Nekako uvijek oko osmog marta dana žena sjetim se svoje učiteljice ili još bolje reći pijane učiteljice.
Tu negdje ispod Kozare nadomak Banjaluke u jednoj maloj školi radila je jedna učiteljica, u godinama već pred penziju na moju nesreću zapala je da bude učiteljica meni i mojoj generaciji. Kad bi mi neko sad ponudio najveću nagradu da se sjetim jedne lekcije koju nas je učila, jednog primjera, neke priče ili nečeg sličnog ja nebi mogao da se sjetim ničega. Jedino čega se sjećam su četri događaja.
Prvo kako je jedan naš drugar još u predškolskom razredu vozio po učionici u nekim drvenim kolicima. To je možda i najbolji način da se opiše kakve je građe bila i ta priča je bila top tema tih dana u tom selu i svi se smijali tome.
Drugo čega se sjećam kada je jedan od mojih drugara donio u školu gumenu zmiju i kako smo tu zmiju ubacili učiteljici u torbu od čega se ona puno uplašila i što je takođe bio dobar razlog za priče i smijeh u čitavom selu.
Treće čega se sjećam je da smo joj za 8 mart umjesto cvijeća ili nekog drugog poklona kupili šteku cigareta (cigarete su zvale Beograd i imale su bijeli filter) i litar ili dva nekog bistrog alkoholnog pića (loza ili votka).
Mada su sve ove priče za rubliku vjerovali ili ne, četvrta je zaista takva, naime jedne prilike ta naša učiteljica je čitavom razredu podijelila jedinice za urađenu zadaću ili još bolje rečeno skoro čitavom osim jednoj učenici.
Priča ide ovako; jednog dana za zadaću iz matematike smo dobili da uradimo dve stranice u knjizi, sutradan kad smo došli u školu svi smo bili uradili dve stranice osim jedne učenice, moje školske drugarice koja je bila i predsjednica razreda, ona je pokušala da nas ubijedi da je trebalo da uradimo samo jednu stranu, a kada je uvidjela da je samo ona uradila jednu stranu a svi ostali dve onda je krenula u plač plašeći se da će dobiti jedinicu. Tu onda ulazi učiteljica koja pita šta se dešava, vidjevši da joj mezimica plače ona da bi je smirila izjavljuje: sada će svi koju su uradili dve stranice u knjigi dobiti jedinicu a ti ćeš dobiti peticu jer ja sam i rekla da se uradi jedna stranica. To što smo poslije mi ostali plakali zbog jedinice to učiteljicu nije puno doticalo.
Ovdje moram objasniti šta se krije iza toga mezimica od učiteljice, mada MI TO svi već možemo i da pretpostavimo, naime često smo imali priliku vidjeti kako naša školska drugarica nosi neke stvari i daje učiteljicu uz poruku „poslala mama za Vas“. Šta je bilo u tim stvarima nije teško pretpostaviti, tu se vjerovatno našlo domaći jaja, kukuruze (hljeb od kukuruza), rakije, možda nekad pile ili komad slanine, ponekad sir ili kajmak i slični proizvodi koji su oduvijek u našem narodu bili namjenjeni za popove, doktore i učitelje. Ovdje naravno želim da naglasim da nikakvu krivicu ne pripisujem toj svojoj školskoj drugarici jer dijete nije tu ništa krivo, vjerovatno bih i ja nosio isto tako da mi je neko dao i rekao da nosim, a možda sam i nosio ali se sad ne sjećam toga.
Poslije završene škole pitao sam svoju majku: kako je mogla dozvoliti da me uči učiteljica koja je bila alkoholičar?, zašto nije pokušala ništa da učini? Ona mi je odgovorila, bilo je takvo vrijeme nije se smjelo puno buniti niti išta reći, nije se niko bunio i tako... Naravno nisam htio puno da insistiram ali sam sam sebi rekao ja ću pokušati kad moje dijete bude bilo u pitanju da učinim više. Razgovarao sam i sa jednim nastavnikom koji je tih godina radio u toj školi, i njega sam pitao zašto oni nisu ništa preduzeli, jer nije uredu da neko pijan drži djeci nastavu. On mi je odgovorio na sledeći način „znaš ipak je to seoska škola ne možeš ti tu puno očekivati da će sad htjeti doći neki dobri kadrovi da rade i ostanu tu“. Samo da napomenem da je i on iz susjednog sela, a danas je on „jedan ugledan član ovog društva“.
