Teško mi je napisati nešto lijepo o svojoj svekrvi. Kažu da o mrtvima trebamo sve najbolje da pričamo, pišemo i kažemo ali možda je upravo to ono lijepo kod moje svekrve. Mrtva je. Nakon 25 godina našeg druženja umrla je, brzo, bezbolno i napustila me zauvijek. Ja nju još uvijek nisam pustila iz svog života ali dok spremam njene stvari koje ću baciti u smeće ili zapaliti iza kuće, osjećam miris sapuna iz ormara, parfem koji je koristila, nakit koji je ljubomorno čuvala u jednoj velikoj drvenoj kutiji na toaletnom stoliću, osjećam da je puštam iz svog života, konačno sam slobodna, dišem punim plućima, ne bojim se da ću nešto uraditi, reći ili napraviti kako ne treba. Ona je mrtva i ne može me dohvatiti svojim starim, suhim i oštrim kandžama iz groba u koji sam je spremila prije sedam dana. Vjerovala sam kako će ta žena živjeti zauvijek, kako sam se udala za nju a ne za njenog sina, kako sam nebitna na kraju za sve njih a ona je uvijek imala glavnu riječ a ja je uvijek puštala da uzima moje riječi iz usta ili stavlja svoje riječi u moja usta. Nisam ni slutila kad sam bila djevojka da ću biti sposobna nekoga tako snažno mrziti kao nju, da ću joj htjeti samo najgore i da ću sanjati dan kad će ta stara vještica odapeti, crknuti i nestati sa lica zemlje. U sebi nisam imala kao djevojka toliki otrov a ona je to u meni probudila, stvorila i iz mene izvukla ono najgore.
Kad smo se Luka i ja zaručili bilo je logično i bio je red da odemo kod njegovih, da se upoznamo, da nam se obitelji sastanu i da sve postane dio jedne slike. Bio je red. Sjećam se kad mi je rekao prvi put tu riječ, u meni se odmah stvorio neki otpor. Kao slikarica voljela sam kreativni nered više nego red. I najviše u životu sam mrzila obavljati neke stvari ”radi reda”. Taj red je i doveo do nereda, propasti i uništenih odnosa u mojoj obitelji. Međutim njega sam voljela, za njega bi uradila i mnogo više od običnog upoznavanja njegove majke, udovice koja živi sama u ogromnom stanu koji je ostao iza njenog muža penzionisanog vojnog lica. Radi Luke sam uradila sve te stvari ne ”radi reda”. Radi njega sam joj prešutjela mnogo toga, prešla preko svega i na kraju prihvatila je onakvu kakva jeste-Zla. Radi njenog sina koji je najbolji dio nje ja sam pristala na kompromis i danas dok joj spremam stvari koje ću baciti u kontenjer shvaćam da nisam trebala to da uradim. Da sam trebala da radim samo ono što me činilo sretnom pa makar ostala sama i bez Luke. Trebalo je da budem vjerna sebi a ne njemu. Ali to je danas lako reći. Danas kad imam preko 45 godina, dva sina, muža u kojeg više nisam zaljubljena kao djevojka i mogla bi živjeti bez njega. Danas je lako biti pametan kad preživiš vlastite glupe odluke, greške i promašaje. I danas ja od ove priče nemam ništa ali ipak je to kraj, moram tu ženu opisati, dati joj zadnje pismo, reći joj ono što mislim i zauvijek završiti sa njom.
Moje ime je Petra. Mama mi je odabrala to ime, kad sam upoznala Luku išao je na Pravni Fakultet a ja bila buntovnica, ljubičaste kose, jarkog ruža na usnama i studentica slikarstva na Akademiji Likovnih Umjetnosti. On je bio već tada moja potpuna suprotnost, ne znam ni kako je došlo do toga da zajedno živimo tokom faksa i kasnije da se zaručimo, da mu postanem djevojka, žena i majka njegove djece. Nismo nikako djelovali kao normalan par. Meni bi pristajao neki roker, panker, umjetnik duge kose, sa gitarom u ruci a njemu neka ekonomistica u strogim kostimima, sa aktovkom punom papira a ne ja sa mapom i crtežima. Upoznali smo se na mojoj diplomskoj izložbi, bila sam u crnoj haljini, jako našminkana, zgodna i sa dugom ljubičastom kosom koja je svima jednostavno bila prvo što će vidjeti na meni. Prišao je i čestitao mi na hrabrim slikama, na motivima koje sam odabrala, mrtve životinje i gole žene a onda rekao da imam divan osmijeh. Na kraju smo pričali o svemu i svačemu, pozvao me na piće, izašli smo i nakon nekog vremena postali par. On je meni dao mir, sklad i sigurnost a ja njemu polet, avanturu i maštovitost u život. Znao je reći kako sam unijela boje u njegov sivi svijet kao da sam ljubičasta leptirica koja je obojila hrpu sivila u beskraj boja i unijela život gdje god da je bila i šta god da je dotakla. Tad smo bili takav par. Poslije 20 godina braka, dvoje djece više nismo. Sve se mijenja i to je jedina trajna stvar u životu. Promjena. Na bolje ili na gore…
