Njena životna priča liči na film, sa dvanaest godina je probala heroin, sa sedamnaest se inficirala hepatitisom C, sa dvaedeset tri je saznala da ima hiv virus. Javno govori o svom životu, heroin vidi kao svoju najveću grešku, redovno se leči, kada ima vremena piše, aktivna je na društvenim mrežama, dobar je prijatelj, i spremna da se posveti svima onima kojima je njena podrška i pomoć potrebna. Ona nema predrasuda, iskrena je, tolerantna, razume ljude koji se plaše nepoznatog, ne osuđuje i nije ljuta na život. Ona iz svojih iskustava uči i zahvaljujući svojim iskustvima napreduje i podstiče druge da napreduju. Pre 18 godina je postala aktivistkinja koja se bori da ljudi postanu odgovorniji prema svom životu i zdravlju.Od strane čitateljki i redakcije Blic žena izabrana je za Naj ženu 2015 godine . Izuzetno je talentovana,piše poeziju i kraće tekstove a ja je teram da napiše svoju biografiju , a da li će to uraditi otkriće nam sama u intervjuu koji smo uradile za vas.
Olja: Da li se sećaš kako je došlo do toga da probaš prvi put heroin i šta te privuklo da nastaviš da ga koristiš,sećaš li se tih prvih susreta sa heroinom i ljudima koji su ti ga ponudili ?
Sandra: Da. Nikada zapravo nisam precizno to opisala ali sećam se kao da je bilo juče. U mom slučaju je to bila smešna situacija. Imala sam dečka, bili smo tinejdžeri, on je tek bio upisao medicinsku školu, a ja 6-ti razred osnovne. Ovde ne želim da se to ikako shvati kao njegova krivica ili odgovornost, on je takođe bio žrtva tih početaka 90-tih godina, drugari koji su bili stariji a iz našeg društva već su odlazili u vojsku , a tamo je bio rat, sećam se samo tih 90 – ih. I 91-te i 92 godine, na mnogo ispraćaja smo bili. On je povremeno uzimao sa svojim društvom, nešto što sam ja, onako izdaleka gledala, kad stanu par metara dalje od mene u parku kapirala sam da su šmrkali nešto. Ja sam znala da on to nešto, ima. Šetali smo se uveče kroz park Niške Banje, nije bilo puno ljudi, bila je jesen. Imala sam 12 godina, da. Krenuo je da ode do toaleta, a nosio je teksas jaknu, još uvek je bilo toplo, miholjsko leto. Pošto je jaknu nosio u rukama, dao mi je da je pridržim. Sećam se, gurnula sam ruku baš da vidim da li ima to nešto, našla sam paketić upakovan u staniolu, otvorila sam, sećam se prišla sam ispod ulične svetiljke da sve bolje vidim. Otvorila sam, prstom sam pipnula heroin i liznula i bilo je gorko, onda , ni sama ne znam zašto , zanimalo me da pomirišem, znala sam da kada oni šmrkaju da im treba cevčica, obično iz kafića od mog frapea uzmu pa je iseku. Nisam ni razmišljala o tome da je to poput prašine i da će ući u moj nos, takođe nisam želela da primeti da sam išta dirala, jer mi je isključivo on branio i da se upoznam sa njegovim društvom. Ni sama ne znam konkretno zašto sam mislila da miriše uopšte na nešto, ali eto, pomirisala sam, ali zaista nisam osetila da je to ušlo u moj nos. Par meseci, pre toga, moj otac je, zbog mog problematičnog puberteta, jer već sam uveliko pila alkohol i bila užasno buntovna, bila je to godina nakon smrti moje majke, nekako sam sva bila neuhvatljiva tinejdžerska napast. I pored toga što je moj otac bio prosvetni radnik i mnogo voljen od strane svojih učenika, koji su meni uglavnom bili drugari, on je nekako kao roditelj nestao i postao mi najbolji prijatelj, u smislu da mi je dopuštao sve, ali danas ga razumem, sa onakvom kakava sam ja tada bila, zaista je bilo teško. Otac je tog leta zatražio pomoć svog prijatelja, psihijatra, tako sam dobila vitamin B6 da pijem i samo povremeno ako sam strašno nervozna, lek apaurin od 2 mg, sećam se žute boja tableta. Taj moj dečko, koji je tada upisao medicinu, rekao mi je da izbegavam da pijem taj lek jer to nije za decu. Sve od toga mi je branio. Dakle, nakon što sam videla ukus gorak i pomirisala, a miris mi je bio nekako mučan, sve sam brzo vratila nazad, sačekala još malo i on se vratio. Otišli smo tada u piceriju, sećam se da je počelo da mi bude muka, toliko da više nisam imala snage u rukama ni da sečem tu picu, frape od banane nisam mogla da okusim pa mi je naručio sok od paradajza, ali meni je bilo sve gore. Odjednom me uhvatio za bradu i rekao mi da ga pogledam odmah. Pogledala sam ga. Pitao me je „zašto su ti oči takve“, „kakve „ pitala