Otvori oči. Rekao si da otvorim oči te noći na moru, na obali jednog lijepog grada koji smo odabrali za odmor, naš posljednji odmor. Nisam znala tada da je to naš posljednji odmor. Nisam znala ništa tada, toliko toga je postojalo spremno u budućnosti što ja nisam znala a sada znam. Znam šta se spremalo, šta me čekalo, šta je bilo već tu ali to nisam vidjela i nisi vidio ni ti. Otvorila sam oči. Da sam znala šta slijedi nikad ne bi otvorila oči. Zatvorila bi oči zauvijek. Legla bi pored tebe i zaspala kao i ti. Spavali bi zajedno zauvijek a crna zemlja sa cvijećem bi bila iznad nas. Iznad naših tijela bi ljudi stavili jedan kamen sa nekim divnim citatom i sve bi prekrili sa cvijećem, plakali bi nekoliko dana a onda nas ostavili na miru. Zagrljeni zauvijek. Zauvijek bi spavali dubokim snom daleko od života. Život je bio nepravedan, ružan i gorak prema tebi a na kraju i prema meni. Otvorila sam oči jer nisam znala a danas znam. Ispred mene je bio prsten, vjenčanje, i naš život koji sam imala u svojim mislima. Život sa troje djece, kućom, beskrajnim danima ispunjenim dječjim smijehom, umazanim zidovima od masnih bojica, podgrijanim večerama u mikrovalnoj, noćima ispred televizora i vatre u kaminu, tihog seksa jer ne želimo da nas čuju komšije, odlazaka na nedjeljni ručak kod tvoje mame, odmora kod mojih na selu u vikendici, starosti koja dolazi i vremena koje smo proveli zajedno. Sve to sam vidjela tako jasno, precizno i stvarno. Vidjela sam nas stare, zagrljene i zajedno. To se nikad nije desilo. Ubila sam te. Molio si me da te ubijem na kraju. Uhvatio si me za ruku dok si ležao u zadnjem stadiju raspadanja od raka koji se proširio na tvoje kosti i napravio od tvog tijela kostur, tanku kožu presvučenu preko kostiju i preostalog zdravog tkiva koje samo čeka na smrt. Donijela sam ti smrt na kraju jer si me molio. Nisam znala tada, prije godinu dana kako će tvoj život završiti i zato nikad ne bi otvorila oči, legla bi na pijesak, zaronila u more i nestala. Prestala bi živjeti kao i ti danas. Život je sakrio od mene sve ono što se desilo i zato sam u neznanju otvorila oči i ugledala jedan rozi rubin na bijelom zlatu, sa posvetom koju sam pročitala i bila je samo jedna riječ ispisana divnim rukopisom a glasila je ”Zauvijek”. Nije bilo zauvijek, nije bilo za sva vremena, nije bilo ništa osim dok nas smrt ne rastavi. Smrt je već bila u tebi ali skrivala se lukavo, podmuklo i čekala da se pokaže u svojoj punoj moći iznad naših života koji smo vodili i ovog jednog koji smo započeli zajedno. Život se narugao nama, dvoje mladih ljudi, zaljubljenih i sretnih koji su vjerovali da sve mogu, da će sve biti i da sve čeka samo na nas dvoje. Tada sam bila naivna, mlada i glupa. Danas sam starica, nesretna žena koju je umrla prije fizičke smrti. Mrtva sam poput tebe iako dišem, jedem, pijem, hodam i pričam. Jedino što je umrlo istinski u meni je osmijeh. Nikad se nisam nasmijala i neću. Nikad više. Za sve svoje osmijehe sam oplakala. Na kraju je ipak istina kad kažu da se ne valja smijati jer ćeš oplakati, plakat ćeš na kraju i nemoj da se smiješ, ne previše, ne preglasno, nemoj nikako za svaki slučaj. Nisam u to vjerovala jer moj je osmijeh počivao u tvojim rukama i u to sam vjerovala. Vjerovala sam u Boga i u ljubav. Oboje su me izdali na kraju. Kraj je jedino u što vjerujem poslije svega a nekad sam vidjela samo početke. Za nas sam vidjela toliko toga Davore. Vidjela sam našu djecu, kuću sa drvećem i zelenim travnjakom, svoju kuhinju u kojoj pravim kolače za svaku prigodu, tebe kako stariš pored mene sretan, miran i to je bilo dovoljno za sreću, za nas. Kad sam ti rekla ”da” sve je bilo pred nama. Sve je bilo pitanje vremena. Kad sam izgovorila to sudbonosno ”da” ostalo je samo vrijeme ispred nas koje treba ispuniti sa svim ovim željama i njihovim ostvarenjem. Sve je bilo samo pitanje vremena, nikad nisam pomislila da to vrijeme nikad neće doći, da nije suđeno i da nije to za nas. Život nije bio za nas a na kraju nije bio suđen ni tebi. Otišao si mlad, prerano, prebrzo i nikad nećeš ostariti sa mnom. Zauvijek ćeš biti samo lijepo lice na mramoru koji će vrijeme na kraju pojesti, mramor se s vremenom počne rasipati, kao pijesak na rubovima spomenika. Mramor od kiše, sunca, zraka počne da se mijenja, tamni, puca i nestaje kao i ljudi koje pokriva samo za mramor treba više tog vremena. Vrijeme je na kraju za sve isto. Nemilosrdno. To je vrijeme i to je život. Nema milosti. Nekad sa vjerovala kako je za svakog čovjeka predviđen dobar život, sretan život, ispunjen život. Nije, to su laži koje čitamo u New Age knjigama gdje postoje te univerzalne ideje o tome kako smo svi beskrajna bića satkana od svjetlosti, atoma i minerala a najviše od svijesti kako smo voljeni, čuvani i neograničeni. Vjerovala sam s tobom da je sve moguće i bilo je moguće samo nismo stigli…Nismo stigli ništa da uradimo zajedno. Ostat ćemo zauvijek samo momak i djevojka, zaručnici, ljubavnici, prijatelji a na kraju jedan bolesnik i njegova sluškinja, medicinska sestra i čistačica. To sam postala kroz tvoju bolest i to si morao vidjeti. Pitam se jesi li zbog mene to zatražio ili zbog bolova koji su prodirali sve kroz tvoje mišiće do tkiva tvoje kože i koji su se kao krikovi beskrajno protezali noćima u kojim sam se molila da ti bude bolje. Nikad ti nije bilo bolje ali sad si miran, spavaš, zauvijek ćeš spavati tim mirnim snom jednog dječaka a ja ću zauvijek biti jedna ubojica, samotnica, usamljenica i nesretnica. Uvijek ću biti ubojica za sebe. Nikad za druge jer nitko ne zna osim nas dvoje šta si tražio od mene. Nitko nema pravo da zna, nitko nije bio u tvojoj koži i samo Bog u kojeg više ne vjerujem ima pravo da mi sudi ali ne vjerujem u Boga, ne vjerujem u tu ideju kako postoji neko veće biće koje nas sve pazi, voli i čuva. Ne postoji Bog a vjerujem kako si i ti toga postao svjestan na samom kraju svog života. Vjerujem da si doživio neku vrstu spoznaje i istine kroz sve svoje bolove, povraćanje od leukemije, gubitak svoje lijepe kovrdžave kose, brade, trepavica i obrva. Dok si gubio dijelove sebe gubio si vjeru u Njega i jedino si vjerovao u mene. Na kraju sam ja bila tvoj Bog. Mene si molio na svojoj postelji da do kraja pritisnem injekciju morfija i okončam to već jednom. Samo si mene molio, mene si uhvatio za ruku sa tolikom snagom koja me iznenadila da su mi ostali mali polumjeseci urezani u modrim tragovima na bijeloj ruci, boljelo me ali ta bol je bila od tebe. Bol koju sam osjetila bila je nešto najljepše na svijetu jer je došla od tebe, od tvoje snage, od tvoje želje i od tvoje molitve kad si rekao ”Ubij me, ubij me molim te” i jesam, ubila sam te i oslobodila te. Zaspao si sam bez mene. Izdao si me taj dan. Zadnji dan našeg života ostavio si me živu, to je moja kazna jer nisam bila bolesna poput tebe. Kazna jer sam ja zdrava, čitava i jer sam preživjela tvoju bolest. Život je moja kazna. Smrt je sloboda. Izdao si me jer nisi nijednom za vrijeme svoje bolesti tražio da zajedno odemo odavde, da zajedno odemo negdje, daleko, na neko divno mjesto gdje nema smrti. Da si tražio za vrijeme svog života i svoje bolesti da zajedno skočimo sa neke zgrade istog trena bi ustala i pitala ”koju zgradu želiš”. Nikad nisi predložio ništa slično a čekala sam to, priželjkivala i sanjala. Nisam imala pravo da to prva predložim jer nisam bila bolesna. Čekala sam na tvoju želju ali nijednom nisi od mene to zatražio. Nijednom. Ostavio si me i otišao, zaklopio svoje crne oči i zaspao. Ja sam ostala.