Kad mi je prvi put Luka rekao tu rečenicu ”radi reda” mislila sam kako je to jedna jedina stvar koju ću morati uraditi za njega. Na kraju normalno je da mu upoznam majku, on je njezin sin. Mi smo se odlučili vjenčati i to je potpuno prirodna stvar. Moji roditelji odavno znaju za Luku ali on mene nije tako lako odveo svojoj majci kao što sam ja njega odvela svojim roditeljima i predstavila ga kao svog dečka. Sve sam to kasnije shvatila ali kasnije je kasno. Kad smo ušli u njen predivan, veliki stan u modernističkom stilu bila sam zatečena, sve je djelovalo kao iz časopisa, visoki sjaj, stilizirani namještaj, Luka je bio jedinac, njegovi su imali para ali tek sad sam postala svjesna koliko. Kad je ona došla u dnevni boravak, ugledala me i procijenila u roku od nekoliko sekundi bila sam svjesna da nisam prošla njen ispit, njen pogled i da me ne voli. Kad me zagrlila i dok me obavio njen skupi parfem i zveckanje njenih narukvica osjećala sam kao da mi koža gori, bilo mi je neugodno kraj te žene. Biljana je bila visoka, vitka, u bijeloj košulji, sa velikim nakitom, savršenom frizurom jedne žene koja ne radi ništa, mirisna, dotjerana a ja sam bila u vojničkim čizmama, ljubičaste kose, jake šminke i crnih lakiranih noktiju na špic. Tad je odjednom zavladala drugačija atmosfera koja je odredila našu zajedničku budućnost, moju ulogu u toj budućnosti, moje mjesto pod suncem u ovoj zajedničkoj obitelji. On je sjeo pored svoje mame preko puta mene, između nas je bio niski stakleni stolić, kafa je bila u stiliziranim šoljicama kao u nekom filmu, sve se slagalo sa svačim, televizor sa slikama, slike sa namještajem, namještaj sa njenom odjećom a njen sin s njom. Jedino se ja nisam uklapala u tu sliku. Osjetila sam to, vidjela sam to, znala sam to. Luka se našalio kako bi ja sigurno unijela malo boje u ovaj crno bijeli stan a njegova mama me pitala šta slikam i kojim tehnikama radim? Razumjela se u umjetnost, u književnost i proputovala je pola svijeta, Luka je odmah izvadio telefon i pokazao joj na velikom ekranu neke moje slike, ona je stavila naočale i bacila pogled, još jedna ocjena, ispit koji trebam proći, čak i kao umjetnica moram da se dokažem pred njegovom majkom. Rekla je da radim izvanredno, kvalitetno i veoma precizno i pohvalila moj rad. Bila sam iznenađena. Onda je samo dodala-Ne znam tko bi ovo držao na zidu jer znaš kakvi su ljudi ovdje kod nas, ali za mene je tvoj rad jako dobar. Nisam znala šta da mislim nakon ovakve rečenice. Puno je njenih rečenica bilo poput ove kad ne bi znala jesam li uvrijeđena ili iznenađena. Uglavnom bi ostala bez teksta, nijema, mala i nepomična. Prvi susret s tom ženom je obilježila crna boja. Kao umjetnica bi upotrijebila crnu boju. Od nervoze i nelagode sam oborila šoljicu i crna kafa se prelila preko staklenog, uglačanog stola i pokapala bijeli tepih, sve je bilo crno, lokva crne boje na sred njenog bijelog, uglađenog i besprijekornog stana. To sam ja bila. Crna mrlja a ona moje bijelo platno.
Ne mogu reći da je moja svekrva bila najvažnija osoba u mom životu, Luka je moj suprug i imamo troje djece, ja sam profesorica na Akademiji i naš život je ispunjen, normalan i živimo kao i svi ostali ljudi. Ne bi mogla reći da je ta žena zaista kriva za nešto loše u mom životu ali zbog nje sam se osjećala tako mala, nebitna i nepoželjna milion puta u svom životu, pored vlastite djece sam bila nesposobna majka, loša supruga, slaba kuharica i užasna domaćica. Sve najgore osjećaje je ona budila u meni samom svojom pojavom. A kad ne bi bila tu moj život je bio normalan, nisam se zamarala s njom, živjele smo odvojeno, nismo se nikad posvađale, rekle nešto loše jedna drugoj direktno, nikad nismo bile iskrene i zato je sve to bilo tako teško s nama. Meni s njom i njoj sa mnom.
Luka je moj suprug. Luka je i njen sin. Mamin sin. Kad smo se vjenčali ona mi je dala savjete šta Luka voli jesti, piti, na šta je alergičan i kako se pravilno održava bijeli veš i na koliko se peru peškiri. Pomogla mi je oko useljenja, sređivanja kuće, našla mi je posao čak preko veze a onda je jedne noći rekla dok smo pile kafu same u kuhinji-Nećeš valjda s tom kosom početi kao asistentica na jednom fakultetu? Neće te nitko ozbiljno shvatiti vjeruj mi. I mirno je otpila gutljaj kafe i predložila mi da odem frizeru sutra i da se ofarbam i promijenim frizuru, rekla je da bi mi šiške dobro stajale i neka smeđa ili bakrena nijansa kose pošto imam lijep ten i oči. Ustala je i otišla, poljubila me na rastanku i ostavila me da se gledam u ogledalu u hodniku kao da to više nisam ja. Poslušala sam je i promijenila kosu, moj muž se oduševio, svi su rekli da mi je ljubičasta bila užasna a svekrva se složila, čak i moja majka je rekla da sam se konačno sabrala i da ličim na normalnu ženu. Nedostajala mi je moja kosa. Ali uskoro sam počela raditi na fakultetu, ne bi se uklopila sa tom kosom, jedno je biti samostalna umjetnica ali sasvim drugo biti u radnom okruženju gdje se očekuje određen izgled, ponašanje i oblačenje i nisam glupa ni retardirana da to ne shvaćam ali ipak…Nedostajala sam sama sebi. I bilo mi je tako krivo što je moja svekrva bila upravu. Moje boje su nestajale, crna tinta je prešla preko moje glave na isti način na koji je ona crna kafa prelila njen blistavi stol. Imala sam osjećaj da sve postaje crno, bljutavo, tamno. Moje slike su postajale sve mračnije, tamnije i sve lošije. Skinula sam svoje radove sa zidova jer je Luka rekao kako ne želi da mu sinovi odrastaju uz slike mrtvih životinja i golih žena, ona ga je nagovorila na to. Nisam se raspravljala u svakoj normalnoj raspravi bila bi luđakinja koja izlaže svoju dječicu slikama mrtvih ptica i golih žena. Umjesto toga sam okačila svoje tamne, mrtve apstrakcije, bljutave i bezlične slike koje su oslikavale mene kakvu sam postala iznutra.