sam, kaže „znaš ti kakve, onakve kakve su meni kad uzmem dop“, rekla sam da ne znam. On je video da mi je sve gore i rekao samo da ustanem i ajde, idemo. Odveo me u park, ispitivao me, na česmu u parku me umivao, toga se sećam, sećam se da sam povraćala, sećam se da nisam smela da mu kažem, sećam se da je vikao na mene da mu priznam šta sam to uradila, kako, odakle i sve, sećam se da je otvarao njegov paketić, proveravao i video da je sve tu, nije mu bilo jasno. Nisam mu to veče ništa rekla, par dana kasnije sam mu priznala, od tada više nikada nije imao kod sebe dop. Srećna sam, jer je on od retkih, među prvima iz društva , koji je uspeo da izađe iz narkomanije sam i na vreme, a danas je jako uspešan čovek i nikada se više nije vraćao u taj svet. Da bi sve , u mojoj priči, bilo još strašnije po pitanju heroina, bilo je i to što se neko iz moje familije venčao, ali i oni su bili mladi za osobu koja je tada baš počinjala da se bavi nešto tim dopom, pa se sećam da sam videla gde to stoji u kući. Drugari su mi jednog dana rekli „uzmi samo 2 kašičice izvadi i toliko isto vrati šećera u prahu, neće da primeti, ne plaši se“, e to je bio prvi put kada sam zvanično i šmrknula, onako sa cevčicom, sećam se da su „izvadili“ stavili na ploču Dorsa i pravili su crte. I tada mi je bilo muka mnogo, ali izgleda ne dovoljno. Svi su kasnije postali zavisnici od heroina, troje iz tog društva je kasnije preminulo. Ali to je bio, početak mog kraja zdravog života.
Olja: Sa samo dvanaest godina ti nisi mogla da budeš odgovorna za to, bila si dete , koga smatraš odgovornim oca, porodicu, nastavnike u školi, lekare koji nisu primetili na sistematskim pregledima šta ti se dešava? Zar nisu roditelji ti koji postavljaju granice u razvoju jednog deteta? Šta su preduzeli pedagozi i psiholozi u školi da ti pruže podršku da promeniš pravac kojim si tada krenula? Jesi li opšte nešto preduzimali ili si sama sa samo dvanaest godina donela odluke kako ćeš dalje ?
Sandra: Sama sam donosila odluke. Sve sam govorila svima pa i svom ocu. Moj otac je bio divan čovek, nastavnik matematike, obožavan od dece i ljudi, meni je gledao da pruži sve u životu, borio se za mene na razne načine, ja to tada nisam znala. Kada je krivica u pitanju, ne mogu da ih krivim, evo i zašto, to su bile godine kada se heroin tek pojavio tako masovno, roditelji nisu znali – to su generacije roditelja koje nisu imale mnogo takvih iskustava, vredni i pošteni ljudi onog vremena. Škola takođe, čitav pedagoški sistem, svi su zaista maksimalno pokušavali da me vrate, čak i moji drugovi i drugarice iz mog razreda, sećam se, gledali su na sve načine da posle škole idem kući a ne da ostajem sa starijim društvom. Jako sam bila divlja. Pročitala sam knjigu Mi deca sa kolodvora zo i htela sam da budem ona, ta junjakinja te knjige. Volela sam umetnost, išla na sekcije iz crtanja i pisanja, recitatorske sekcije i za pevanje su me naročito forsirali, imala sam nastavnika Franca, koji je posebno vežbao samo sa mnom pevanje, predlagao mom ocu da me upišu da učim flautu ili violinu, nisam mogla da se odlučim, nije mi to bilo važno. Sećam se, od svih mojih nestašluka, kada su drugari , naravno protiv zakonito, otvorili jedan od tzv. kamp kućica tramvaja koji su bili postavljeni u Niškoj Banji na šumskim stazama, tu smo pravili žurke, a ja, ja sam uzela školsku kredu, pa sve nas potpisala na zelenoj zavesi, bila sam najmlađa i nisam ni razmišljala da će nas to razotkriti kod policije. Sutradan je policija došla u školu, svi su iz tog starijeg društva bili ljuti na mene, a meni je došao neko iz Centra za socijalni rad, sećam se da je ta žena posle bila i kući kod nas i razgovarala sa mojim ocem, da je razgovor bio neprijatan i da je otac bio mnogo uznemiren, da mi je na kraju rekao „Zar smo dotle došli da takve stvari radiš da hoće da te uzmu od mene i odvedu u dom“, to me jeste uplašilo, ali ne dovoljno, naprotiv, to je u meni uzazvalo bunt još veći, poželela sam baš da radim sve, sasvim slobodno da kreiram svoj život i da im dokažem da nikada neće uspeti da razdvoje mene od tate, a da ću tek sada biti slobodna. Tako je i bilo. Zato smatram da takvo buntovništvo stvarno niko nije mogao da umiri i na kraju takvog perioda puberteta, prava je sreća da sam