Sjećam se dana prije tri godine kad sam prodavala sladoled u slastičarni svoga oca. Bio je divan ljetni dan, mirisale su jabuke, cimet i vanilija a kad mi se završavala smjena naišao si sa svojim osmijehom i tražio dvije kugle sladoleda, nisam obraćala pažnju na tebe, gledala sam kad završava smjena i razmišljala o svadbenoj torti koju sutra moram da napravim od tri kata sa ružama u plavoj boji, čekala sam kraj smene, kafu sa prijateljicama i odlazak kući pod tuš a potom spremanje za izlazak… Ispred mene si stajao sa svojim osmijehom i kad sam ti dala sladoled pitao si kako se zovem, udvarao si se, tad sam te zaista pogledala po prvi put. Dolazio si i ranije, nikad nisam obraćala pažnju, uvijek sam bila u poslu, gužvi i nekoj brzini oko gostiju. Glavna slastičarka, talentirana i nasljednica tri velike slastičarne koje je započeo i osnovao moj otac slastičar a ja kao jedinica sve to treba da preuzela na kraju. Moj otac je uvijek spominjao kraj, on je bio pametniji od mene. Sjećam se kad me stavio na svoje krilo prije 20 godina kad sam tek krenula u školu i rekao mi ispred našeg izloga u kojem su blistali kolači i torte ”Silvija, ti si moje jedino i najveće bogatstvo a moje drugo bogatstvo je ovaj posao i želim da znaš na kraju će ovo sve biti tvoje”. Nisam tada shvaćala riječ kraj. On je shvaćao, mislio je na svoju smrt. Sve je pripalo meni. On je umro, mama se preudala, nastavila sa životom a ja postala slastičarka i nasljednica. Silvija, zovem se Silvija. Odgovorila sam ti a onda dodala kako moje ime piše na uniformi i pitala te kroz šalu znaš li čitati? Smijali smo se, bilo je lijepo, pogledala sam tvoje lice i bilo je toplo. Ta riječ te najbolje opisuje. Toplina. Poslije te riječi ide tvoja dobrota. Uz tebe sam htjela da budem bolja osoba. Nakon očeve smrti sam preuzela previše posla na sebe i bila sam teška svima i svakome kao nova šefica, plašila sam se svega i svačega i kroz svoje ponašanje sam skrivala vlastite nesigurnosti, bježala sam u ostavu mnogo puta i plakala ali nikad ne bi dopustila da to vide drugi radnici, konobari ili gosti. Uvijek sam se plašila, strepila i bojala a onda sam upoznala tebe i to je prestalo. Svi su primjetili kako sam se promijenila. Ti si me promijenio. Ja sam to dopustila. Nisi bio prvi koji se udvarao meni na poslu od gostiju ali si bio prvi s kojim sam popila kafu, pojela kolač i prošetala nakon smjene. Prvi i posljednji. Sjećam se kako te zanimala krema od vanilije, način na koji pravim ruže od marcipana i kad si rekao da mirišem na kolače i da je to najljepši parfem koji si osjetio u životu. Sjećam se da smo se šalili kako tek mirišem nakon što napravim ajvar, burek i ćevape s lukom a onda si me zagrlio i poljubio u obraz. Ti si mirisao na pepermint, mošus i na nešto što sam osjetila prvi put s tobom-Na sreću. Tvoj miris je bio poput sreće. Oblak sreće se širio oko tebe i na mene je tvoje društvo djelovalo tako da je sve bilo moguće i lako. Zaljubila sam se u tebe jer si sve učinio mogućim za mene. U sebi sam našla snagu za sve ono u što sam sumnjala jer si mi bio potpora, oslonac i ljubav. Zaljubila sam se u tebe Davore nakon samo par sedmica našeg druženja. Jednog kišnog jesenjeg dana dok je svirao mladi pijanist u predvorju moje slastičarne ušao si u kuhinju gdje sam radila na tiramisu kremi i okrenula se da uzmem nož za koru i tad sam se posjekla na vrhu jagodice prst je krvario, ništa posebno, jedna mala posjekotina više za mene, u kuhinji se to stalno dešava i nitko oko toga ne paniči mnogo ali kad si vidio kako se maramica puni krvlju vidjela sam kako ti reagiraš drugačije nego moje osoblje, ono je naviklo na to, nitko se nije ni okrenuo kad sam pošla za flasterom ali ti si uzeo moju ruku i tad sam vidjela u tvojim očima ono što nisam vidjela u pogledima drugih muškaraca u svom životu-Vidjela sam da ti je stalo i to je bila ljubav. Taj dan sam shvatila šta je ljubav. Zvuk klavira je lebdio oko nas, stavljao si mi flaster i to nespretno, nije bilo važno, promatrao si posjekotinu na vrhu mojih jagodica prstiju kao da je značajna, bitna i kao da želiš da ublažiš moju bol. Ta želja da mene ne boli bila je presudna u mojim osjećajima prema tebi. Postojali su i prije muškarci u mom životu, nikad nisu pitali jesam li umorna, šta mislim o nečemu, dokad ću ostati na poslu i treba li mi možda ipak pomoć kad mi ode radnik na bolovanje ili na odmor… Tebe je sve to zanimalo, osjećala sam se posebnom kad si rekao da ne može svatko da napravi tako lijepe kolače. Nikad nisam razmišljala o svom poslu kao o posebnom, niti sam sebe zamišljala kao posebnu ali ti si me napravio takvom, učinio si mi dane posebnima i zato sam te zavoljela. Beskrajno sam te voljela i s tobom sam se promijenila. To sebi neću oprostiti. Neću sebi oprostiti što sam spustila svoje zidove, skinula svoju masku i bila gola pred tobom u ime ljubavi, neću sebi oprostiti što sam dopustila da me rani život ponovo, nakon gubitka oca mislila sam da nemam u sebi više emocija za bilo koga, sve je nekako izašlo iz mene sa mojim suzama i vjerovala sam da je tu kraj. Godinama sam samo radila, ponavljala zadatke, narudžbe, vodila recepte, nabavku i širila posao. Ništa drugo me nije zanimalo. Izvana sam bila normalna žena ali iznutra sam se osjećala prazna, napuštena i sama. Nisam vjerovala da jedan muškarac i bilo koji muškarac to može promijeniti a onda sam vidjela kako tvoja ruka drži moju i kako jedan rozi flaster stavljaju nespretno tvoji snažni prsti a potom vrhove mojih jagodica ljube tvoje usne. Bilo je lijepo, posebno i tu sam te zavoljela. Naša veza bila je ispunjena životom. Donosio si u moj život svoj život i tako su se naši životi prepleli u jedan na kraju, uvijek spominjem kraj ali tako je bilo. Postali smo kao jedno biće nakon nekog vremena. Završavali smo rečenice jedno drugome i osjećali smo jedno drugo više nego ikoga a to je ljubav.
