mreža na kojima su sve prisutnije prijetnje, uvrede, te govor mržnje i netolerancije“. Drugim riječima na internetu je moguće pisati i stvari koje nisu prošle cenzuru urednika režimskih medija, tamo se objavljuje i štošta što Rajko Vasić nije odobrio, i to treba pod hitno mijenjati.

Treća poruka je kvalitetna. Ona glasi da se ni na internetu ljudi ne smiju vrijeđati, da se ne smije govoriti jezikom mržnje, ne smije se pozivati na linč drugih ljudi, posebno to ne smiju činiti anonimusi pod raznim „nickovima“. Potpuno se slažem samo… zar se moralo čekati da „umre popadija“ sa početka ovog teksta pa da se ovako reaguje?

Moja malenkost koja tekstove „čuka“ na prastarom laptopu, o svom ruhu i svom kruhu, iz svoje kuće, na pauzama između sezonskih poljoprivrednih radova, uglavnom praznikom i crvenim slovom u kalendaru, iza koje ne stoji ni Mile Moćni, ni Rajko Raspisani, ni Stanislav Palica, godinama uredno dostavlja prigovore Vijeću za štampu. Svaki put kad u komentarima na internetu pročitam: „Srbe treba sve spaliti, da od glave počnu da gore – Zijad Zukanović“ „Ma kolko se mi, merhametli Bošnjaci snebivali i izbjegavali novi rat, ipak nam, iz dana u dan postaje sve jasnije da nam zarad sopstvenog opstanka ne preostaje ništa drugo nego da zasučemo rukave i oštrom sabljom, čak po cijenu novih sto hiljada žrtava, ovo genocidno, svinjogojsko divlje pleme, ovo kancerogeno tkivo iz tijela šeher Bosne, zauvijek fizički odstranimo. - Brako Ibrahimović“, i još na desetine ovakvih komentara reagovao sam. Uglavnom su objavljeni u „Dnevnom avazu“. Slao sam prigovore Vijeću za štampu, ali i prijave SIPI, MUPU, „krimolovcu“… bez rezultata. Uglavnom se nisu udostojili ni da mi odgovore.

Jedino zbog čega sam prestao pisati prigovore Vijeću, a ranije sam to činio često, jeste to što sam se uvjerio da je i Vijeće za štampu samo još jedna obična parazitska ustanova koja džabe bijeloga hljeba jede. Jer prvo su me zamajavali da se predstavim; ja im poslao ime i prezime, broj lične karte, visinu, težinu, boju očiju… Onda su mi tražili da prvo ja pišem novinama i tražim objavu demantija, e da bi oni onda imali zakonski osnov da reaguju. Sve su to pisali finijem, kitnjastijem i izrazito učtivijem riječima. I „preduzimali sve što je u njihovoj moći“ protiv drznika.

Kad sam pročitao da u istim novinama isti nickovi i dalje „ubijaju“ „kolju“ i „žare i pale“ iste ljude dok me Vijeće za štampu samo zamajava, poslao sam Vijeće tamo gdje Abdo Sidran pošalje onog ko mu spomene suživot u BiH; u sukurac sam ih poslao! Gdje treba poslati i sve ostale koji formom uguše suštinu.

A šta ste vi, gospodo iz „Udruženja novinara“ radili za svo to vrijeme? Koliko ste prigovora podnijeli, koliko ste novinara u RS zaštitili od torture režima, koliko ste aktivnosti (bilo kakvih pozitivnih) pokrenuli, koliko ste stipendirali djece prerano preminulih kolega, koliko ste akcija pomoći socijalno ugroženim novinarima realizovali, koliko ste… uradili bilo čega osim emanacije neograničene političke podrške režimu na čelu sa Miloradom Dodikom?

 

 

ODAVNO STE PROČITANI

 

Kad sam uvidio da ni jedna institucija sistema u cijeloj BiH nema ni želje ni snage da se suprotstavi medijskom siledžijstvom, prestao sam da čitam novine koje se bave „objektivnim režimskim, novinarstvom“.