uopšte i živa danas. Nema krivaca, krivac sam samo ja. Nisam poslušala ni svoje najbolje drugarice, Ivanu i Lelu, pa sam i njih posle zbog toga izgubila, nisu više mogle da gledaju moj sunovrat i besmisao. A društvo koje je bilo oko mene od starijih, pa i oni su tek bili mladi, imali nekih 16, 17, 18 godina najviše. A ja, ja sam govorila hrabro i blesavo „Ja neću da budem narkomanka uvek, sada ću dok sam mlada, a posle kad završim osnovnu školu, uozbiljiću se i krenuti u srednju pa na fakultet, kao što su moj stariji polubrat i polusetre svi završili fakultete, da i ja ću, ali ne sada, sada ću baš da budem narkomanka“, međutim nije imao ko da mi kaže ne ide baš tako. A i da se našao neko da mi kaže, ne verujem da bi ga ona Sandra poslušala.
Olja: Šta je konkretno preduzeo tvoj otac kada si sa četrnaest,petnaest ulazila u bolest zavisnosti?
Sandra: Moj otac je sve pokušao. Odveo me na kliniku za mentalno zdravlje, sećam se da mi je karton na odeljenju bolesti zavisnosti bio , bila sam ja najmlađi pacijent. Vozio me redovno kod dr Bošković. Vodio me u manastir, nudio sve moguće samo da se trgnem. Jednom je mom ujaku rekao, tj.napravili su takav dogovor bez mog znanja, da me ujak ne pusti nazad iz Beograda, a ja sam otišla samo na 2 dana. I ostala jedva i tih 10 dana, ljuta na sve, pobegla sam od ujaka i vratila se kući. Razgovarao je moj otac sa svim mojim drugarima, i njih približio sebi, slobodno su mogli doći kod njega, govorio je „vi to sve što radite, radićete na ulici, u parku, bolje sedite ovde i evo dovoljno je da slušate muziku pa i da popijete, ali nikako droga“, naravno da to društvo nije poštovalo, jesmo slušali muziku, jesmo i pili, ali se dešavalo i da su se drogirali nekada i bez mog znanja, dok je žurka kod mene. Jednog dana me je i pitao otac, da li bih možda htela da malo budem u domu, samo neko vreme da upoznam neko novo društvo. To sam osetila kao strašan udarac, nisam sa ocem htela da pričam, pisala sam mu oproštajna pisma, svašta radila. Jednog dana je moj polubrat Saša, polubrat po ocu, došao u moju sobu i rekao „ otac je živ, a i ti si koliko vidim živa, zato ne moj da pišeš više tati takva pisma jer znaš da je bolestan i da mu je srce loše, plače zbog tebe, nego sedni i razgovarj sa tatom, ako hoćeš i ja ću da budem tu“. Brata sam volela, ali ni njegov uticaj na mene nije bio prisutan.
Olja: Šta ti misliš da roditelji trebaju da preduzmu danas kada posumnjaju da im dete koristi PAS?
Sandra: To je za mene , danas, i iz ovog ugla, preteško pitanje i previše odgovorno, naročito jer ja sama nisam roditelj, tako da jedino kroz muke svog oca mogu da sagledam kako je teško boriti se za svoje dete. Kasnije sam gledala i druge roditelje koliko pate ali i koliko greše. Sve je individualno, zavisi i od uzrasta deteta i obrazovanja roditelja, sredine gde žive. Mnogo toga, ali, svakako bih rekla „ako neće ni sa kim, treba upravo naći iskusniju osobu koja je bila korisnik PAS, koja će kroz tu vrstu razumevanja da priđe detetu i da sasvim pažljivo, bez žurbe i pritisaka, kroz druženje, radi sa detetom“. Obavezno u sve to uključiti stručnjake iz oblasti bolesti zavisnosti, ali… ipak isključivo njih, ne dečije psihologe, ne bilo koga, jedino ako psiholog, dečiji psihijatar i sl.,imaju zaista završenu obuku za rad sa osobama koje su podlegle uzimanju PAS. Jer..može da se desi, da iz čistog neznanja ili predrasuda, ta stručna osoba, dovoljno je da jednu rečenicu kaže koja je iritantna za to dete i to dete više nikada neće prihvatiti tu osobu kao prijatelja, kao autoritet. Roditelji, takođe, šta god da urade, samo neka ne krenu sa osuđivanjem, sa ljutnjom, ali ni sa panikom i dramom, nego smireno i ozbiljno, da se obrate odmah i razrednom starešini, saznati što više od rugara deteta, obratiti se psihologu, zatim i psihjatru za bolesti zavisnosti, bez obzira da li je u pitanju „samo marihuana“ – jer to se uglavnom danas događa, bez obzira da li je dete obećalo da više neće, ako je obećalo, treba mu dati poverenje, sve dok ga ne prokocka. Meni i mojim saradnicima, a malo nas je, koji smo prošli razne obuke iz ove oblasti, mogu uvek da se obrate, to i čine neki roditelji, ali to je jako osetljivo podrućje i tu ni ja ne ulazim u bilo kakav plan bez uključivanja stručnjaka.