Kad sam rekla sudbonosno ”da” nisam rekla ”da” svemu onome što je došlo nakon toga. Nisam smjela pristati i možda bi bilo sve drugačije. Možda bi ti bio zdrav? Možda… Kad smo se vratili s mora odmah sam ušla u slastičarnu i rekla da se udajem i da želim veliku tortu, znala sam i kakvu, sve sam vidjela kao što rekoh na početku. Vidjela sam sve u detalje osim tvoje bolesti. Tortu koju sam zamislila, djecu koju ću roditi, kuću u kojoj ćemo živjeti i nikad nisam vidjela kraj. Nikad. S tobom je kraj bio jedna apstraktna i daleka ideja. Jednog dana. Taj dan je bio jučer. Završeno je konačno. Počelo je sa čudnim bolovima na koje si se žalio, pridavala sam tome tvoje vježbanje a onda i tvoj posao na kojem dosta sjediš, stavljala ti čaj od mente i kamilice a potom su slijedili napadi, žestoki bolovi od kojih si bio paraliziran i to se desilo ispred mene. Pao si jedne subote na pod kad smo se vratili s večere a onda ti je krenula krv na nos. Presjekla me jeza, strah i kad je prošlo otišao si kod doktora, za deset dana si imao dijagnozu. Rak kostiju, metastaze posvuda, predzadnji stadij. Sjećam se tog dana stvarnije nego ovog danas. Radila sam, bila sam u poslu kao i uvijek a tad si došao i rekao da moramo pričati, vidjela sam da nije dobro, osjećala sam to. Iz mene je rasla nesreća, strah i strepnja dok smo se išli stepenicama u moj ured sa nacrtima i receptima, pohvalama i nagradama i između svega toga tvoja rečenica kako imaš rak. Umireš. Rekao si mi da umireš. Nisi rekao da si bolestan, da imaš ozbiljnu bolest, da se bojiš. Rekao si da umireš. Sjećam se toga jer nikad prije nisam nešto tako doživjela. Muškarac kojeg volim mi izgovara kako umire. Sjećam se praznine u tvom pogledu, moje šutnje, nedostatka snage da zrakom, jezikom i snagom oblikujem neke riječi. Šta bi rekla? Žao mi je? Kako? Kada? Zašto? Sve je bilo izbrisano sa tom rečenicom. Osjećala sam kako zidovi pucaju oko nas, sve se rastopilo, raspalo i nestalo a onda sam uradila ono što ljudi rade u takvim sitacijama-Tješila sam te. Glupača. Bila sam tako glupa s tobom na kraju. Zagrila sam te i jednostavno rekla da ćemo naći lijek. Koliko ljudi kaže da će naći lijek? Koliko? Ja sam jedna od njih. Nisam znala ništa o medicini ali rekla sam kako ćemo naći lijek. Mora postojati lijek. Kupit ću lijek. Sve ćemo prodati i kupiti vrijeme. Kupit ću zdravlje, vrijeme i sreću s tobom ako treba. Zamijenit ćemo se ako može. Sve je stvar dogovora, tako mora biti. Tiho si uzeo moju ruku i plakala sam. Poražena sam. U moj život je ušao rak, nesreća i bolest. Ušli su tiho, nenametljivo, polako su puštali korijen duboko u zdravo tkivo mog života a onda me obavijestili da je sve već gotovo.
Tog dana je sve nestalo u mom životu. Nestale su moje želje, snovi i moja ljubav prema tebi se promijenila. Rak je ušao i u našu ljubav. Nismo više vodili ljubav čak ni kad si bio potpuno dobro, bez vanjskih simptoma, imao si dobre dane, lijepe dane ali provodio si ih ležeći, spavajući i gledajući u prazno. Tih dana sam tiho prolazila pored tvoje sobe, sa strahom sam sipala vodu za kafu, ako bi se nešto čulo trzala bi se i strahovala da se ne probudiš, strah je uselio u mene i naš stan u kojem smo živjeli. Planovi za vjenčanje su spremljeni pod stol u dnevnom boravku i nikad nismo to ponovo spomenuli, čekali smo da ozdraviš znajući da nećeš ozdraviti. Pokušao si da razgovaraš sa mnom na tu temu a ja sam bila ohola, pravila sam se hrabra, normalna, pametna i nisam htjela da čujem kako nećeš ozdraviti. Sjećam se kad si me uzeo za ruku jedno popodne i sjeo pored mene, smršao si, nestajao si na moje oči a ja sam odabrala da budem slijepa. Sjedili smo i gledali televiziju a onda si stavio svoju mršavu ruku na moja ramena i tražio da ti ispričam sve o sebi, cijeli svoj život, da ti kažem sve svoje tajne, strahove, želje i snove. Tražio si od mene da me do kraja upoznaš, vidiš i shvatiš a ja sam se pravila da ti nije dobro, da moraš da se odmoriš i skrenula s teme. Trebala sam se tada nasloniti na tebe ljubavi i polako ti pričati šta sam sve osjetila s tobom, u našoj vezi, kroz našu ljubav i nekoliko godina našeg zajedničkog života. Dao si mi priliku da budem s tobom na taj način a ja sam tu priliku propustila jer sam odabrala laž. Laž da ćeš ozdraviti, da si umoran, da ti treba san. Lagala sam te i lagala sam sebe. Lagali su i nas svi redom sjećaš se? Doktori koji su ti dali kemoterapiju, lijekove i droge, prijatelji koji su tvrdili da znaju nekoga sa lijekom, roditelji sa novim mastima, kremama i čajevma. Svi su nas lagali ljubavi a najgore je što sam i ja lagala ljubav svog života. Čak i kad si ležao ćelav, bez obrva i trepavica ja sam tvrdila da imaš dobru boju, da si se udebljao a onda si samo prestao pričati sa mnom. Rak je izjeo i mene i tebe. Pojeo je polako sve ono što je naš odnos nekad predstavljao. Recepti za kolače sad su bili recepti za lijekove. Bila sam tako dobra u receptima za lijekove, sve sam vagala, miješala, znala sam za svaki do novih lijekova kako djeluju, kad se uzimaju, koliko treba da urade magiju u tvom raspadajućem tijelu. Nisam više imala odnos s tobom već sa tvojom bolešću. To uradi rak ljudima. Zamijenila sam tebe za tvoju bolest a to mi nisi oprostio do kraja života. Moj odnos prema tebi bio je da ubijem rak koji živi u tebi. Nakon nekog vremena pričala sam samo o tome, na telefonu, s majkom, s tvojim roditeljima a nikad ispred tebe. Znao si šta radim u hodniku na telefonu i o čemu pričam, zvao si me da dođem i da legnem pored tebe a ja sam uvijek dolazila prekasno, već bi spavao, umorna od života postala sam tvoja njegovateljica, skrbnica i majka. Postajala sam sve manje od tvoje djevojke. Djevojke su lijepe, naspavane, mlade, bezbrižne i ne nose injekcije jakih droga protiv bolova svojim momcima. Sjećam se ljubavi onog dana kad si rekao da se pogledam u ogledalo, ličila sam na luđakinju. Ležao si, došla sam sa kašom od ječma i meda i vrelim mlijekom, sjela sam pored tebe i promatrala tvoje lice, upale obraze i tanke ruke, jedino je tvoj osmijeh ostao isti kao onaj dan kad si naručio sladoled, nekad sam ti davala sladoled a sad kaše i lijekove, kutije koje šušte, papire koje čitam ispred tebe i govorim ti šta će biti kad popiješ novi lijek na recept i rekla sam kako izgledaš loše a ti si se nasmijao, smijao si se iskreno, od srca i miline kojom si uvijek zračio unatoč bolovima nisi proklinjao Boga poput mene, nisi bio ljut, očajan ni umoran samo si pomireno rekao da pogledam sebe u ogledalo. Bolest koju si ti nosio bila je i moja. Djelovala sam bolesno. Umazana od kaše na majici, kose zavezane u punđu sa repovima koji neuredno vise oko lica i sa tamnim podočnjacima pretvorila sam se u tvoju bolest. Ti si vidio na meni koliko je teška tvoja bolest. Nijednom se nisam sredila za tebe, u sebi sam se bojala da se ne naljutiš. Najviše od svega sam se bojala tvoje ljutnje jer si bio bolestan, nisam htjela da se nerviraš a sad vidim da sam radila sve kako ne treba. Nisam obraćala pažnju na tebe već samo na tvoju bolest, vrebala sam znakove pogoršanja, simptome, glasove, zvukove i sve što čini tvoju bolest osim tebe. Nisam gledala više u tvoje oči već u tvoje zjenice, pratila sam jesu li proširene, sužene, krvave. Nisam slušala tvoje riječi već samo zvukove tvojih pluća i glasa pitajući se jeli bolest došla do njih, nisam dala da me zagrliš kako treba jer sam mislila