Ta žena meni nije ništa ružno uradila i to me ubijalo. Voljela bi da me ošamarila ili pljunula i da znam zašto je toliko mrzim. Umjesto toga ona bi došla nepozvana u moj dom vikendom i napravila ručak, opeglala sve košulje svom sinu, usisala i meni skuhala kafu. Onda bi me pitala nešto površno, uobičajeno i bezvezno i nastavila se šunjati sa mojom djecom kroz kuću, unučad su je obožavala. Bila je savršena baka, izvanredna domaćica a mom mužu majka. Ja sam se osjećala suvišno. Izostavljeno. Odbačeno. A onda su počeli stvarni problemi da se dešavaju. Jednom smo otišle u hipermarket zajedno i moja dva sina su išla s nama-Stariji Mario je htio da ide sa mnom a s drugim je otišla na kolač u slastičarnu preko puta ogromnog hipermarketa. Obavljala sam telefonski razgovor, jednom rukom tražila čajeve, drugom držala kolica i izgubila sam sina. Nestao je. Teško je opisati riječima kakav sam osjećaj imala i koje su mi sve misli prošle kroz glavu dok sam luđački trčala kroz redove čokolada, šećera, mlijeka i suhomesnatih proizvoda. Ona je stajala s njim na kasi. On je plakao jer se izgubio, ošamarila sam ga pred svima. Svi su me gledali, derala sam se, plakala… Luka je stigao do nas i ispala sam nesposobna, loša majka, luđakinja. A ona je samo mirno uzela Marija u rekla kako se takve stvari dešavaju kad gledaš u telefon a ne u dijete. Ponovo me ubola sa svojim otrovom i kasnije je to ponavljala na milion različitih načina ispred mog muža, mojih kolegica, u mom domu. Neću da zadnje riječi koje pišem o njoj budu samo opisi toga šta je sve ona uradila kako je postajala starija, odvratnija i zlobnija. Ne. Nije važno jer je sad mrtva. Ne može me dohvatiti iz groba njena zloba, njeni komentari, suvišne primjedbe, njeno sitno podbadanje i ne može me više glava zaboliti od te žene. Najviše od svega na njoj sam mrzila kad moj muž sjedne pored nje a ona mu razbaruši kosu, prođe mu kroz kosu sa svojim prstima, noktima i tepa mu kao da je malo dijete, tad bi se ja osjećala kao velika žena koja krade vlastitog muža od jedne majke. Bilo je bolesno. Otrovno. I moja kosa, moje slike, moj vlastiti život je postajao crn kao tinta.
Ono što me ubijalo kod te žene je njena beskrajna strpljivost da bude na kraju onako kako ona želi. Kad sam izgubila treće dijete to je bio kraj. Tad sam shvatila kako je crnilo ušlo u mene kao sastavni dio mog karaktera, osobnosti, ličnosti. Kao da moje dijete nije moglo preživjeti njenu prisutnost u mojoj kući, blizini. Iz mene je tekla krv koja je bila potpuno crna. Izgubila sam dijete dok sam slikala u svom ateljeu, osjetila sam samo kako nešto nije uredu, niz noge mi je kapala crna krv i bilo je jasno da je u meni mrtvo dijete. Kad sam ležala u sobi nakon bolnice i čišćenja moj muž mi je donosio čajeve i kiflice s medom, ona je bila jako brižna, tiha, normalna a onda sam je čula u hodniku kako komentira ”Nije vodila računa o sebi”. Taj zadnji komentar me promijenio. A onda tišina od strane mog muža. Nije me branio, nije rekao ništa u moju obranu. Ispala sam ubojica vlastitog djeteta, prvo sam jednog sina izgubila u samoposluzi a drugog sam izgubila u samoj sebi. On je šutio kao pička, kao pravi mamin sin.
Život uvijek ide dalje. S godinama sam postala ravnodušna na svoj život. Na svoj posao i na svoju djecu. Više vremena sam provodila u ateljeu, moji sinovi su imali svoje obaveze, Luka je bio na poslu a ona se povukla u svoj stan i smirila. Jednostavno više nije bila potrebna u mojoj kući. Nisam ulazila u rasprave, u njene zavrzlame, u njen svijet u koji me uvlačila od početka. Ofarbala sam kosu ponovo u jednu nijansu ljubičaste ali mnogo elegantniju nego onda kad sam bila djevojka i svima se svidjelo, osim njoj, zatvorila bi vrata svog ateljea kad ona dođe u posjetu i slikala bi neprestano, vratila sam svoje radove na zid i nitko ih nije smio dirati a moji sinovi nisu imali traume od mojih slika, nije ih zapravo zanimalo šta ja slikam. Luka je moj suprug i vodimo ljubav jednom ili dva puta mjesečno i živimo u predivnoj kući sa krasnim vrtom koji ima divan kamenjar, prepun cvijeća, krizantema, lala i čuvarkuće. Ona je za mene postala sjena, siva boja, isprana žena s kojom sam uspjela izaći na kraj bez velike drame, lagano, i sistematski sam je izbacila iz svog života. Ali ona se ponovo ubacila u moj. Nakon svega slomila je kuk i došla da leži i oporavlja se kod mene. Kod nas. Meni na grbaču.
Luka je predložio da dođe kod nas na oporavak. On će brinuti o njoj. A prava stvar koju je rekao bila je upućena meni ”Bi li joj skuhala paradajz supu”. Ne zna se on brinuti o njoj, on je nesposoban muškarac. Mamin sin ne zna praviti juhe, kreme, kolače, prati veš, peglati, čistiti, održavati kuću i njegovati svoju mamu. Ne zna. To je posao za žene. Njegov posao je bio ”radi reda” da dovede bolesnu majku a moj posao je da poštujem njega, njegove odluke i njegovu svetu mamicu. Bila sam grozna sama sebi zbog ovakvih misli, nisam htjela da budem zla, samo sam htjela konačno mir, imam dva velika sina, svoje slobodno vrijeme, normalan život, prijateljice i posao i ne želim svekrvu u svom životu, ne želim je u kući. Međutim Luka nije htio ni da čuje o tome da je prebacimo u dom, na njegu i da platimo ženu koja je medicinska sestra da je presvlači, kupa i njeguje. Sve je palo na mene. Njena usrana guzica doslovno je pala u sred mog života kao da nije bilo dovoljno da trpim njena tiha sranja, smradove koje je puštala u mojoj kući, oko mene i sa mnom. Sad moram da uzmem rukavice, spužvu, vodu i da joj perem guzicu, usranu guzicu, njena govna da ribam jer je to red. Znala sam da će mi trebati snaga za sve to, pila sam tablete za smirenje jer je u meni rastao bijes prema vlastitom mužu zbog situacije u koju me doveo, dok je ležala dobila je upalu pluća, srala je nevjerovatno mnogo za jednu vitku staricu, pričala je stalno, prigovarala, kašljala, povraćala, nije