Olja: Ti si u mnogim intervjuima koje su dala na sebe preuzimala odgovornost za sve šta ti se dešavalo, a šta je sa sistemom, ima li razlike, da li je danas sistem podrške bolji u odnosu na pre dvadeset godina ?
Sandra: Duže sam razmišljala šta da kažem na ovo pitanje, zato što se u nekim oblastima napredovalo, ali u mnogima nije. Promenilo se to što sada imamo lekove za HIV, kao i program za odvikavanje od droga, metadonski program, međutim, sve ostalo je nekako, ostalo. Npr.ja se zalažem da sistem socijalne zaštite stekne neki pravilnik ili neku zakonsku odredbu gde ćemo biti prepoznati, što bi u mnogome olakšalo i samim socijalnim radnicima (iz razgovora sa njima), jer treba da postoji razlika između HIV pozitivne osobe i osobe koja je razvila bolest i u fazi je AIDSa, nažalost, mi na osnovu samo AIDSa nemamo nikakva posebna prava, te jedino ako imamo prateće dijagnoze, npr.oštećenje jetre, psihički poremaćaji i sl.,tada se ostvaruje pravo na neka od socijalnih primanja, procenu invalidnosti i slično. U toj oblasti smo promenili to što smo se povezali sa Centrima za socijalni rad, oni su upoznati sa ovim i upravo iz tog razloga, zajedno smo došli do zaključka da nedostaje definisati pomoć za osobe koje su obolele od AIDSa. Pre 20 godina , nisu tako lako bili dostupni lekovi za HIV, naročito ne van Beograda, te smo uspeli da decentračizujemo malo tu oblast i da sada lekove za HIV možemo imati pri Infektivnim klinikama i u Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu, Beograd takođe je i dalje centar za lečenje i neke analize krvi se i dalje šalju u Beograd, tako da ni taj proces decentralizacije ključnih zdravstvenih usluga nije priveden kraju. Takođe, poznato je koliko obolelima od bolesti HIVa je značajna podrška psihologa, nekada davno je bio psiholog pri 6-tom odeljenju u Beogradu, međutim odavno ne, a naročito nemamo psihologa ni u drugim centrima, što je veliki nedostatak obzirom da veliki broj HIV korisnika upravo ima potrebu za razgovorom sa stručnim osobama, ali ne sa bilo kojim terapeutom, već upravo sa nekim ko je obučen za rad sa HIV korisnicima.
Olja: Šta ti sve radiš da bi promenila sistem , da bi izvršila ozbiljan uticaj da se on kao takav promeni ?