na snagu koju ćeš pritom izgubiti, nisam ništa uradila da ti bude bolje već samo da zamaskiram istinu kako ti je sve gore. Vjerovala sam kako te gubim a onda sam dopustila da ti izgubiš mene. Na meni si vidio šta je uradila tvoja bolest. Vidio si me za vrijeme života kako se pretvaram od jedne uniformisane slastičarke u djevojku koja voli nježne boje, zvuk klavira, plave ruže na tortama, dugu kosu u velikim talasima koja pada preko mojih ramena bez one bijele kape i dosadne kecelje i sve to s tobom i zbog tebe. Na kraju si vidio kako moj lik tamni, kako prestajem da se smijem, kako skrivam suze, šutim i prekidam te kad želiš da mi nešto kažeš za kraj. Nisam ti dala da mi kažeš nešto za kraj jer sam bježala od kraja kao luđakinja u zatvorenoj sobi, udarala sam od zidove glavom ali izlaza nije bilo i to si sve vidio svojim očima. Očima momka koji me volio. Tebe je više boljela tvoja bolest od mene. Tvoja bolest je od tvoje ljubavi pretvorila sjenu, robota, ličnost bez ikakve dubine, strasti i istine u sebi. Nisam više bila tu. Zato si i tražio da te ubijem. Kad sam ušla sa narcisima u tvoju sobu i kad sam ti dirnula čelo da vidim imaš li temperaturu tražio si da sjednem ijer mi želiš nešto reći, izbjegavala sam te scene, znala sam da ćeš pričati o raku, o smrti, o našem kraju. Počela sam da se izmotavam, rekla sam kako si umoran, kako trebaš spavati a onda si me uhvatio za ruku, svom svojom preostalom snagom i zagledao se u moje oči i ispravio se koliko si mogao u tom stanju-‘Ubij me molim te’. Gledala sam te i nisam vjerovala, bila sam nijema, suze u meni su navirale kao rijeka, oči su mi bile prikovane za tvoj vrat sa napetim žilama, sivo lice bez ijedne dlačice koje sam nekad tako voljela i vidjela sam kraj. Vidjela sam kako me pogledom preklinješ da te pogledam onakvog kakav jesi. Da ne gledam u tvoje simptome, znakove, nuspojave i da te pogledam iskreno po prvi i posljednji put. Nisi više pričao sa mnom, spavao si i vršio nuždu u krevetu u pelene, propao si do kraja i tvoj život su postali samo bolovi, spavanje, čekanje. To čekanje si htio da završiš. Vidio si na meni kako se i ja raspadam. Zdrava i mlada a već starica, uništena žena koja se samo pretvara da je sve uredu ali ta maska je bila kao glazura neke moje torte, tanka, prividna i ništavna. Raspadala sam se iznutra jednako poput tebe ali život me nije napuštao, prkostio je mojoj želji za smrću. Smrt se smijala. Zamišljala sam kako nam se svi smiju. Bog, Smrt, Sudbina i Vrijeme. Zamišljala sam kako se svi ismijavaju sa mojim snovima, željama i nadama a onda si me uhvatio za ruku kao da si pročitao moje misli i tražio da te ubijem. Da sve to prekinem. Zaustavim i uradim ono što jedino mogu i što je jedino preostalo-Smrt. Ponovio si to tri puta i naslonio se, zatvorio si oči i pomislila sam da ćeš umrijeti, da će sve zaustaviti i da će sloboda doći za nas konačno, barem jedan milosrdni trenutak u ovoj patnji ali nije. Nitko nije došao. Zaspao si, blago si okrenuo glavu i disanje se nastavilo. Život nije bio dobar prema tebi a Smrt se smijala i čekala, odugovlačila, razvlačila je vrijeme na sate i sekunde, mjesece agonije, nemoći i straha a onda sam ustala.
Ustala sam i otišla do kuhinje, otvorila injekciju sa morfijem i sjela ispred stola gledajući u grad kroz prozor. Sjedila sam sve dok nije pao mrak, u tišini sam slušala tvoje kašljanje, buđenje, šuškanje posteljine a nakon nekoliko sati si me tiho pozvao. Jednom, dvaput i na kraju sam ustala, noge su me bolile, glava me bolila, raspala sam se potpuno. Nestala sam sa tvojom bolešću i to sam prvi put jasno vidjela u ogledalu kupatila pod jakim svjetlom. Bila sam zapuštena. Nisam bila ona djevojka koju si odveo u šetnju, čuvao, volio i pazio. Bila sam neka žena sa problemima. To si sad vidio u meni. Vidio si ženu koja ima probleme i znao si da si ti izvor tog problema i nesreće. To te boljelo. Dopustila sam da patiš više nego što treba. Ispred ogledala sam vidjela svu tugu ovog svijeta i nesreću koju nijedan recept ne može da ispravi, nijedan Bog da spasi, nitko da promijeni a onda sam u ogledalu vidjela i nešto više od svega toga-Vidjela sam osobu koja sve to može da zaustavi. Zaustavit ću patnju. Sve ću ja prekinuti kad nisam mogla da spasim. Stavila sam puder, rumenilo, maskaru, počešljala sam svoju dugu kosu, stavila parfem koji si volio, haljina koju sam nosila prvi put kad smo otišli u kinu a potom otišla u prodavnicu jer je svanulo i kupila sladoled. Kupila sam mnogo sladoleda, raznih okusa, preliva i šarenih mrvica, nisam plakala. Kad sam se vratila po prvi put se nisam više nadala, znala sam da ćeš biti živ duboko u utrobi našeg stana. Znala sam po prvi put otkad si bolestan da ću te zateći živoga, cijeloga i da me čekaš. Svo ovo vrijeme sam se samo bojala tvoje smrti dok nisam postala zadužena da je sama donesem tebi. Nisam se bojala ni kad sam ušla u tvoju sobu, kad si me pogledao i prvi put vidjela sreću u tvojim očima otkad si se razbolio. Gledao si me zaljubljeno, kao nekad, bio si sretan. Donijela sam sladolede, šlag u boci, šarene mrvice i pitala te koji okus najviše voliš? Pitao si me kako se zovem kao i prvi put kad smo pričali a onda smo se nasmijali. Znao si. Vjerujem kako si znao. Kad sam sjela pored tebe i počela te hraniti promatrao si me kao nekad. Ispod tvog tijela koje se raspadalo i stvaralo ti samo bol ležao je čovjek čija duša me voli. Zarobljena duša u bolnoj ljušturi koja se raspada i sa svakim raspadanjem stvara samo još više bola. Sjedila sam do tebe i gledala te po prvi put onako kako si tražio da te gledam-Kao muškarca koji je zaljubljen u mene i ništa više nije potrebno. Pazila sam te kao ti mene kad sam se posjekla. Sjećam se kako sam ti rekla da će proći a ti si me poljubio, moja posjekotina je prošla a tvoja bolest nije. Ti si jednom stavio flaster na moju ranu a ja sam pokušala da stavim isto na tvoju koja je prevelika za mene, ne znam kako da ti bude bolje, ne znam kako da to promijenim ali sad znam da to mogu da zaustavim. Pojeo si par zalogaja, promatrao me sa crnim očima koje su ostale iste kao i prvog dana i tad sam rekla da je vrijeme-rekao si hvala. Kad sam ti dala injekciju sa tri puta većom dozom, legla sam pored tebe, stavila tvoju ruku oko svog ramena i spustila glavu na tvoja mala prsa koja su nekad bila snažna i činila da se osjećam malena i zaštićena. Ispunila sam ti posljednju želju, oslobodila sam te. Sve u što sam vjerovala bila je laž. Bog ne postoji za mene više. Nije čuo moju molitvu. Nisam uspjela da te spasim. Bog me ostavio samu na milost i nemilost vremenu i smrti koja nikako da dođe. Morala sam postati tvoj Bog. Postala sam Bog na kraju za tebe. Možda si osjetio pred kraj života kako nema Boga, možda si izgubio vjeru, nadu ali nisi ljubav. U mojoj ljubavi je tvoja zadnja želja ispunjena. To je dovoljno poslije svega. Kraj prije kraja. Nema više čekanja i nema više patnje. Legla sam pored tebe, zaustavila vrijeme, donijela smrt i glumila sam Boga jer za nas više nema ništa osim toga, sve je gotovo i ovo je naš zadnji put konačno onako kako ti želiš. Moj život za koji sam molila je nestao onaj dan kad si rekao da umireš a ti sad umireš jer sam ti ja donijela smrt koju si molio .Rekla sam ti kako si tražio jednom da ti pričam o sebi i kako je sad vrijeme da ti kažem sve nasmijao si se blago i izgovorio tiho…Naše vrijeme je Zauvijek.
