Nekad davno na faksu trebala sam raditi istraživanje iz lingvistike. Kako sam, je li, bila nostalgična i domobolna, što bi rekli Amerikanci, prvo što mi je palo na pamet bilo je istraživanje uraditi na području ex-Yu. Davali su grantove za putovanja i troškove, pa ja, ne budi lijena, potražim informacije, spremim prijedlog i zaputim se profesoru u kancelariju. Nisam, međutim, računala na razlike u našim svjetovima, koje mome divnom profesoru nisu dale da pojmi drevni balkanski mentalitet. „Ne mogu baš da povjerujem da se niko nije bavio ovom temom“ oprezno mi reče, komentarišući moju revolucionarnu ideju o standardima u bosanskom jeziku. Džaba je bilo ubjeđivati profesora da zapravo, ne, niko se nije bavio tom mojom temom, da su ‘lingvisti’ sa područja ex-Yu isuviše zauzeti svađajući se oko toga koji od njihovih jezika je različitiji, te kako su isuviše nacionalisti da bi se bavili lingvistikom. Da im naučne metode ništa ne znače, a da je politika sve. Rezignirano sam gledala u tog divnog čovjeka, briljantnog stručnjaka koji je život posvetio studiju jezika i pitala se da li bi i na koji način mogao shvatiti naše nerazumlje.
S uzdahom odustah od objašnjavanja, odoh u svoju sobu i tužna bacih pogled na neki intervju Snježane Kordić koji me gledao sa zidova sobe. ‘Drugi put, Snježana’ rekoh nasmiješenom liku koji me posmatrao sa novinskih stranica i ipak odlučih pisati o engleskom jeziku u Beču. Nekoliko puta poslije toga imala sam problema pokušavajući objasniti osnovne pojmove iz lingvistike svojim sunarodnicima. U nekoj raspravi nazvaše me budalom i glupom plavušom jer sam pokušavala objasniti deskriptivnu i preskriptivnu gramatiku, te kako nečiji dijalekt ne određuje njihovu inteligenciju. Argument? „Somun nije lepina!“ Zašto onda da se čudimo tvrdnjama vrlih stručnjaka da su naši jezici lingvistički (a ne samo politički) različiti jezici, a ne dijalekti (što naučno apsolutno ne pije vode), kada naši ljudi ismijavaju jezičke varijante onih koji su nekoliko kilometara udaljeni od njih, koji sa njima dijele skoro sve, osim možda jednog a koje se pretvorilo u o. Sve je kod nas utvrđeno nekim hijerarhijama, zna se tačno šta se smije činiti kako bi se stekao i održao status u društvu, a šta je strogo zabranjeno. A niko ne zaviruje ispod te šminke, ne sluša misli, ne razmišlja o rečenom. Forma, a ne suština, šta da vam pričam?
Ne bih ja sada blebetala o tome, da me nije pošteno isfrustrirao tekst Nenada Veličkovića “Ležeći policajac na evropskom putu”, u kome odgovara uredniku Stava Filipu Murselu Begoviću. Čitajući Begovićev tekst, koji je Veličković velikodušno ubacio u tekst, vratih se u ono vrijeme kada nisam bila zen, kada su me takve stvari još uvijek doticale i kada sam se tek upoznavala sa načinima razmišljanja onih koje onako posprdno i već izlizano nazivamo nacionalistima. (Možda da ih od sada, čisto radi stila, nazivamo braniocima. Čuvarima. Zaštitnicima tradicije, historije, hijerarhija i jasno definisanih uloga u društvu. Da, znam da su konotacije ovih riječi pozitivne, a naši dragi nacionaliste sve su samo ne to, ali mislim da iz njihovog ugla stvari izgledaju upravo ovako. Shvatih to čitajući sporni tekst i obuze me malaksalost shvativši da dijaloga među nama nema, da ga ne može biti, jer pratimo potpuno različite diskurse, jer imamo potpuno drugačije viđenje svijeta.)
Ne znam. Možda sam i ja luda što ne znam da je jedan Nenad Veličković nacionalna manjina i što mi to vajno saznanje ama baš ništa ne znači. Možda sam ja luda što ne vežem instantno imena sa nacijom, historijom i željom obilježenih da me, kao pripadnika druge nacionalne grupacije smrve, satrvu, unište. Možda sam ja luda što ne koristim takve mentalne kratice. Priznajem, taj nedostatak već me ranije koštao. U najboljem slučaju živaca. Kao kad mi je jedan ljubazni Srbin, brinući se za kulturno nasljedstvo svog porijekla, rekao da ne mogu da koristim svoje ime, jer je „srpsko“. Do tada pojma nisam imala da ime rasprostranjeno po cijelom svijetu zapravo pripada Srbiji. Izvinila sam se i počela koristiti drugo ime, muslimansko, na koje, valjda, imam pravo, stečeno rođenjem. Iz inata. Prkosa. Inada. Sad bi još trebalo da se pojave ljuti muslimani i kažu mi da ni to ime ne mogu da koristim, jer, bezbeli, nisam muslimanka. Jebiga ljudi, ja, za sada, drugog imena nemam. Strpite se. Izdržite. Za Srbiju. Za Rusiju. Za Tursku. Za one arapske zemlje čije zastave nosite po svadbama, oprostićete mi što im ne znam imena. Malo sam tanka sa arapskim. Ali, skrenuh ja s puta. Nije ovdje tema moje ime, ono muslimansko, već jedno, kako danas saznadoh, srpsko. Nacionalmanjinističko. Valjda autor s takvim imenom mora da ima protivmuslimanske stavove. Ta, kako bi drugačije i moglo biti?
Vagam već neko vrijeme da li da se, jednom za svagda, vratim u onu zemlju gdje moje ime nije sporno. Gdje me pitaju kako žele da me zovu. Gdje ne zaključuju, odmah kada im pružim ruku za upoznavanje, ko sam, šta sam, koje su moje želje i moji ciljevi. Gdje te ne ubacuju u koševe, u kutije, čim se rodiš, određujući ti čitavu sudbinu, šta trebaš da voliš, a šta i koga da mrziš. Ondje gdje sam ja-ja, a ne neko ko samo nastavlja jednu tradiciju, ko je rođenjem predodređen da na nejakim leđima nosi teret stotina godina historije. Apsurdno je, i meni potpuno neshvatljivo, sve ovo što se još i danas dešava na ovim prostorima. Tek nešto malo jasnije mi je nego mom ubogom profesoru, koji se nepovratno zbunio kad sam počela da pričam o administrativnom uređenju zemlje. A ono je još i najjednostavnije od svih naših neobjašnjivih pitanja. Ne znam, stvarno ne znam. Naginje moja mala vaga sudbine, zbog ovih nekoliko dodatnih utega, na jednu stranu, onu koja mi garantuje slobodu. Međutim, ja se i dalje nadam da će prevagnuti ona druga strana. Da ću pronaći razum u svemu ovome. Da ću, jednom za svagda, odlučiti da ostanem. I ne mičem.
Zašto? Ni to, kao ni mnogo drugih stvari, nije jasno. Oni malo pametniji od nas najvjerovatnije bi rekli da je to zato što sam budala i glupa plavuša. Šteta samo što više nisam plava.