Sandra: Sve što je u mojim mogućnostima, tu sam da pokrenem, podržim, međutim, sa jedne strane mi zdravlje , koje nije baš idealno, često mi ne dozvoljava da sebe dam maksimalno, a sa druge strane, izostanak podrške organizacija i pojedinaca osoba koje žive sa HIVom, zavisnika od PAS, je nešto što u velikoj meri sprečava delovanje. Sve promene koje su nastale, nastale su kada smo bili složni oko neke ideje i kada smo uradili zajedno, multisektorski, sa lekarima, institucijama i saradnicima. Ali prvi najvažniji saradnik u svemu jeste civilno društvo, te ukoliko ne naiđem na podršku istih, teško da više i pokušavam da sama pokrećem inicijative. Npr.,sada upravo pokušavam da osvestim značaj jednakosti distribucije leka metadon koji se u Beogradu i Novom Sadu, stabilnim pacijentima, propisuje na recept, mi u Nišu još uvek, okvirno oko 400 pacijenata, smo na teret Klinike za mentalno zdravlje KC Niš, koja je tercijalni (skuplji) nivo, ali apoteke su jednostavno odbile da se bave distribucijom leka Metadon, dok paradoks je što lek Buprenorfin, koji se inače plaća 50% i nije besplatan kao Metadon, apoteka jedna je bar prihvatila. A koja je razlika kada je lek namenjen istim pacijentima i isto je sličan Metadonu? Tako da i našim lekarima na Klinici za mentalno zdravlje i osoblju, nikako nije lako da se umesto razgovora sa pacijentima i konkretnim poslom, uglavnom bave distribucijom leka, pisanjem izveštaja i sl, a imamo svega 4 lekara za bolesti zavisnosti u KC Niš.Pacijenata na ove dve terapije okvirno oko 700-800 osoba, plus pacijenti iz oblasti zavisnosti alkoholizma, kocke i interneta, onda možete zamisliti koliki bi značaj bio da apoteke ipak postupe kao i u druga dva veća grada i pomognu. Nastojim da odgovorno obavljam zadatke koje preuzmem na sebe u okviru vladinih tela Komisija za HIV/AIDS RS, kao i u Savetu za ljudska i manjinska pitanja grada Niša. Udruženje koje predvodim, ove godine obeležava 14 godina svog delovanja, Sunce, kao prvo udruženje u Srbiji samostalno osnovano od strane HIV poz osoba, zavisnika od PAS i lekara. Takođe sam aktivna u nadzornom odboru našeg krovnog saveza USOP, koji za redovno članstvo ima svih 7 organizacija osoba koje žive sa HIVom u Srbiji i druge organizacije civilnog društva koje su nam najbliži saradnici i partneri.
Olja: Kako uspevaš da finansiraš sve svoje ideje,ko ti pomaže ,grad,država ?
Sandra: Kada je bilo donacija Globalnog Fonda za sidu, tuberkulozu i malariju, bilo je i para, posle toga je sve bilo teško. Grad Niš nam je za 14 godina, samo jedne 2015 godine, dao simbolična sredstva. Opština Palilula gde smo registrovani u Nišu, jedna je od poslednjih 5 najsiromašnijih opština Srbije, pa su ipak našli načina da nam takođe sa malo sredstava, ali značajnih nama, pomognu 2016 godine. Sredstva trenutno nema na računu Udruženja Sunce i sve je teže pokriti troškove, osnovne troškove, okupljanje grupa (tu nas košta prevoz korisnika koji dolaze iz manjih mesta na teritoriji Jugoistočne Srbije), troškove interneta, troškove ličnog odlaska na važne sednice, to su neki osnovni troškovi, ali za njih evo već 3 godina nemamo sredstava i nažalost to utiče, kao domino efekat i na same korisnike kojima je potrebna , nekima neophodna podrška i pomoć na koju su navikli. Najgore je kada se uspostavi nešto, pruži se jednoj ranjivoj ciljnoj grupaciji, pa se oduzme, a tako je od 2014 godine usled odlaska Global Fonda iz Srbije, naša država nije imala dovoljno mogućnosti na nastavi održivost naših servisa, a takav je bio plan i na osnovu Strategije o HIVu. Sada postoji nada ponovo i negde me to održava dosta jer je urađena nova Strategija na Nacionalnom nivou, za HIV/AIDS , koja će stupiti na snagu od 2019 godine i velike nade imam u eventualni povratak Globalnog Fonda u Srbiju.
Olja: Šta ti je motiv da radiš volonterski sve to, da budeš u tolikoj meri posvećena dok oni koji primaju plate za to isto daju znatno manje doprinose ?