Otvori oči. Rekao si da otvorim oči te noći na moru, na obali jednog lijepog grada koji smo odabrali za odmor, naš posljednji odmor. Nisam znala tada da je to naš posljednji odmor. Nisam znala ništa tada, toliko toga je postojalo spremno u budućnosti što ja nisam znala a sada znam. Znam šta se spremalo, šta me čekalo, šta je bilo već tu ali to nisam vidjela i nisi vidio ni ti. Otvorila sam oči. Da sam znala šta slijedi nikad ne bi otvorila oči. Zatvorila bi oči zauvijek. Legla bi pored tebe i zaspala kao i ti. Spavali bi zajedno zauvijek a crna zemlja sa cvijećem bi bila iznad nas. Iznad naših tijela bi ljudi stavili jedan kamen sa nekim divnim citatom i sve bi prekrili sa cvijećem, plakali bi nekoliko dana a onda nas ostavili na miru. Zagrljeni zauvijek. Zauvijek bi spavali dubokim snom daleko od života. Život je bio nepravedan, ružan i gorak prema tebi a na kraju i prema meni. Otvorila sam oči jer nisam znala a danas znam. Ispred mene je bio prsten, vjenčanje, i naš život koji sam imala u svojim mislima. Život sa troje djece, kućom, beskrajnim danima ispunjenim dječjim smijehom, umazanim zidovima od masnih bojica, podgrijanim večerama u mikrovalnoj, noćima ispred televizora i vatre u kaminu, tihog seksa jer ne želimo da nas čuju komšije, odlazaka na nedjeljni ručak kod tvoje mame, odmora kod mojih na selu u vikendici, starosti koja dolazi i vremena koje smo proveli zajedno. Sve to sam vidjela tako jasno, precizno i stvarno. Vidjela sam nas stare, zagrljene i zajedno. To se nikad nije desilo. Ubila sam te. Molio si me da te ubijem na kraju. Uhvatio si me za ruku dok si ležao u zadnjem stadiju raspadanja od raka koji se proširio na tvoje kosti i napravio od tvog tijela kostur, tanku kožu presvučenu preko kostiju i preostalog zdravog tkiva koje samo čeka na smrt. Donijela sam ti smrt na kraju jer si me molio. Nisam znala tada, prije godinu dana kako će tvoj život završiti i zato nikad ne bi otvorila oči, legla bi na pijesak, zaronila u more i nestala. Prestala bi živjeti kao i ti danas. Život je sakrio od mene sve ono što se desilo i zato sam u neznanju otvorila oči i ugledala jedan rozi rubin na bijelom zlatu, sa posvetom koju sam pročitala i bila je samo jedna riječ ispisana divnim rukopisom a glasila je ”Zauvijek”. Nije bilo zauvijek, nije bilo za sva vremena, nije bilo ništa osim dok nas smrt ne rastavi. Smrt je već bila u tebi ali skrivala se lukavo, podmuklo i čekala da se pokaže u svojoj punoj moći iznad naših života koji smo vodili i ovog jednog koji smo započeli zajedno. Život se narugao nama, dvoje mladih ljudi, zaljubljenih i sretnih koji su vjerovali da sve mogu, da će sve biti i da sve čeka samo na nas dvoje. Tada sam bila naivna, mlada i glupa. Danas sam starica, nesretna žena koju je umrla prije fizičke smrti. Mrtva sam poput tebe iako dišem, jedem, pijem, hodam i pričam. Jedino što je umrlo istinski u meni je osmijeh. Nikad se nisam nasmijala i neću. Nikad više. Za sve svoje osmijehe sam oplakala. Na kraju je ipak istina kad kažu da se ne valja smijati jer ćeš oplakati, plakat ćeš na kraju i nemoj da se smiješ, ne previše, ne preglasno, nemoj nikako za svaki slučaj. Nisam u to vjerovala jer moj je osmijeh počivao u tvojim rukama i u to sam vjerovala. Vjerovala sam u Boga i u ljubav. Oboje su me izdali na kraju. Kraj je jedino u što vjerujem poslije svega a nekad sam vidjela samo početke. Za nas sam vidjela toliko toga Davore. Vidjela sam našu djecu, kuću sa drvećem i zelenim travnjakom, svoju kuhinju u kojoj pravim kolače za svaku prigodu, tebe kako stariš pored mene sretan, miran i to je bilo dovoljno za sreću, za nas. Kad sam ti rekla ”da” sve je bilo pred nama. Sve je bilo pitanje vremena. Kad sam izgovorila to sudbonosno ”da” ostalo je samo vrijeme ispred nas koje treba ispuniti sa svim ovim željama i njihovim ostvarenjem. Sve je bilo samo pitanje vremena, nikad nisam pomislila da to vrijeme nikad neće doći, da nije suđeno i da nije to za nas. Život nije bio za nas a na kraju nije bio suđen ni tebi. Otišao si mlad, prerano, prebrzo i nikad nećeš ostariti sa mnom. Zauvijek ćeš biti samo lijepo lice na mramoru koji će vrijeme na kraju pojesti, mramor se s vremenom počne rasipati, kao pijesak na rubovima spomenika. Mramor od kiše, sunca, zraka počne da se mijenja, tamni, puca i nestaje kao i ljudi koje pokriva samo za mramor treba više tog vremena. Vrijeme je na kraju za sve isto. Nemilosrdno. To je vrijeme i to je život. Nema milosti. Nekad sa vjerovala kako je za svakog čovjeka predviđen dobar život, sretan život, ispunjen život. Nije, to su laži koje čitamo u New Age knjigama gdje postoje te univerzalne ideje o tome kako smo svi beskrajna bića satkana od svjetlosti, atoma i minerala a najviše od svijesti kako smo voljeni, čuvani i neograničeni. Vjerovala sam s tobom da je sve moguće i bilo je moguće samo nismo stigli…Nismo stigli ništa da uradimo zajedno. Ostat ćemo zauvijek samo momak i djevojka, zaručnici, ljubavnici, prijatelji a na kraju jedan bolesnik i njegova sluškinja, medicinska sestra i čistačica. To sam postala kroz tvoju bolest i to si morao vidjeti. Pitam se jesi li zbog mene to zatražio ili zbog bolova koji su prodirali sve kroz tvoje mišiće do tkiva tvoje kože i koji su se kao krikovi beskrajno protezali noćima u kojim sam se molila da ti bude bolje. Nikad ti nije bilo bolje ali sad si miran, spavaš, zauvijek ćeš spavati tim mirnim snom jednog dječaka a ja ću zauvijek biti jedna ubojica, samotnica, usamljenica i nesretnica. Uvijek ću biti ubojica za sebe. Nikad za druge jer nitko ne zna osim nas dvoje šta si tražio od mene. Nitko nema pravo da zna, nitko nije bio u tvojoj koži i samo Bog u kojeg više ne vjerujem ima pravo da mi sudi ali ne vjerujem u Boga, ne vjerujem u tu ideju kako postoji neko veće biće koje nas sve pazi, voli i čuva. Ne postoji Bog a vjerujem kako si i ti toga postao svjestan na samom kraju svog života. Vjerujem da si doživio neku vrstu spoznaje i istine kroz sve svoje bolove, povraćanje od leukemije, gubitak svoje lijepe kovrdžave kose, brade, trepavica i obrva. Dok si gubio dijelove sebe gubio si vjeru u Njega i jedino si vjerovao u mene. Na kraju sam ja bila tvoj Bog. Mene si molio na svojoj postelji da do kraja pritisnem injekciju morfija i okončam to već jednom. Samo si mene molio, mene si uhvatio za ruku sa tolikom snagom koja me iznenadila da su mi ostali mali polumjeseci urezani u modrim tragovima na bijeloj ruci, boljelo me ali ta bol je bila od tebe. Bol koju sam osjetila bila je nešto najljepše na svijetu jer je došla od tebe, od tvoje snage, od tvoje želje i od tvoje molitve kad si rekao ”Ubij me, ubij me molim te” i jesam, ubila sam te i oslobodila te. Zaspao si sam bez mene. Izdao si me taj dan. Zadnji dan našeg života ostavio si me živu, to je moja kazna jer nisam bila bolesna poput tebe. Kazna jer sam ja zdrava, čitava i jer sam preživjela tvoju bolest. Život je moja kazna. Smrt je sloboda. Izdao si me jer nisi nijednom za vrijeme svoje bolesti tražio da zajedno odemo odavde, da zajedno odemo negdje, daleko, na neko divno mjesto gdje nema smrti. Da si tražio za vrijeme svog života i svoje bolesti da zajedno skočimo sa neke zgrade istog trena bi ustala i pitala ”koju zgradu želiš”. Nikad nisi predložio ništa slično a čekala sam to, priželjkivala i sanjala. Nisam imala pravo da to prva predložim jer nisam bila bolesna. Čekala sam na tvoju želju ali nijednom nisi od mene to zatražio. Nijednom. Ostavio si me i otišao, zaklopio svoje crne oči i zaspao. Ja sam ostala.