se nijednom zahvalila, nikad nisam čula zahvalu od te žene. Uskoro sam dobila velike narudžbe preko dana s njom je bila jedna žena koju smo platili a nakon toga ja sam donosila hranu, odbijala je da jede, nije joj bilo dovoljno dobro, preslano, preslatko, morala sam slikati u svom ateljeu ali ona je stalno zvala, zvala, zvala. Luka je bio na donjem spratu i rijetko kad je dotrčao do svoje mame kad bi ona jaukala, nas dvije smo bile na gornjem spratu i dijelio nas je samo hodnik, kad razmislim on toj ženi nije donio čašu vode kako treba. Zbog nje sam mrzila svog muža, samu sebe i nju. Zbog nje sam mrzila što moram slikati u ovakvom raspoloženju, što sam stalno umorna, bezvoljna i nikakva. Ustajala sam kasno zbog nje, hranila je i presvlačila, trpila njene komentare, njeno beskrajno kašljanje, i samu sebe. Jedne noći je dobila groznicu, moj muž je brzo nazvao hitnu, bila je jako loše, dali su joj injekcije a po procjeni doktora-Nije joj ostalo još mnogo. Rasplakao se moj muž. Meni je bilo drago, konačno da me oslobodi sebe. U sebi više nisam krila ovakve misli ni želje. Neka umre što prije. Ali nije umrla lako. Ništa u vezi te žene nije bilo lako. Dvije sedmice nakon toga ona je kašljala, jaukala, prizivala. Ja nisam spavala nikako, ponekad u toku dana bi zaspala na jednom mjestu a probudila se na drugom, moj svijet je postala ona. Njeno kašljanje, jaukanje, bolovi u kostima, njene tablete koje sam morala pažljivo da odvajam i razdvajam i da pratim slučajno da ne propusti neku od njih. Svaka tri sata je morala nešto da pije. Bila sam tako umorna. Tako nenaspavana. Nitko me nije razumio. Nisam zaslužila ovo. Moj muž bi se samo vratio odmoran sa posla i pitao kako je ona? Otišao bi do nje, pozdravio je, ona bi se rasplakala kao da sam je zlostavljala cijelo vrijeme, onda bi malo sjedio pored nje na krevetu i otišao bi gledati televiziju. Mene ne bi pitao kako sam, jesam li umorna, jesam li toliko nenaspavana da počinjem halucinirati, jesam li sretna, jesam li ja pristala na ovo ”radi reda”. Taj trenutak sam shvatila kako sam nestala kao ona djevojka koju je doveo svojoj majci prije toliko godina. Ona djevojka koja je ”radi reda” pristala da bude ono što nije. Taj trenutak sam shvatila da više nisam zaljubljena u Luku i da nisam trebala pristati na ovo sad. Isto kao što je mene odveo svojoj mami prije toliko godina sad je svoju mamu doveo meni. Radi reda. Nije se on žrtvovao, ustajao, pravio joj kašice, hranio je i brisao joj govna-To sam radila ja. A nijedno od njih dvoje to nije vidjelo nit se zahvalilo jer nevjeste i služe za to, to se podrazumijeva da rade, one to tako moraju. Red je. Tu sam stvarno osjetila kako mi pada crno pred očima. Svijet je postajao crn za mene. Legla sam i zaspala. Kad sam se probudila vidjela sam da je već popodne, trebala sam ustati prije 6 sati da joj donesem lijekove i brzo sam se trznula i u spavaćici sam otrčala do njene sobe, otvorila sam vrata i vidjela da spava, da je mirna, neprirodno mirna. Mrtva. Kad sam ugledala njeno mirno lice isprva nisam vjerovala. Mislila sam da umišljam, da je sve posljedica nedostatka sna, jer sam već počela da umišljam neke stvari, ona ne može biti mrtva, ona je zauvijek tu, dio mene, kuće i svega. Ona je besmrtna. Međutim prišla sam njenom krevetu i opipala joj vrat, bila je mrtva. Nazvala sam hitnu da dođu, i odlučila da nazovem muža, izašla sam u hodnik i obavila razgovore, naslonila sam se na vrata njene sobe, i duboko izdahnula. Konačno. Počela sam plakati, instinktivno i nagonski su suze išle niz moje obraze zbog svega…A onda sam je čula kako kašlje i zaledila sam se. Prvo sam mislila da umišljam, da ponovo haluciniram od umora. Stajala sam kao ukopana a onda je počela da kašlje još glasnije, otvorila sam vrata od sobe i ugledala je otvorenih usta i očiju kako kašlje i gleda u mene sa osudom, krivicom što joj nisam donijela lijekove jutros, sirup i čaj. Kašljala je i upirala prstom u mene. Sledila sam se, noge su mi otkazale, slabost me uhvatila i crna boja je sve prekrila. Zaletila sam se do nje i zgrabila jastuk na kojem je spavala i pritisnula joj glavu svom snagom, jako, čvrsto, vrištala sam, strah me preplavio, nije bila mrtva, Luka već zna da je mrtva, zvala sam i hitnu, šta će ljudi reći za mene, da sam luda potpuno, moj muž će me proglasiti luđakinjom a ona je uvijek govorila da sam luda umjetnica, na svoju ruku, čudna. Nikad kraja nema ovoj ženi i ona se trzala, ja sam još jače pritisnula, plakala sam, vrištala sam, tresla sam se i samo sam ponavljala-Prekini, prekini, prekini…I zaista je prekinula. Pala sam na pod pored nje i jastuk je pao iza kreveta. Umrla je od gušenja. Zatajenja pluća. Normalno za njenu dob.
Danas spremam zadnje stvari ostale od nje. I ne osjećam ništa prema toj ženi osim zahvalnosti što je mrtva konačno. Što imam mir. Ona je bila elegantna starica, dobra baka mojim unucima, lijepo je odgojila i mog muža, imala je dobar ukus u odjeći i uređenju i razumjela se u umjetnost. Nije me voljela i nisam ja nju voljela. Od nje više neće ništa ostati, sve ću zapaliti i baciti. Nakit namjeravam prodati. Nijedan njen trag neće ostati u mom životu od te otrovne žene. Kad sam završila sa zadnjim paketom pozvonio je moj sin, dolazi danas sa djevojkom, zaručnicom. Jedva čekam da je upoznam. Sišla sam niz stepenice i otvorila im širom vrata, zagrlila je i uvela u kuću. Djelovala je kao draga djevojka, moj sin je sretan uz nju, imala je lijep nakit, fino se ponašala i neobavezno smo pričale, njoj su se svidjele moje slike, meni njena osobnost i onda se prevrnula šoljica kafe i crna mrlja je prelila cijeli stol, po tepihu, časopisima i mojim papučama i nogama. Crna mrlja. Prvo što je došlo s tom djevojkom je mrlja. Ali baš me briga. S crnim mrljama sam naučila živjeti i znam kako je s njima umrijeti. Neću biti kao moja dobra, draga, mrtva svekrva.