Sandra: I to nekako razumem. Ljudi koji se profesionalno bave HIV-om imaju svoje živote, svoje bolesti, svoje probleme, tako da im hvala i za to vreme koje nam posvete jer mogli su da ne izaberu da se bave HIV pozitivnim osobama uopšte, kao npr.stomatolozi u Nišu, nikada za ovih 18 godina nismo uspeli da pronađemo 1-2 stomatologa pri Stomatološkom fakultetu, koji bi bez problema, pitanja i suvišnih komentara, prihvatio da radi sa nama i to smatram ličnim najvećim neuspehom. Imamo maksilofacijalnog hirurga, ali on može da nam pomogne samo pri vađenju zuba, a kod HIV obolelih se javljaju razne bolesti zuba, uostalom kao i kod svih drugih ljudi. Opcija koja nam je stavila povez na oči, zvučala je ovako „ Svi stomatolozi MORAJU da rade sa HIV obolelima, ni jedan stomatolog nema prava da odbije HIV pacijenta“, to je tačno, ali to je korisno samo da bi sistem delovao kao korektan, u praksi , u Nišu i mnogim gradovima, to nikada nije zaživelo. I dan danas imamo stručne saradnike, koji se ove floskule drže kao pijan plota, ali mi HIV osobe, od toga, nemamo pomoć stomatologa. Zamislite kakvo bi to lečenje zuba bilo u odnosu lekar-pacijent koji je u startu narušen, izgrađen na pretnjama od strane pacijenta rečenicom „ vi ne smete da me odbijete i vratite“, u tom slučaju primiće nas taj stomatolog, ali kako, kakav će taj poverljivi odnos da se razvija dalje, stomatolog u strahu od pacijenta-pacijent uplašen od same intervencije koja nije prijatna, većini. Tako da je ovo veliki propust. Sasvim je u redu da ostane pravilo da su svi u obavezi da rade sa nama, ali ne vidim da bi na smetnju bilo i da se opredele, kao rezervni lekari, bar 1 ili 2 stomatologa. Nekada je moj dr Vladan Radivojević, psihijatar koji je samnom osnivao Udruženje Sunce, lepo govorio, nedostaje multidisciplinarni timovi pri Kliničkim centrima gde se leče oboleli od HIVa, a taj multidisciplinarni tim bi minimum trebalo da sadrži Infektologa, Psihijatra,Stomatologa, Ginekologa, Internistu, minimum. Međutim, to jeste zaživelo samo u Beogradu. Moj motiv je sam moj život, zahvalna sam upravo mojim lekarima, naročito psihijatrima koji su me uključili u sve što sam želela da učim od 2000-te godine, da osnujem udruženje davali podršku, upoznavali sa drugim ljudima, jer kada se neko bori sa bolestima zavisnosti, jedno od najvažnijih stvari je 1.Dati pravi lek, 2. Dati priliku da osoba promeni okruženje, bude prihvaćena od strane novih ljudi i promeni društvo, 3.Po mogućstvu promeni sredinu gde živi i naravno, upravo to da se nečim bavi, da nema slobodnog vremena, tada tek, metadonsko održavanje zaista ima smisla i biva uspešno. Ja sam u tome pronašla snagu, ujedno sebe lečim, ujedno dajem svoj doprinos svojoj zemlji, svojoj zajednici.
Olja: Imaš li vremena da se posvetiš poeziji?
Sandra: Sada da. Dugo nisam imala vremena zbog projektnih obaveza, savetovanja, organizovanja događaja, tribina, ali sada, od kada nema projekata, od kada se sa korisnicima ređe viđam, od kada sam ostala sama potpuno, vraćam se uvek prozi i poeziji, vraćam se rečima, iznesem svaku svoju bol, tugu, sreću u tekstove i pesme.
Olja: Hoćeš li napisati biografiju? Ili scenario za film?
Sandra: Hm. Mislim da su iz moje priče, već upotrebili dobre scene za snimanje raznih serija, ali to nije tako važno, ja i jesam tu, na raspolaganju svima da svoj život prezentujem u edukativne svrhe. Počela sam da pišem i stala sam u 1991 godinu , ne mogu da izađem iz nje, onda sam prestala da se mučim, to stoji tako i čeka neko bolje vreme. Ja imam 13 mojih dnevnika, počela sam da pišem 1989 godine, te se nadam da možda, jednoga dana, ako ja ne uradim autobiografiju, možda neko mnogo vičniji pisanju, uradi biografiju na osnovu mojih dnevnika i ovih priča, možda dete neke moje drugarice, možda neko ko bude želeo, ali.. potražila sam ja savet profesora sa književnosti, od mnogih pisaca i rekli su mi ovako, rekli su mi da nije samo meni teško, da je i velikim piscima , velikanima uvek bilo najteže da upravo napišu autobiografsko štivo, jer poželi čovek, eto kao ja u toj 1991 godini da opiše mnogo događaja, a za čitaoca je to zamorno i suvišno, a sam izdvojiti samo 5 važnih događaja po godini, od 40 važnih događaja, je teško. Tako da, nije tačno da je lako napisati autobiografsko delo, a ja sam s početka verovala da će ići lako.
Olja: Kada bi te ja pitala kako danas živi sa hiv virusom jedna mlada žena šta bi ti meni odgovorila?