Sjećam se dana prije tri godine kad sam prodavala sladoled u slastičarni svoga oca. Bio je divan ljetni dan, mirisale su jabuke, cimet i vanilija a kad mi se završavala smjena naišao si sa svojim osmijehom i tražio dvije kugle sladoleda, nisam obraćala pažnju na tebe, gledala sam kad završava smjena i razmišljala o svadbenoj torti koju sutra moram da napravim od tri kata sa ružama u plavoj boji, čekala sam kraj smene, kafu sa prijateljicama i odlazak kući pod tuš a potom spremanje za izlazak… Ispred mene si stajao sa svojim osmijehom i kad sam ti dala sladoled pitao si kako se zovem, udvarao si se, tad sam te zaista pogledala po prvi put. Dolazio si i ranije, nikad nisam obraćala pažnju, uvijek sam bila u poslu, gužvi i nekoj brzini oko gostiju. Glavna slastičarka, talentirana i nasljednica tri velike slastičarne koje je započeo i osnovao moj otac slastičar a ja kao jedinica sve to treba da preuzela na kraju. Moj otac je uvijek spominjao kraj, on je bio pametniji od mene. Sjećam se kad me stavio na svoje krilo prije 20 godina kad sam tek krenula u školu i rekao mi ispred našeg izloga u kojem su blistali kolači i torte ”Silvija, ti si moje jedino i najveće bogatstvo a moje drugo bogatstvo je ovaj posao i želim da znaš na kraju će ovo sve biti tvoje”. Nisam tada shvaćala riječ kraj. On je shvaćao, mislio je na svoju smrt. Sve je pripalo meni. On je umro, mama se preudala, nastavila sa životom a ja postala slastičarka i nasljednica. Silvija, zovem se Silvija. Odgovorila sam ti a onda dodala kako moje ime piše na uniformi i pitala te kroz šalu znaš li čitati? Smijali smo se, bilo je lijepo, pogledala sam tvoje lice i bilo je toplo. Ta riječ te najbolje opisuje. Toplina. Poslije te riječi ide tvoja dobrota. Uz tebe sam htjela da budem bolja osoba. Nakon očeve smrti sam preuzela previše posla na sebe i bila sam teška svima i svakome kao nova šefica, plašila sam se svega i svačega i kroz svoje ponašanje sam skrivala vlastite nesigurnosti, bježala sam u ostavu mnogo puta i plakala ali nikad ne bi dopustila da to vide drugi radnici, konobari ili gosti. Uvijek sam se plašila, strepila i bojala a onda sam upoznala tebe i to je prestalo. Svi su primjetili kako sam se promijenila. Ti si me promijenio. Ja sam to dopustila. Nisi bio prvi koji se udvarao meni na poslu od gostiju ali si bio prvi s kojim sam popila kafu, pojela kolač i prošetala nakon smjene. Prvi i posljednji. Sjećam se kako te zanimala krema od vanilije, način na koji pravim ruže od marcipana i kad si rekao da mirišem na kolače i da je to najljepši parfem koji si osjetio u životu. Sjećam se da smo se šalili kako tek mirišem nakon što napravim ajvar, burek i ćevape s lukom a onda si me zagrlio i poljubio u obraz. Ti si mirisao na pepermint, mošus i na nešto što sam osjetila prvi put s tobom-Na sreću. Tvoj miris je bio poput sreće. Oblak sreće se širio oko tebe i na mene je tvoje društvo djelovalo tako da je sve bilo moguće i lako. Zaljubila sam se u tebe jer si sve učinio mogućim za mene. U sebi sam našla snagu za sve ono u što sam sumnjala jer si mi bio potpora, oslonac i ljubav. Zaljubila sam se u tebe Davore nakon samo par sedmica našeg druženja. Jednog kišnog jesenjeg dana dok je svirao mladi pijanist u predvorju moje slastičarne ušao si u kuhinju gdje sam radila na tiramisu kremi i okrenula se da uzmem nož za koru i tad sam se posjekla na vrhu jagodice prst je krvario, ništa posebno, jedna mala posjekotina više za mene, u kuhinji se to stalno dešava i nitko oko toga ne paniči mnogo ali kad si vidio kako se maramica puni krvlju vidjela sam kako ti reagiraš drugačije nego moje osoblje, ono je naviklo na to, nitko se nije ni okrenuo kad sam pošla za flasterom ali ti si uzeo moju ruku i tad sam vidjela u tvojim očima ono što nisam vidjela u pogledima drugih muškaraca u svom životu-Vidjela sam da ti je stalo i to je bila ljubav. Taj dan sam shvatila šta je ljubav. Zvuk klavira je lebdio oko nas, stavljao si mi flaster i to nespretno, nije bilo važno, promatrao si posjekotinu na vrhu mojih jagodica prstiju kao da je značajna, bitna i kao da želiš da ublažiš moju bol. Ta želja da mene ne boli bila je presudna u mojim osjećajima prema tebi. Postojali su i prije muškarci u mom životu, nikad nisu pitali jesam li umorna, šta mislim o nečemu, dokad ću ostati na poslu i treba li mi možda ipak pomoć kad mi ode radnik na bolovanje ili na odmor… Tebe je sve to zanimalo, osjećala sam se posebnom kad si rekao da ne može svatko da napravi tako lijepe kolače. Nikad nisam razmišljala o svom poslu kao o posebnom, niti sam sebe zamišljala kao posebnu ali ti si me napravio takvom, učinio si mi dane posebnima i zato sam te zavoljela. Beskrajno sam te voljela i s tobom sam se promijenila. To sebi neću oprostiti. Neću sebi oprostiti što sam spustila svoje zidove, skinula svoju masku i bila gola pred tobom u ime ljubavi, neću sebi oprostiti što sam dopustila da me rani život ponovo, nakon gubitka oca mislila sam da nemam u sebi više emocija za bilo koga, sve je nekako izašlo iz mene sa mojim suzama i vjerovala sam da je tu kraj. Godinama sam samo radila, ponavljala zadatke, narudžbe, vodila recepte, nabavku i širila posao. Ništa drugo me nije zanimalo. Izvana sam bila normalna žena ali iznutra sam se osjećala prazna, napuštena i sama. Nisam vjerovala da jedan muškarac i bilo koji muškarac to može promijeniti a onda sam vidjela kako tvoja ruka drži moju i kako jedan rozi flaster stavljaju nespretno tvoji snažni prsti a potom vrhove mojih jagodica ljube tvoje usne. Bilo je lijepo, posebno i tu sam te zavoljela. Naša veza bila je ispunjena životom. Donosio si u moj život svoj život i tako su se naši životi prepleli u jedan na kraju, uvijek spominjem kraj ali tako je bilo. Postali smo kao jedno biće nakon nekog vremena. Završavali smo rečenice jedno drugome i osjećali smo jedno drugo više nego ikoga a to je ljubav.