Teško mi je napisati nešto lijepo o svojoj svekrvi. Kažu da o mrtvima trebamo sve najbolje da pričamo, pišemo i kažemo ali možda je upravo to ono lijepo kod moje svekrve. Mrtva je. Nakon 25 godina našeg druženja umrla je, brzo, bezbolno i napustila me zauvijek. Ja nju još uvijek nisam pustila iz svog života ali dok spremam njene stvari koje ću baciti u smeće ili zapaliti iza kuće, osjećam miris sapuna iz ormara, parfem koji je koristila, nakit koji je ljubomorno čuvala u jednoj velikoj drvenoj kutiji na toaletnom stoliću, osjećam da je puštam iz svog života, konačno sam slobodna, dišem punim plućima, ne bojim se da ću nešto uraditi, reći ili napraviti kako ne treba. Ona je mrtva i ne može me dohvatiti svojim starim, suhim i oštrim kandžama iz groba u koji sam je spremila prije sedam dana. Vjerovala sam kako će ta žena živjeti zauvijek, kako sam se udala za nju a ne za njenog sina, kako sam nebitna na kraju za sve njih a ona je uvijek imala glavnu riječ a ja je uvijek puštala da uzima moje riječi iz usta ili stavlja svoje riječi u moja usta. Nisam ni slutila kad sam bila djevojka da ću biti sposobna nekoga tako snažno mrziti kao nju, da ću joj htjeti samo najgore i da ću sanjati dan kad će ta stara vještica odapeti, crknuti i nestati sa lica zemlje. U sebi nisam imala kao djevojka toliki otrov a ona je to u meni probudila, stvorila i iz mene izvukla ono najgore.
Kad smo se Luka i ja zaručili bilo je logično i bio je red da odemo kod njegovih, da se upoznamo, da nam se obitelji sastanu i da sve postane dio jedne slike. Bio je red. Sjećam se kad mi je rekao prvi put tu riječ, u meni se odmah stvorio neki otpor. Kao slikarica voljela sam kreativni nered više nego red. I najviše u životu sam mrzila obavljati neke stvari ”radi reda”. Taj red je i doveo do nereda, propasti i uništenih odnosa u mojoj obitelji. Međutim njega sam voljela, za njega bi uradila i mnogo više od običnog upoznavanja njegove majke, udovice koja živi sama u ogromnom stanu koji je ostao iza njenog muža penzionisanog vojnog lica. Radi Luke sam uradila sve te stvari ne ”radi reda”. Radi njega sam joj prešutjela mnogo toga, prešla preko svega i na kraju prihvatila je onakvu kakva jeste-Zla. Radi njenog sina koji je najbolji dio nje ja sam pristala na kompromis i danas dok joj spremam stvari koje ću baciti u kontenjer shvaćam da nisam trebala to da uradim. Da sam trebala da radim samo ono što me činilo sretnom pa makar ostala sama i bez Luke. Trebalo je da budem vjerna sebi a ne njemu. Ali to je danas lako reći. Danas kad imam preko 45 godina, dva sina, muža u kojeg više nisam zaljubljena kao djevojka i mogla bi živjeti bez njega. Danas je lako biti pametan kad preživiš vlastite glupe odluke, greške i promašaje. I danas ja od ove priče nemam ništa ali ipak je to kraj, moram tu ženu opisati, dati joj zadnje pismo, reći joj ono što mislim i zauvijek završiti sa njom.
Moje ime je Petra. Mama mi je odabrala to ime, kad sam upoznala Luku išao je na Pravni Fakultet a ja bila buntovnica, ljubičaste kose, jarkog ruža na usnama i studentica slikarstva na Akademiji Likovnih Umjetnosti. On je bio već tada moja potpuna suprotnost, ne znam ni kako je došlo do toga da zajedno živimo tokom faksa i kasnije da se zaručimo, da mu postanem djevojka, žena i majka njegove djece. Nismo nikako djelovali kao normalan par. Meni bi pristajao neki roker, panker, umjetnik duge kose, sa gitarom u ruci a njemu neka ekonomistica u strogim kostimima, sa aktovkom punom papira a ne ja sa mapom i crtežima. Upoznali smo se na mojoj diplomskoj izložbi, bila sam u crnoj haljini, jako našminkana, zgodna i sa dugom ljubičastom kosom koja je svima jednostavno bila prvo što će vidjeti na meni. Prišao je i čestitao mi na hrabrim slikama, na motivima koje sam odabrala, mrtve životinje i gole žene a onda rekao da imam divan osmijeh. Na kraju smo pričali o svemu i svačemu, pozvao me na piće, izašli smo i nakon nekog vremena postali par. On je meni dao mir, sklad i sigurnost a ja njemu polet, avanturu i maštovitost u život. Znao je reći kako sam unijela boje u njegov sivi svijet kao da sam ljubičasta leptirica koja je obojila hrpu sivila u beskraj boja i unijela život gdje god da je bila i šta god da je dotakla. Tad smo bili takav par. Poslije 20 godina braka, dvoje djece više nismo. Sve se mijenja i to je jedina trajna stvar u životu. Promjena. Na bolje ili na gore…