Sandra: Ja bih rekla da sam naučila da živim sa HIV-om. Sama sam, nisam se ostvarila ni u bračnoj zajednici (sem 2 bivše vanbračne), nisam se ostvarila kao roditelj, ali ja sam optimista po prirodi i realista veliki, znam takođe da sve negativne strane mog života preokrenem u pozitivne, prosečnim ljudima to deluje glupo, podsmevaju mi se, vređaju, neki čak misle da sam jako uticajna jer ne znaju da je od bogatstva, kod mene , samo moj dug bogat, a i neka , ne žalim se. Retko imam mogućnosti, jednom u 4 godina da sebi priuštim letovanje, neko najskromnije, ali ljudi su takvi, ipak zavide na nečemu. Zavide čak i na tome što sam naučila da živim sa HIVom, dok pošten, dobar, obrazovani svet me podržava i razume, nažalost takvih ljudi je u Srbiji sve manje. I tako u svom okretanju negativnog u pozitivno, kad već nemam dece da im slavim rođendane i slično, dosetila sam se – ovog leta na jesen, moj HIV puni tačno 18 godina, dakle zaslužio je da mu obeležim punoletstvo, ipak je to moj najbliži saveznik, do sada je bio i dobar prijatelj, nije mnogo pravio problema..pa zaslužio je rođendansku tortu i ako nađem neko društvo..da obeležim rođendan sa nekim, ako ne, evo sa vama delim, sa tobom, tu radost. Ja svoj virus zaista ne mrzim, naprotiv, razgovaram sa njim, volim ga i dogovaramo se sve. Tako i sa virusom hepatita C, ali on je već odrasla „ličnost“.
Olja: Šta je hiv virus u pozitivnom smislu doneo u tvoj život, kako te on menjao, da li je doprineo da živiš zdravije,postaneš odgovornija,da više radiš, da budeš jača ,otkrivaš koliko je život lep ?
Sandra: Smatram da je bolest zavisnosti, u mom slučaju zavisnosti od heroina, mnogo teža bolest od bilo kog virusa, bilo kog AIDSa i Hepatitisa..jer, ako se osoba ne izleči, leči, održava stabilno u smislu zavisnosti od droga – uzuludnije je lečiti bilo šta drugo. Iz iskustva znam da kada se uzima droga, tablete zloupotrebljavaju, alkohol..bilo šta, marihuana naročito, tada ljudi nisu odgovorni ni za redovno uzimanje HIV terapije, tada ljudi ni hranu ne unose normalno, zdravo, redovno, sve je tada uzaludno. Zato, smatram da je meni HIV mnogo pomogao, uplašio me dovoljno. Gore sam opisala par situacija gde ni reči oca, brata, socijalnog radnika, najbolje drugarice..nisu na mene uticale, a bile su bolne i teške i trebale su da utiču, ali nisu. Nisam ih čula, nisam želela da ih slušam, zato mi sada odjekuju u mislima i pamtim svaku reč. Zato mi se desio HIV, konačno se desilo nešto što je moglo da me otrezni, probudi, natera da odrastem i sazrim u svakom smislu – odmah. I jesam, postala jača, jačao me vremenom, onoliko koliko je uticao na slabljenje mog imuniteta, toliko je jačao mene duhovno i mentalno, dao mi neku posebnu snagu, koju izaziva drugi najbolji prijatelj – strah.
Olja: Tebi je hiv dakle postao prijatelj?
Sandra: Da. Prijatelj, saputnik, sagovornik, partner, sve. Održavamo dobar odnos, jer ne smem da ga njega naljutim nikako.
Olja: Ko su tvoji prijatelji , da li osoba sa hivom i hepatitom može da ima prave prijatelje ?Kakvi su ti ljudi, da li su spremni da jedu sa tobom,piju sa tobom iz iste čaše,spavaju u istom krevetu?