Kad sam rekla sudbonosno ”da” nisam rekla ”da” svemu onome što je došlo nakon toga. Nisam smjela pristati i možda bi bilo sve drugačije. Možda bi ti bio zdrav? Možda… Kad smo se vratili s mora odmah sam ušla u slastičarnu i rekla da se udajem i da želim veliku tortu, znala sam i kakvu, sve sam vidjela kao što rekoh na početku. Vidjela sam sve u detalje osim tvoje bolesti. Tortu koju sam zamislila, djecu koju ću roditi, kuću u kojoj ćemo živjeti i nikad nisam vidjela kraj. Nikad. S tobom je kraj bio jedna apstraktna i daleka ideja. Jednog dana. Taj dan je bio jučer. Završeno je konačno. Počelo je sa čudnim bolovima na koje si se žalio, pridavala sam tome tvoje vježbanje a onda i tvoj posao na kojem dosta sjediš, stavljala ti čaj od mente i kamilice a potom su slijedili napadi, žestoki bolovi od kojih si bio paraliziran i to se desilo ispred mene. Pao si jedne subote na pod kad smo se vratili s večere a onda ti je krenula krv na nos. Presjekla me jeza, strah i kad je prošlo otišao si kod doktora, za deset dana si imao dijagnozu. Rak kostiju, metastaze posvuda, predzadnji stadij. Sjećam se tog dana stvarnije nego ovog danas. Radila sam, bila sam u poslu kao i uvijek a tad si došao i rekao da moramo pričati, vidjela sam da nije dobro, osjećala sam to. Iz mene je rasla nesreća, strah i strepnja dok smo se išli stepenicama u moj ured sa nacrtima i receptima, pohvalama i nagradama i između svega toga tvoja rečenica kako imaš rak. Umireš. Rekao si mi da umireš. Nisi rekao da si bolestan, da imaš ozbiljnu bolest, da se bojiš. Rekao si da umireš. Sjećam se toga jer nikad prije nisam nešto tako doživjela. Muškarac kojeg volim mi izgovara kako umire. Sjećam se praznine u tvom pogledu, moje šutnje, nedostatka snage da zrakom, jezikom i snagom oblikujem neke riječi. Šta bi rekla? Žao mi je? Kako? Kada? Zašto? Sve je bilo izbrisano sa tom rečenicom. Osjećala sam kako zidovi pucaju oko nas, sve se rastopilo, raspalo i nestalo a onda sam uradila ono što ljudi rade u takvim sitacijama-Tješila sam te. Glupača. Bila sam tako glupa s tobom na kraju. Zagrila sam te i jednostavno rekla da ćemo naći lijek. Koliko ljudi kaže da će naći lijek? Koliko? Ja sam jedna od njih. Nisam znala ništa o medicini ali rekla sam kako ćemo naći lijek. Mora postojati lijek. Kupit ću lijek. Sve ćemo prodati i kupiti vrijeme. Kupit ću zdravlje, vrijeme i sreću s tobom ako treba. Zamijenit ćemo se ako može. Sve je stvar dogovora, tako mora biti. Tiho si uzeo moju ruku i plakala sam. Poražena sam. U moj život je ušao rak, nesreća i bolest. Ušli su tiho, nenametljivo, polako su puštali korijen duboko u zdravo tkivo mog života a onda me obavijestili da je sve već gotovo.
Tog dana je sve nestalo u mom životu. Nestale su moje želje, snovi i moja ljubav prema tebi se promijenila. Rak je ušao i u našu ljubav. Nismo više vodili ljubav čak ni kad si bio potpuno dobro, bez vanjskih simptoma, imao si dobre dane, lijepe dane ali provodio si ih ležeći, spavajući i gledajući u prazno. Tih dana sam tiho prolazila pored tvoje sobe, sa strahom sam sipala vodu za kafu, ako bi se nešto čulo trzala bi se i strahovala da se ne probudiš, strah je uselio u mene i naš stan u kojem smo živjeli. Planovi za vjenčanje su spremljeni pod stol u dnevnom boravku i nikad nismo to ponovo spomenuli, čekali smo da ozdraviš znajući da nećeš ozdraviti. Pokušao si da razgovaraš sa mnom na tu temu a ja sam bila ohola, pravila sam se hrabra, normalna, pametna i nisam htjela da čujem kako nećeš ozdraviti. Sjećam se kad si me uzeo za ruku jedno popodne i sjeo pored mene, smršao si, nestajao si na moje oči a ja sam odabrala da budem slijepa. Sjedili smo i gledali televiziju a onda si stavio svoju mršavu ruku na moja ramena i tražio da ti ispričam sve o sebi, cijeli svoj život, da ti kažem sve svoje tajne, strahove, želje i snove. Tražio si od mene da me do kraja upoznaš, vidiš i shvatiš a ja sam se pravila da ti nije dobro, da moraš da se odmoriš i skrenula s teme. Trebala sam se tada nasloniti na tebe ljubavi i polako ti pričati šta sam sve osjetila s tobom, u našoj vezi, kroz našu ljubav i nekoliko godina našeg zajedničkog života. Dao si mi priliku da budem s tobom na taj način a ja sam tu priliku propustila jer sam odabrala laž. Laž da ćeš ozdraviti, da si umoran, da ti treba san. Lagala sam te i lagala sam sebe. Lagali su i nas svi redom sjećaš se? Doktori koji su ti dali kemoterapiju, lijekove i droge, prijatelji koji su tvrdili da znaju nekoga sa lijekom, roditelji sa novim mastima, kremama i čajevma. Svi su nas lagali ljubavi a najgore je što sam i ja lagala ljubav svog života. Čak i kad si ležao ćelav, bez obrva i trepavica ja sam tvrdila da imaš dobru boju, da si se udebljao a onda si samo prestao pričati sa mnom. Rak je izjeo i mene i tebe. Pojeo je polako sve ono što je naš odnos nekad predstavljao. Recepti za kolače sad su bili recepti za lijekove. Bila sam tako dobra u receptima za lijekove, sve sam vagala, miješala, znala sam za svaki do novih lijekova kako djeluju, kad se uzimaju, koliko treba da urade magiju u tvom raspadajućem tijelu. Nisam više imala odnos s tobom već sa tvojom bolešću. To uradi rak ljudima. Zamijenila sam tebe za tvoju bolest a to mi nisi oprostio do kraja života. Moj odnos prema tebi bio je da ubijem rak koji živi u tebi. Nakon nekog vremena pričala sam samo o tome, na telefonu, s majkom, s tvojim roditeljima a nikad ispred tebe. Znao si šta radim u hodniku na telefonu i o čemu pričam, zvao si me da dođem i da legnem pored tebe a ja sam uvijek dolazila prekasno, već bi spavao, umorna od života postala sam tvoja njegovateljica, skrbnica i majka. Postajala sam sve manje od tvoje djevojke. Djevojke su lijepe, naspavane, mlade, bezbrižne i ne nose injekcije jakih droga protiv bolova svojim momcima. Sjećam se ljubavi onog dana kad si rekao da se pogledam u ogledalo, ličila sam na luđakinju. Ležao si, došla sam sa kašom od ječma i meda i vrelim mlijekom, sjela sam pored tebe i promatrala tvoje lice, upale obraze i tanke ruke, jedino je tvoj osmijeh ostao isti kao onaj dan kad si naručio sladoled, nekad sam ti davala sladoled a sad kaše i lijekove, kutije koje šušte, papire koje čitam ispred tebe i govorim ti šta će biti kad popiješ novi lijek na recept i rekla sam kako izgledaš loše a ti si se nasmijao, smijao si se iskreno, od srca i miline kojom si uvijek zračio unatoč bolovima nisi proklinjao Boga poput mene, nisi bio ljut, očajan ni umoran samo si pomireno rekao da pogledam sebe u ogledalo. Bolest koju si ti nosio bila je i moja. Djelovala sam bolesno. Umazana od kaše na majici, kose zavezane u punđu sa repovima koji neuredno vise oko lica i sa tamnim podočnjacima pretvorila sam se u tvoju bolest. Ti si vidio na meni koliko je teška tvoja bolest. Nijednom se nisam sredila za tebe, u sebi sam se bojala da se ne naljutiš. Najviše od svega sam se bojala tvoje ljutnje jer si bio bolestan, nisam htjela da se nerviraš a sad vidim da sam radila sve kako ne treba. Nisam obraćala pažnju na tebe već samo na tvoju bolest, vrebala sam znakove pogoršanja, simptome, glasove, zvukove i sve što čini tvoju bolest osim tebe. Nisam gledala više u tvoje oči već u tvoje zjenice, pratila sam jesu li proširene, sužene, krvave. Nisam slušala tvoje riječi već samo zvukove tvojih pluća i glasa pitajući se jeli bolest došla do njih, nisam dala da me zagrliš kako treba jer sam mislila