Danas sam ja tu u Banjaluci i u blizini jedne velike škole u koju će moje dijete možda ići za nekih 5 godina, i evo ovih dana je bio i 8 mart.
Slušam neke priče i pokušavam da se uključim, priča se o nekim poklonima za učiteljicu. Ja začuđen pitam šta se to dešava, nekad je bilo drugačije. Onda mi kažu ma ti nemaš pojma, danas svako dijete nosi posebno poklon učiteljici nije to kao nekad da svi skupe pare pa kupe nešto simbolično. Jedna mi komšinica priča „nosi se danas i učiteljicama i nastavnicima i to pune kese i sve orginali“ spominje jedne roditelje i kaže nose pune kese jeste da je njihovo dijete odličan učenik ali nose. Ja se onda pitam koliko je sad odličan ako se toliko nosi i kažem onako čvrsto kad moje dijete bude krenulo u školu ja ću se boriti protiv toga.
Onda dođem kući i počnem da razmišljam hoće li biti tada kasno da krenem da se borim protiv nečega ili moram da krenem odmah sad i odlučim da krenem od ove priče.
Evo moje verzije kako je to sve krenulo sa „mitom“, vjerovatno na neki sličan način. Jednoga dana pre nego što se u društvu pojavilo mito i korupcija, bila su neka pravila jednaka za sve. Gdje se prvo pojavljuje teško je znati možda u zdravstvu, možda u sudstvu a možda u školstvu, no svedno jednoga dana stiglo je i u školstvo, kad?, e to ostavljam neka svako procjeni za sebe.
Toga dana jedan je učitelj odlučio da za nekoliko jaja ili možda para, promjeni neka pravila i da nekome đaku koji ne zna dovoljno za prolaz da dvojku. I ta dvojka će uvijek ostati simbol mita, međutim problem nije u toj dvojki, jer i taj sam koji je dobio tu dvojku je svjestan da mu puno ne vrijedi, problem je u četvorki tj. kad učitelj nekome ko zna za četri uz malo mita da pet.
Matematički to izgleda ovako:
- prva generacija, učitelji znaju za pet 100%, peticu dobivaju oni koji znaju za pet i uz mito oni koji znaju za četiri;
- druga generacija, sad već među učiteljima imamo i ovih što su znali za četri i uz mito dobili pet (oni naravno ne vide nikakvu razliku i misle da je njihovo znanje za pet), znači imamo jedan dio učitelja koji znaju za pet i jedan vjerovatno manji dio učitelja koji znaju za četri, kako rade ovi što znaju za pet smo već opisali ali da vidimo kako rade ovi što znaju za četri, njihova skala znanja je od 1 do 4, a ocjene daju od 1 do 5, znači kod njih isto znaju i oni za četri i oni za pet oni tu ne vide nikakvu razliku i obe grupe dobivaju pet, po njima oni što znaju za tri dobivaju četri a neki od njih uz mito dobiju i pet,
- treća generacija, sad među učiteljima imamo one koji znaju za pet, četri i tri, princip je isti, učitelj koji zna za tri daje petice onima koji znaju za pet, četri i tri jer on među njima ne može da uoči razliku, kod njega četvorku dobivaju oni koji znaju za dva a uz mito mogu da dobiju i pet,
- četvrta generacija, među učiteljima imamo one koji znaju za pet, četri, tri i dva, princip je isti, učitelj koji zna za dva daje petice onima koji znaju za pet, četri, tri i dva jer on među njima ne može da uoči razliku, kod njega i oni što ništa ne znaju uz mito mogu da dobiju pet,
- peta generacija, među učiteljima imamo one koji znaju za pet, četri, tri, dva i one koji ništa ne znaju.
Neka svako sam procjeni kad je mito počelo i koja generacija učitelja radi u školi gdje mu djeca idu ili će ići, ali bez obzira koji odgovor dobije jedno je sigurno ako danas ne dignemo svoj glas protiv mita, protiv domaći jaja i orginala ili para, već sutra će nas sve dočekati peta generacija učitelja.