Kad mi je prvi put Luka rekao tu rečenicu ”radi reda” mislila sam kako je to jedna jedina stvar koju ću morati uraditi za njega. Na kraju normalno je da mu upoznam majku, on je njezin sin. Mi smo se odlučili vjenčati i to je potpuno prirodna stvar. Moji roditelji odavno znaju za Luku ali on mene nije tako lako odveo svojoj majci kao što sam ja njega odvela svojim roditeljima i predstavila ga kao svog dečka. Sve sam to kasnije shvatila ali kasnije je kasno. Kad smo ušli u njen predivan, veliki stan u modernističkom stilu bila sam zatečena, sve je djelovalo kao iz časopisa, visoki sjaj, stilizirani namještaj, Luka je bio jedinac, njegovi su imali para ali tek sad sam postala svjesna koliko. Kad je ona došla u dnevni boravak, ugledala me i procijenila u roku od nekoliko sekundi bila sam svjesna da nisam prošla njen ispit, njen pogled i da me ne voli. Kad me zagrlila i dok me obavio njen skupi parfem i zveckanje njenih narukvica osjećala sam kao da mi koža gori, bilo mi je neugodno kraj te žene. Biljana je bila visoka, vitka, u bijeloj košulji, sa velikim nakitom, savršenom frizurom jedne žene koja ne radi ništa, mirisna, dotjerana a ja sam bila u vojničkim čizmama, ljubičaste kose, jake šminke i crnih lakiranih noktiju na špic. Tad je odjednom zavladala drugačija atmosfera koja je odredila našu zajedničku budućnost, moju ulogu u toj budućnosti, moje mjesto pod suncem u ovoj zajedničkoj obitelji. On je sjeo pored svoje mame preko puta mene, između nas je bio niski stakleni stolić, kafa je bila u stiliziranim šoljicama kao u nekom filmu, sve se slagalo sa svačim, televizor sa slikama, slike sa namještajem, namještaj sa njenom odjećom a njen sin s njom. Jedino se ja nisam uklapala u tu sliku. Osjetila sam to, vidjela sam to, znala sam to. Luka se našalio kako bi ja sigurno unijela malo boje u ovaj crno bijeli stan a njegova mama me pitala šta slikam i kojim tehnikama radim? Razumjela se u umjetnost, u književnost i proputovala je pola svijeta, Luka je odmah izvadio telefon i pokazao joj na velikom ekranu neke moje slike, ona je stavila naočale i bacila pogled, još jedna ocjena, ispit koji trebam proći, čak i kao umjetnica moram da se dokažem pred njegovom majkom. Rekla je da radim izvanredno, kvalitetno i veoma precizno i pohvalila moj rad. Bila sam iznenađena. Onda je samo dodala-Ne znam tko bi ovo držao na zidu jer znaš kakvi su ljudi ovdje kod nas, ali za mene je tvoj rad jako dobar. Nisam znala šta da mislim nakon ovakve rečenice. Puno je njenih rečenica bilo poput ove kad ne bi znala jesam li uvrijeđena ili iznenađena. Uglavnom bi ostala bez teksta, nijema, mala i nepomična. Prvi susret s tom ženom je obilježila crna boja. Kao umjetnica bi upotrijebila crnu boju. Od nervoze i nelagode sam oborila šoljicu i crna kafa se prelila preko staklenog, uglačanog stola i pokapala bijeli tepih, sve je bilo crno, lokva crne boje na sred njenog bijelog, uglađenog i besprijekornog stana. To sam ja bila. Crna mrlja a ona moje bijelo platno.
Ne mogu reći da je moja svekrva bila najvažnija osoba u mom životu, Luka je moj suprug i imamo troje djece, ja sam profesorica na Akademiji i naš život je ispunjen, normalan i živimo kao i svi ostali ljudi. Ne bi mogla reći da je ta žena zaista kriva za nešto loše u mom životu ali zbog nje sam se osjećala tako mala, nebitna i nepoželjna milion puta u svom životu, pored vlastite djece sam bila nesposobna majka, loša supruga, slaba kuharica i užasna domaćica. Sve najgore osjećaje je ona budila u meni samom svojom pojavom. A kad ne bi bila tu moj život je bio normalan, nisam se zamarala s njom, živjele smo odvojeno, nismo se nikad posvađale, rekle nešto loše jedna drugoj direktno, nikad nismo bile iskrene i zato je sve to bilo tako teško s nama. Meni s njom i njoj sa mnom.
Luka je moj suprug. Luka je i njen sin. Mamin sin. Kad smo se vjenčali ona mi je dala savjete šta Luka voli jesti, piti, na šta je alergičan i kako se pravilno održava bijeli veš i na koliko se peru peškiri. Pomogla mi je oko useljenja, sređivanja kuće, našla mi je posao čak preko veze a onda je jedne noći rekla dok smo pile kafu same u kuhinji-Nećeš valjda s tom kosom početi kao asistentica na jednom fakultetu? Neće te nitko ozbiljno shvatiti vjeruj mi. I mirno je otpila gutljaj kafe i predložila mi da odem frizeru sutra i da se ofarbam i promijenim frizuru, rekla je da bi mi šiške dobro stajale i neka smeđa ili bakrena nijansa kose pošto imam lijep ten i oči. Ustala je i otišla, poljubila me na rastanku i ostavila me da se gledam u ogledalu u hodniku kao da to više nisam ja. Poslušala sam je i promijenila kosu, moj muž se oduševio, svi su rekli da mi je ljubičasta bila užasna a svekrva se složila, čak i moja majka je rekla da sam se konačno sabrala i da ličim na normalnu ženu. Nedostajala mi je moja kosa. Ali uskoro sam počela raditi na fakultetu, ne bi se uklopila sa tom kosom, jedno je biti samostalna umjetnica ali sasvim drugo biti u radnom okruženju gdje se očekuje određen izgled, ponašanje i oblačenje i nisam glupa ni retardirana da to ne shvaćam ali ipak…Nedostajala sam sama sebi. I bilo mi je tako krivo što je moja svekrva bila upravu. Moje boje su nestajale, crna tinta je prešla preko moje glave na isti način na koji je ona crna kafa prelila njen blistavi stol. Imala sam osjećaj da sve postaje crno, bljutavo, tamno. Moje slike su postajale sve mračnije, tamnije i sve lošije. Skinula sam svoje radove sa zidova jer je Luka rekao kako ne želi da mu sinovi odrastaju uz slike mrtvih životinja i golih žena, ona ga je nagovorila na to. Nisam se raspravljala u svakoj normalnoj raspravi bila bi luđakinja koja izlaže svoju dječicu slikama mrtvih ptica i golih žena. Umjesto toga sam okačila svoje tamne, mrtve apstrakcije, bljutave i bezlične slike koje su oslikavale mene kakvu sam postala iznutra.