na snagu koju ćeš pritom izgubiti, nisam ništa uradila da ti bude bolje već samo da zamaskiram istinu kako ti je sve gore. Vjerovala sam kako te gubim a onda sam dopustila da ti izgubiš mene. Na meni si vidio šta je uradila tvoja bolest. Vidio si me za vrijeme života kako se pretvaram od jedne uniformisane slastičarke u djevojku koja voli nježne boje, zvuk klavira, plave ruže na tortama, dugu kosu u velikim talasima koja pada preko mojih ramena bez one bijele kape i dosadne kecelje i sve to s tobom i zbog tebe. Na kraju si vidio kako moj lik tamni, kako prestajem da se smijem, kako skrivam suze, šutim i prekidam te kad želiš da mi nešto kažeš za kraj. Nisam ti dala da mi kažeš nešto za kraj jer sam bježala od kraja kao luđakinja u zatvorenoj sobi, udarala sam od zidove glavom ali izlaza nije bilo i to si sve vidio svojim očima. Očima momka koji me volio. Tebe je više boljela tvoja bolest od mene. Tvoja bolest je od tvoje ljubavi pretvorila sjenu, robota, ličnost bez ikakve dubine, strasti i istine u sebi. Nisam više bila tu. Zato si i tražio da te ubijem. Kad sam ušla sa narcisima u tvoju sobu i kad sam ti dirnula čelo da vidim imaš li temperaturu tražio si da sjednem ijer mi želiš nešto reći, izbjegavala sam te scene, znala sam da ćeš pričati o raku, o smrti, o našem kraju. Počela sam da se izmotavam, rekla sam kako si umoran, kako trebaš spavati a onda si me uhvatio za ruku, svom svojom preostalom snagom i zagledao se u moje oči i ispravio se koliko si mogao u tom stanju-‘Ubij me molim te’. Gledala sam te i nisam vjerovala, bila sam nijema, suze u meni su navirale kao rijeka, oči su mi bile prikovane za tvoj vrat sa napetim žilama, sivo lice bez ijedne dlačice koje sam nekad tako voljela i vidjela sam kraj. Vidjela sam kako me pogledom preklinješ da te pogledam onakvog kakav jesi. Da ne gledam u tvoje simptome, znakove, nuspojave i da te pogledam iskreno po prvi i posljednji put. Nisi više pričao sa mnom, spavao si i vršio nuždu u krevetu u pelene, propao si do kraja i tvoj život su postali samo bolovi, spavanje, čekanje. To čekanje si htio da završiš. Vidio si na meni kako se i ja raspadam. Zdrava i mlada a već starica, uništena žena koja se samo pretvara da je sve uredu ali ta maska je bila kao glazura neke moje torte, tanka, prividna i ništavna. Raspadala sam se iznutra jednako poput tebe ali život me nije napuštao, prkostio je mojoj želji za smrću. Smrt se smijala. Zamišljala sam kako nam se svi smiju. Bog, Smrt, Sudbina i Vrijeme. Zamišljala sam kako se svi ismijavaju sa mojim snovima, željama i nadama a onda si me uhvatio za ruku kao da si pročitao moje misli i tražio da te ubijem. Da sve to prekinem. Zaustavim i uradim ono što jedino mogu i što je jedino preostalo-Smrt. Ponovio si to tri puta i naslonio se, zatvorio si oči i pomislila sam da ćeš umrijeti, da će sve zaustaviti i da će sloboda doći za nas konačno, barem jedan milosrdni trenutak u ovoj patnji ali nije. Nitko nije došao. Zaspao si, blago si okrenuo glavu i disanje se nastavilo. Život nije bio dobar prema tebi a Smrt se smijala i čekala, odugovlačila, razvlačila je vrijeme na sate i sekunde, mjesece agonije, nemoći i straha a onda sam ustala.
Ustala sam i otišla do kuhinje, otvorila injekciju sa morfijem i sjela ispred stola gledajući u grad kroz prozor. Sjedila sam sve dok nije pao mrak, u tišini sam slušala tvoje kašljanje, buđenje, šuškanje posteljine a nakon nekoliko sati si me tiho pozvao. Jednom, dvaput i na kraju sam ustala, noge su me bolile, glava me bolila, raspala sam se potpuno. Nestala sam sa tvojom bolešću i to sam prvi put jasno vidjela u ogledalu kupatila pod jakim svjetlom. Bila sam zapuštena. Nisam bila ona djevojka koju si odveo u šetnju, čuvao, volio i pazio. Bila sam neka žena sa problemima. To si sad vidio u meni. Vidio si ženu koja ima probleme i znao si da si ti izvor tog problema i nesreće. To te boljelo. Dopustila sam da patiš više nego što treba. Ispred ogledala sam vidjela svu tugu ovog svijeta i nesreću koju nijedan recept ne može da ispravi, nijedan Bog da spasi, nitko da promijeni a onda sam u ogledalu vidjela i nešto više od svega toga-Vidjela sam osobu koja sve to može da zaustavi. Zaustavit ću patnju. Sve ću ja prekinuti kad nisam mogla da spasim. Stavila sam puder, rumenilo, maskaru, počešljala sam svoju dugu kosu, stavila parfem koji si volio, haljina koju sam nosila prvi put kad smo otišli u kinu a potom otišla u prodavnicu jer je svanulo i kupila sladoled. Kupila sam mnogo sladoleda, raznih okusa, preliva i šarenih mrvica, nisam plakala. Kad sam se vratila po prvi put se nisam više nadala, znala sam da ćeš biti živ duboko u utrobi našeg stana. Znala sam po prvi put otkad si bolestan da ću te zateći živoga, cijeloga i da me čekaš. Svo ovo vrijeme sam se samo bojala tvoje smrti dok nisam postala zadužena da je sama donesem tebi. Nisam se bojala ni kad sam ušla u tvoju sobu, kad si me pogledao i prvi put vidjela sreću u tvojim očima otkad si se razbolio. Gledao si me zaljubljeno, kao nekad, bio si sretan. Donijela sam sladolede, šlag u boci, šarene mrvice i pitala te koji okus najviše voliš? Pitao si me kako se zovem kao i prvi put kad smo pričali a onda smo se nasmijali. Znao si. Vjerujem kako si znao. Kad sam sjela pored tebe i počela te hraniti promatrao si me kao nekad. Ispod tvog tijela koje se raspadalo i stvaralo ti samo bol ležao je čovjek čija duša me voli. Zarobljena duša u bolnoj ljušturi koja se raspada i sa svakim raspadanjem stvara samo još više bola. Sjedila sam do tebe i gledala te po prvi put onako kako si tražio da te gledam-Kao muškarca koji je zaljubljen u mene i ništa više nije potrebno. Pazila sam te kao ti mene kad sam se posjekla. Sjećam se kako sam ti rekla da će proći a ti si me poljubio, moja posjekotina je prošla a tvoja bolest nije. Ti si jednom stavio flaster na moju ranu a ja sam pokušala da stavim isto na tvoju koja je prevelika za mene, ne znam kako da ti bude bolje, ne znam kako da to promijenim ali sad znam da to mogu da zaustavim. Pojeo si par zalogaja, promatrao me sa crnim očima koje su ostale iste kao i prvog dana i tad sam rekla da je vrijeme-rekao si hvala. Kad sam ti dala injekciju sa tri puta većom dozom, legla sam pored tebe, stavila tvoju ruku oko svog ramena i spustila glavu na tvoja mala prsa koja su nekad bila snažna i činila da se osjećam malena i zaštićena. Ispunila sam ti posljednju želju, oslobodila sam te. Sve u što sam vjerovala bila je laž. Bog ne postoji za mene više. Nije čuo moju molitvu. Nisam uspjela da te spasim. Bog me ostavio samu na milost i nemilost vremenu i smrti koja nikako da dođe. Morala sam postati tvoj Bog. Postala sam Bog na kraju za tebe. Možda si osjetio pred kraj života kako nema Boga, možda si izgubio vjeru, nadu ali nisi ljubav. U mojoj ljubavi je tvoja zadnja želja ispunjena. To je dovoljno poslije svega. Kraj prije kraja. Nema više čekanja i nema više patnje. Legla sam pored tebe, zaustavila vrijeme, donijela smrt i glumila sam Boga jer za nas više nema ništa osim toga, sve je gotovo i ovo je naš zadnji put konačno onako kako ti želiš. Moj život za koji sam molila je nestao onaj dan kad si rekao da umireš a ti sad umireš jer sam ti ja donijela smrt koju si molio .Rekla sam ti kako si tražio jednom da ti pričam o sebi i kako je sad vrijeme da ti kažem sve nasmijao si se blago i izgovorio tiho…Naše vrijeme je Zauvijek.