Prestao sam da čitam „Avaz“. A čitao sam ga. Kao što, uostalom, ne čitam više ni „Glas Srpske“. Ni „Nezavisne novine“ ne čitam. Zašto da ih čitam kad sam ih odavno već – pročitao. Od korice do korice.

U „Avazu“ piše da je Fahro Radončić najpametniji, najljepši, najbogatiji, najpošteniji, najjači, najpotentniji, najšarmantniji, najsposobniji, najnajnaj, sasvim – najnajniji od najnajnijih, dok su njegovi politički protivnici najružniji, najpoganiji, najneuljudniji, najpeksinaviji, najlopovskiji, najhrsuzniji, Federacija je najuspješniji a Republika Srpska najneuspješniji entitet (genocidna tvorevina) na svijetu. Ma šta na svijetu, u sazvježđu.

Isto sve to piše u „Glasu“ i u „Nezavisnim“. Samo što je Mile i RS u zlatu, a njegovi politički protivnici i Federacija u blatu. A Republika Srpska bolji entitet. Kakva je svrha čitati nešto ako već unaprijed znaš šta tamo piše? I u ima li ikakve razlike između ova dva „žurnalizma“?

U nizu edukacija koje sam završio jeste i Škola istraživačkog novinarstva. Tamo su me naučili (mada sam i sam to znao) da u praćenju niti priče koju istražuješ uvijek treba slijediti nit novca. I nikad pogriješiti nećeš.

„Avaz“ je Fahrina lična svojina. I tu je stvar čista kao sunce.

„Glas“ i „Nezavisne“ u vlasništvu su Željka Kopanje; Željko je intimus Milorada Dodika; pošto novine ne mogu ekonomski da posluju, Mile im, svake godine daje milione „kema“ pod različitim izgovorima; novine onda pišu ono što Mile želi!

Ima li u ovom zaključku išta nejasno ili nelogično!?

Naprimjer, glavni i odgovorni urednik „Glasa“ je Mirjana Kusmuk. Ona je žene (mada zbunjuju malo ova različita prezimena) Dragana Davidovića, direktora RTRS-a. Onog Milovog Davidovića. Zaduženog za tv propagandu.

U „Glasu“ je jedan od jačih kolumnista Veselin Gatalo. Književnik i publicista. Čovjek zaista jak na peru. Pa i ponajiskreniji u ovim novinama. Cijelu jednu svoju kolumnu, međutim, Gatalo je posvetio tome kako nikad neće kritikovati Milorada Dodika (http://www.glassrpske.com/komentar/kolumne/Zuta-minuta-i-povika-na-Dodika/1131.html).  Neće on nikad kritikovati ni vlast u RS. Ni Vladu ni vlast. To nije, doduše, napisao jer se to podrazumijeva. A i da hoće u „Glasu“ se to ne smije raditi.

Uostalom zašto bi se Gatalo stidio toga kad nesumnjivi intelektualci, intelektualci „par exelans“ poput Nenada Kecmanovića ili Emila Vlajkija ni riječ ne smiju da kažu na vlast u RS-u. Posebno ne na Dodika. Vlajki kaže da zna da je Vlada RS najkrivlja zato što narod živi bijedno, ali pravda se da neće ovo da govori jer je izborna godina (što to nije govorio u prethodne dvije, i prethodnih deset) a Kecmanović se i ne pravda. Gatalo se pravda. Nevješto.

A i, vjerovali ili ne, jedan od kolumnista u „Glasu“ je i Milorad Dodik. Ako ne vjerujete pročitajte „impresum“ novine.

