Ako govor mržnje plasirate u eter (makar isti bio kafanskog karaktera) rizikujete razvoj događaja neslućenih razmjera. Rizikujete rat, smrt i razaranje.
Rizikujete dječaka koji sa slike upoznaje oca, nesvjestan njegovog glasa, temperamenta, bora, nasljeđenih bolesti…
Baš juče, majstor koji je slučajnim odabirom bio angažovan reče mi da ga podsjećam na nekoga. Na pitanje "čiji si ti" i moj odgovor alat je pričekao, a mučnu tišinu je uz cigaru i čašu rakije razbio monolog.
Hiljadu puta sam ti u kući bio, zajedno smo cure ganjali, koliko smo noću i u kafani proveli skupa…
Ređale su se rečenice, proste, obične ljudske, a opet toliko važne za nekoga ko nikada nije upoznao onoga čije prezime, gene i lik nosi.
Milioni propuštenih lekcija, neproživljenih dana.
– Kako bi mi čestitao diplomu?
– Da li bi mi davao savjete o ženama ili bih stidljivo izbjegavao tu temu?
– Da li bi ponekad zaružio u kafani do zore i da li bi ga majka ružila?
– Da li bi me učio da budem dobar fudbaler ili bi škola bila bitnija?
– Da li bi bio strog roditelj ili bi me razmazio?
– Da li bi majka imala osmijeh, onaj koji gotovo nikad nisam vidio. Osmijeh bez prizvuka tuge i kako bi se slagali?
– Da li bi skupa išli u lov, pecali ili planinarili?
– Da li bih bio spremniji da rano osijedim i dobijem prve bore gledajući njegove?
– Da li bih bio dobar sin dobrom ocu?
… … …
Nikada neću saznati odgovor na ova i još milijardu pitanja.
On će zauvijek ostati figura koja je ožiljak na duši dječaka koji je, spoznavajući svijet, između izbjegličke i đačke knjižice uvijek pominjan kao onaj, onaj bez oca.
On će zauvijek ostati otac, onaj sa crnom gustom kosom sa brojem godina manjim od mojih trenutnih. Onaj nedostajući, a sveprisutni dio porodice.
E to vam je klupko koje počinje govorom mržnje, nastavlja se mržnjom, a završava bolom, prazninom i vječitim nedoumicama.
Za konkurs!