Ta žena meni nije ništa ružno uradila i to me ubijalo. Voljela bi da me ošamarila ili pljunula i da znam zašto je toliko mrzim. Umjesto toga ona bi došla nepozvana u moj dom vikendom i napravila ručak, opeglala sve košulje svom sinu, usisala i meni skuhala kafu. Onda bi me pitala nešto površno, uobičajeno i bezvezno i nastavila se šunjati sa mojom djecom kroz kuću, unučad su je obožavala. Bila je savršena baka, izvanredna domaćica a mom mužu majka. Ja sam se osjećala suvišno. Izostavljeno. Odbačeno. A onda su počeli stvarni problemi da se dešavaju. Jednom smo otišle u hipermarket zajedno i moja dva sina su išla s nama-Stariji Mario je htio da ide sa mnom a s drugim je otišla na kolač u slastičarnu preko puta ogromnog hipermarketa. Obavljala sam telefonski razgovor, jednom rukom tražila čajeve, drugom držala kolica i izgubila sam sina. Nestao je. Teško je opisati riječima kakav sam osjećaj imala i koje su mi sve misli prošle kroz glavu dok sam luđački trčala kroz redove čokolada, šećera, mlijeka i suhomesnatih proizvoda. Ona je stajala s njim na kasi. On je plakao jer se izgubio, ošamarila sam ga pred svima. Svi su me gledali, derala sam se, plakala… Luka je stigao do nas i ispala sam nesposobna, loša majka, luđakinja. A ona je samo mirno uzela Marija u rekla kako se takve stvari dešavaju kad gledaš u telefon a ne u dijete. Ponovo me ubola sa svojim otrovom i kasnije je to ponavljala na milion različitih načina ispred mog muža, mojih kolegica, u mom domu. Neću da zadnje riječi koje pišem o njoj budu samo opisi toga šta je sve ona uradila kako je postajala starija, odvratnija i zlobnija. Ne. Nije važno jer je sad mrtva. Ne može me dohvatiti iz groba njena zloba, njeni komentari, suvišne primjedbe, njeno sitno podbadanje i ne može me više glava zaboliti od te žene. Najviše od svega na njoj sam mrzila kad moj muž sjedne pored nje a ona mu razbaruši kosu, prođe mu kroz kosu sa svojim prstima, noktima i tepa mu kao da je malo dijete, tad bi se ja osjećala kao velika žena koja krade vlastitog muža od jedne majke. Bilo je bolesno. Otrovno. I moja kosa, moje slike, moj vlastiti život je postajao crn kao tinta.
Ono što me ubijalo kod te žene je njena beskrajna strpljivost da bude na kraju onako kako ona želi. Kad sam izgubila treće dijete to je bio kraj. Tad sam shvatila kako je crnilo ušlo u mene kao sastavni dio mog karaktera, osobnosti, ličnosti. Kao da moje dijete nije moglo preživjeti njenu prisutnost u mojoj kući, blizini. Iz mene je tekla krv koja je bila potpuno crna. Izgubila sam dijete dok sam slikala u svom ateljeu, osjetila sam samo kako nešto nije uredu, niz noge mi je kapala crna krv i bilo je jasno da je u meni mrtvo dijete. Kad sam ležala u sobi nakon bolnice i čišćenja moj muž mi je donosio čajeve i kiflice s medom, ona je bila jako brižna, tiha, normalna a onda sam je čula u hodniku kako komentira ”Nije vodila računa o sebi”. Taj zadnji komentar me promijenio. A onda tišina od strane mog muža. Nije me branio, nije rekao ništa u moju obranu. Ispala sam ubojica vlastitog djeteta, prvo sam jednog sina izgubila u samoposluzi a drugog sam izgubila u samoj sebi. On je šutio kao pička, kao pravi mamin sin.
Život uvijek ide dalje. S godinama sam postala ravnodušna na svoj život. Na svoj posao i na svoju djecu. Više vremena sam provodila u ateljeu, moji sinovi su imali svoje obaveze, Luka je bio na poslu a ona se povukla u svoj stan i smirila. Jednostavno više nije bila potrebna u mojoj kući. Nisam ulazila u rasprave, u njene zavrzlame, u njen svijet u koji me uvlačila od početka. Ofarbala sam kosu ponovo u jednu nijansu ljubičaste ali mnogo elegantniju nego onda kad sam bila djevojka i svima se svidjelo, osim njoj, zatvorila bi vrata svog ateljea kad ona dođe u posjetu i slikala bi neprestano, vratila sam svoje radove na zid i nitko ih nije smio dirati a moji sinovi nisu imali traume od mojih slika, nije ih zapravo zanimalo šta ja slikam. Luka je moj suprug i vodimo ljubav jednom ili dva puta mjesečno i živimo u predivnoj kući sa krasnim vrtom koji ima divan kamenjar, prepun cvijeća, krizantema, lala i čuvarkuće. Ona je za mene postala sjena, siva boja, isprana žena s kojom sam uspjela izaći na kraj bez velike drame, lagano, i sistematski sam je izbacila iz svog života. Ali ona se ponovo ubacila u moj. Nakon svega slomila je kuk i došla da leži i oporavlja se kod mene. Kod nas. Meni na grbaču.
Luka je predložio da dođe kod nas na oporavak. On će brinuti o njoj. A prava stvar koju je rekao bila je upućena meni ”Bi li joj skuhala paradajz supu”. Ne zna se on brinuti o njoj, on je nesposoban muškarac. Mamin sin ne zna praviti juhe, kreme, kolače, prati veš, peglati, čistiti, održavati kuću i njegovati svoju mamu. Ne zna. To je posao za žene. Njegov posao je bio ”radi reda” da dovede bolesnu majku a moj posao je da poštujem njega, njegove odluke i njegovu svetu mamicu. Bila sam grozna sama sebi zbog ovakvih misli, nisam htjela da budem zla, samo sam htjela konačno mir, imam dva velika sina, svoje slobodno vrijeme, normalan život, prijateljice i posao i ne želim svekrvu u svom životu, ne želim je u kući. Međutim Luka nije htio ni da čuje o tome da je prebacimo u dom, na njegu i da platimo ženu koja je medicinska sestra da je presvlači, kupa i njeguje. Sve je palo na mene. Njena usrana guzica doslovno je pala u sred mog života kao da nije bilo dovoljno da trpim njena tiha sranja, smradove koje je puštala u mojoj kući, oko mene i sa mnom. Sad moram da uzmem rukavice, spužvu, vodu i da joj perem guzicu, usranu guzicu, njena govna da ribam jer je to red. Znala sam da će mi trebati snaga za sve to, pila sam tablete za smirenje jer je u meni rastao bijes prema vlastitom mužu zbog situacije u koju me doveo, dok je ležala dobila je upalu pluća, srala je nevjerovatno mnogo za jednu vitku staricu, pričala je stalno, prigovarala, kašljala, povraćala, nije