U „Nezavisnim“, opet, kolumnista onaj Jerinić; onaj isti Dragan što je i predsjednik „Udruženja novinara RS“; onaj što reaguje tek kad „umre popadija“ sa početka priče; onaj za koga bi Branislav Nušić da je živ napisao: „Ama čim tebi pade na pamet zakon, gospodine Vićo, znao sam ja da će tu nešto naopako izaći“. E, taj Jerinići piše kolumne kako će u Srbiji da pobijedi baš Boris Tadić (http://www.nezavisne.com/komentari/kolumne/Kakav-promasaj-142069.html); piše ih onda kad baš Milorad Dodik baš daje Tadiću podršku ne bi li baš pobijedio na izborima; pa kad baš pobijedi Nikolić Jerinić piše kolumnu kako je baš narod u Srbiji grdno pogriješio i baš će sad pasti u izolaciju jer je pobjedio baš Nikolić, a ne baš Tadić koga je podržavao baš Dodik; a baš Jerinić pisao je o baš svemu tome.

E ja to baš neću da čitam, a baš ko hoće… ne branim mu. Prijatno!

A sve njih trebalo bi, kažu oni u pismu, da zaštiti MUP; naš mup da zaštiti njihov dup. A nas manjinu, istinske slobodne i nezavisne novinare može ko god hoće da je… jednom, dvaput triput, koliko hoće puta može da popljuje popiša, pos… posoli, ili ko već šta hoće. Da nam uradi.

Glavni i odgovorni urednik tih „Nezavisnih“ novina je, to sam zaboravio da kažem, Borjana Radmanović- Petrović, inače po zanimanju kćerka Nebojše Radmanovića.

I još samo ovo: hajde recite iskreno kad ste pročitali u bilo kojim novinama u RS da je bilo koji intelektualac, bilo koji mr doc. dr prof. dekan, akademik, senator, bilo koji vrhunski stručnjak iz bilo koje oblasti života napisao kritički osvrt na račun aktuelne vlasti!? A da to nije Svjetlana Cenići ili još neko od ovih nekoliko, koje možete izbrojati na prste jedne ruke.

 

MOLI SE BOGU ZA ONE KOJI SU NA VLASTI

 

Ne znam ja iz kakvih knjiga ko uči. Ali u mojim uvijek piše nešto čemu se drugi čude. Kao da to u njihovim nema. Tako u mom primjerku Dejtonskog sporazuma, skroz na kraju, u poglavlju „Elementi dogovorenih principa za Sarajevo“ lijepo piše ovo: „Sarajevo će biti posebna i odvojena politička jedinica unutar BiH“. Dakle: piše u mom primjerku Dejtonskog sporazuma da je Sarajevo distrikt, prije nego je Brčko to i postalo. I to Arbitražom. U Sarajevu, prema ovim principima, ne bi trebalo da se vrši vlast entiteta nego samo vlast BiH. Tojest grad ne smije da pripada samo Federaciji. Tako da tamo ne bi smjela biti nikakva ni Vlada niti Parlament Federacije, nikakvi kantoni niti kurtoni, već samo Vlada i Parlament BiH; i gradska vlast.

 Kako to da nijedan političar u RS ovo nije pročitao, pa zatražio da bude primijenjeno. Da ne kažem implementirano, ne volim tuđice. I nijedan drugi novinar ne ukazuje na ovo! Ili to ne odgovara Banjaluci, pa se zato svi prave ćoravi kod očiju?

Pošto pisanje započeh sa popovima i crkvom, da tako i završim. U mom crkvenom kalendaru, ne znam da li tako piše i u vašim, imaju i – crkvene zapovjesti. Tamo, pod rednim brojem 5. (pet) lijepo piše: „5. Moliti se Bogu za one koji su na vlasti“.

Da li su urednici i novinari RTRS-a, „Glasa srpske“ „Nezavisnih novina“ i svih ostalih režimskih medija u RS-u zaboravili 10 Božjih zapovjest i preostalih 8 crkvenih, a u glavi im je samo ova 5. crkvena „Moliti se Bogu za one koji su na vlasti“? I pisati tako da im se omogući da na vlasti ostanu što duže, dodaje moja malenkost.

Narode srpski,  i ostali, pardon: i Sejdiću i Finci, u Republici Srpskoj, ne prijetite novinarima! Ne vrijedi. Nego poslušajte riječ crkvenu. Odnosno zapovjest crkvenu.

Devetu. Ona glasi: JERETIČKE KNJIGE NE ČITATI!


Od istog autora

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.