se nijednom zahvalila, nikad nisam čula zahvalu od te žene. Uskoro sam dobila velike narudžbe preko dana s njom je bila jedna žena koju smo platili a nakon toga ja sam donosila hranu, odbijala je da jede, nije joj bilo dovoljno dobro, preslano, preslatko, morala sam slikati u svom ateljeu ali ona je stalno zvala, zvala, zvala. Luka je bio na donjem spratu i rijetko kad je dotrčao do svoje mame kad bi ona jaukala, nas dvije smo bile na gornjem spratu i dijelio nas je samo hodnik, kad razmislim on toj ženi nije donio čašu vode kako treba. Zbog nje sam mrzila svog muža, samu sebe i nju. Zbog nje sam mrzila što moram slikati u ovakvom raspoloženju, što sam stalno umorna, bezvoljna i nikakva. Ustajala sam kasno zbog nje, hranila je i presvlačila, trpila njene komentare, njeno beskrajno kašljanje, i samu sebe. Jedne noći je dobila groznicu, moj muž je brzo nazvao hitnu, bila je jako loše, dali su joj injekcije a po procjeni doktora-Nije joj ostalo još mnogo. Rasplakao se moj muž. Meni je bilo drago, konačno da me oslobodi sebe. U sebi više nisam krila ovakve misli ni želje. Neka umre što prije. Ali nije umrla lako. Ništa u vezi te žene nije bilo lako. Dvije sedmice nakon toga ona je kašljala, jaukala, prizivala. Ja nisam spavala nikako, ponekad u toku dana bi zaspala na jednom mjestu a probudila se na drugom, moj svijet je postala ona. Njeno kašljanje, jaukanje, bolovi u kostima, njene tablete koje sam morala pažljivo da odvajam i razdvajam i da pratim slučajno da ne propusti neku od njih. Svaka tri sata je morala nešto da pije. Bila sam tako umorna. Tako nenaspavana. Nitko me nije razumio. Nisam zaslužila ovo. Moj muž bi se samo vratio odmoran sa posla i pitao kako je ona? Otišao bi do nje, pozdravio je, ona bi se rasplakala kao da sam je zlostavljala cijelo vrijeme, onda bi malo sjedio pored nje na krevetu i otišao bi gledati televiziju. Mene ne bi pitao kako sam, jesam li umorna, jesam li toliko nenaspavana da počinjem halucinirati, jesam li sretna, jesam li ja pristala na ovo ”radi reda”. Taj trenutak sam shvatila kako sam nestala kao ona djevojka koju je doveo svojoj majci prije toliko godina. Ona djevojka koja je ”radi reda” pristala da bude ono što nije. Taj trenutak sam shvatila da više nisam zaljubljena u Luku i da nisam trebala pristati na ovo sad. Isto kao što je mene odveo svojoj mami prije toliko godina sad je svoju mamu doveo meni. Radi reda. Nije se on žrtvovao, ustajao, pravio joj kašice, hranio je i brisao joj govna-To sam radila ja. A nijedno od njih dvoje to nije vidjelo nit se zahvalilo jer nevjeste i služe za to, to se podrazumijeva da rade, one to tako moraju. Red je. Tu sam stvarno osjetila kako mi pada crno pred očima. Svijet je postajao crn za mene. Legla sam i zaspala. Kad sam se probudila vidjela sam da je već popodne, trebala sam ustati prije 6 sati da joj donesem lijekove i brzo sam se trznula i u spavaćici sam otrčala do njene sobe, otvorila sam vrata i vidjela da spava, da je mirna, neprirodno mirna. Mrtva. Kad sam ugledala njeno mirno lice isprva nisam vjerovala. Mislila sam da umišljam, da je sve posljedica nedostatka sna, jer sam već počela da umišljam neke stvari, ona ne može biti mrtva, ona je zauvijek tu, dio mene, kuće i svega. Ona je besmrtna. Međutim prišla sam njenom krevetu i opipala joj vrat, bila je mrtva. Nazvala sam hitnu da dođu, i odlučila da nazovem muža, izašla sam u hodnik i obavila razgovore, naslonila sam se na vrata njene sobe, i duboko izdahnula. Konačno. Počela sam plakati, instinktivno i nagonski su suze išle niz moje obraze zbog svega…A onda sam je čula kako kašlje i zaledila sam se. Prvo sam mislila da umišljam, da ponovo haluciniram od umora. Stajala sam kao ukopana a onda je počela da kašlje još glasnije, otvorila sam vrata od sobe i ugledala je otvorenih usta i očiju kako kašlje i gleda u mene sa osudom, krivicom što joj nisam donijela lijekove jutros, sirup i čaj. Kašljala je i upirala prstom u mene. Sledila sam se, noge su mi otkazale, slabost me uhvatila i crna boja je sve prekrila. Zaletila sam se do nje i zgrabila jastuk na kojem je spavala i pritisnula joj glavu svom snagom, jako, čvrsto, vrištala sam, strah me preplavio, nije bila mrtva, Luka već zna da je mrtva, zvala sam i hitnu, šta će ljudi reći za mene, da sam luda potpuno, moj muž će me proglasiti luđakinjom a ona je uvijek govorila da sam luda umjetnica, na svoju ruku, čudna. Nikad kraja nema ovoj ženi i ona se trzala, ja sam još jače pritisnula, plakala sam, vrištala sam, tresla sam se i samo sam ponavljala-Prekini, prekini, prekini…I zaista je prekinula. Pala sam na pod pored nje i jastuk je pao iza kreveta. Umrla je od gušenja. Zatajenja pluća. Normalno za njenu dob.
Danas spremam zadnje stvari ostale od nje. I ne osjećam ništa prema toj ženi osim zahvalnosti što je mrtva konačno. Što imam mir. Ona je bila elegantna starica, dobra baka mojim unucima, lijepo je odgojila i mog muža, imala je dobar ukus u odjeći i uređenju i razumjela se u umjetnost. Nije me voljela i nisam ja nju voljela. Od nje više neće ništa ostati, sve ću zapaliti i baciti. Nakit namjeravam prodati. Nijedan njen trag neće ostati u mom životu od te otrovne žene. Kad sam završila sa zadnjim paketom pozvonio je moj sin, dolazi danas sa djevojkom, zaručnicom. Jedva čekam da je upoznam. Sišla sam niz stepenice i otvorila im širom vrata, zagrlila je i uvela u kuću. Djelovala je kao draga djevojka, moj sin je sretan uz nju, imala je lijep nakit, fino se ponašala i neobavezno smo pričale, njoj su se svidjele moje slike, meni njena osobnost i onda se prevrnula šoljica kafe i crna mrlja je prelila cijeli stol, po tepihu, časopisima i mojim papučama i nogama. Crna mrlja. Prvo što je došlo s tom djevojkom je mrlja. Ali baš me briga. S crnim mrljama sam naučila živjeti i znam kako je s njima umrijeti. Neću biti kao moja dobra, draga, mrtva svekrva.