Sandra: U početku su nestali, oni pravi prijatelji sa kojima me nije vezivala narkomanija i konzumiranje droge, jednostavno su se povukli. Shvatili su moj HIV kao vrhunac moje propasti, osetili se suvišnim i nekako kao da sam izdala, povukli su se. Ostajali su oni prijatelji iz sveta narkomanije, ali..među zavisnicima, zapravo, nikada ne možemo jedni drugima biti pravi, pravi prijatelji, jer čim su to ljudi koji najpre sebi moraju da obezbede drogu, pa tek onda da se posvete sebi i drugima, tu se jednostavno teško uspostavi prava relacija dobrog odnosa, korektnog i punog poverenja. Poverenje, to je nešto šta sam najčešće gubila, toliko laži, prevara i obmana..da mi je vremenom, postalo rutina i sasvim prihvatljivo i kao „nije to ništa“ , svaka laž, čak i krađa od strane bliskih. No vremenom sam ipak uvidela da me to boli. Povukla sam se i ja prilično funkcionišem sama sada. Moje najbliže okruženje, individualno je, sa jedne strane su moji saradnici koji sve znaju i bliski su mi jer za njih je HIV poznanica i neki od njih su kao i ja pozitivni, a sa druge strane sam okružena ljudima koji i ne žele da nauče, steknu veštine, znanja o tolenciji drugih, o mojim bolestima, ali dovoljno je im da znaju da eto, mogu da koriste istu čašu samnom, međutim to je nekih 2-3 osobe. Uglavnom je moja resocijalizacija pokrenuta osnivanjem udruženja Sunce i podrđkom dr Vladana Radivojevića koji je moj prijatelj, naši roditelji su bili prijatelji i koji je i moj lekar psihijatar. On je na svom primeru, kada samnom slobodno pije kafu u kafiću, ili me vodi sa svojom porodicom na izlet, pokazao ljudima primer da eto, nije ništa strašno da budem sa njima, tada se dešavalo da i sami njegovi kolege mu priđu i daju komentar da se pazi, da bude oprezan i šta mu to treba itd. Smejali smo se na takve opaske, beskrajno je taj čovek humanih stvari učinio, i uticao na moj život pozitivno. I tu se desilo da sam ostala kao zarobljena u nekom međuprostoru: sa jedne strane staro društvo u kome su uglavnom bili zavisnici od droga, povukli su se od mene i počeli da me doživljavaju kao uobraženu (jer ja se družim sa njihovim lekarima) i to im je nekako bilo kao da sam ih izdala valjda, a sa druge strane, akademski svet i pošteni ljudi nikada me nisu u potpunosti prihvatili, npr.sarađujemo oko neke akcije, pričamo i znamo se i iz mladosti, ali nikad se ne desi posle da me zovu na neke svoje događaje, pozovu onako da se vidimo na kafi ili uključe u svoje društvo bar povremeno, to se nikada nije desilo. I to sam malo istraživala, taj fenomen kreće od toga jer nekako ne žele da budu viđeni u mom društvu privatno jer obavezno se neko njima blizak, zapita, pobuni „šta će nam ona“, ili „šta će ti ona“, u smislu „ ljudi će nas videti sa njom, sa ženom koja ima sidu“, boje se..neki zbog posla, neki zbog svoje dece i ja sve to ne osuđujem, naprotiv, nekako mi je to postalo prihvatljivo i tako je kako je, razumem ih. I tu gde živim, u tom međuprostoru, između neka dva sveta različitih ljudi, tu sam prilično sama.
Olja: Kada ćemo ja i ti da podelimo jednu šolju kafe ?
Sandra: Jedva čekam susret sa tobom. Tako život udesi stvari da sam , duhovno i mentalno bliski ljudi, obično daleko fizički, ali ja verujem u to da život sve podesi kako treba, da mi samo trebamo da pratimo znakove pored puta i da se sve pre ili kasnije desi s razlogom, kao i ovo naše poznanstvo. Kao i moje poznanstvo sa ženom iz Istre, sa kojom sam te upoznala, koja me takođe ne poznaje lično, ali eto, poslala mi je, kupila mi novi mobilni telefon, to je ogromno iznaneđenje i za mene i inače, jer ni od najbližih nisam doživela tako veliki gest, zato i pišem u ove redove to, jer i na ovaj način želim da kažem kako postoji neka tajna povezanost između svih nas, koji se osećamo, razumemo, a ne poznajemo lično i to je divno, to je najlepša strana društvenih mreža. I zato, jedva čekam taj trenutak kada ćemo na miru sesti ja i ti i pričati uživo o svemu o čemu inače pričamo i u čemu mi tvoje mišljenje mnogo pomaže, oslobađa me i daje mi smernice, koje meni ne može dati svako jer ih ne prihvatam od drugih olako, a tebe sam , tebe je moja duša sama prepoznala i mislim da je obostrano.
Olja: Dok se ne budemo videle na kafi za sam kraj ovog intervjua šta bi savetovala mladim ljudima koji imaju nezaštićene seksualne odnose, i onim starijim koji se lako ulaze u seksualne avanture ?
Sandra: Pa najpre bi im poručila da nije samo HIV rizik, da bez kondoma , seks, je rizik za dobijanje mnogih drugih, takođe ne manje opasnih, polno prenosivih bolesti. Sada je i sifilis u porastu kod nas, a dugo ga nije bilo. To ljudi ne znaju. Razgovaram sa običnim svetom i toliko se zbune kada samo čuju osnovne informacije o HIVu o prevenciji, mnogo malo ljudi imaju zdravstvene svesti, da ne kažem kulture, kod nas. I da, sve mlađi nam se javljaju i sve češče upravo su to ljudi koji niti su uzimali droge, niti su pripadali bilo kakvoj posebnoj grupaciji (narkomani, prostitucija i sl), a imali smo situacije i gde mlada devojka je imala tek dva muškarca i već je drugi bio rizik i dobila je HIV, tako da nikakvih pravila više nema kada su polno prenosive infekcije u pitanju.
Olja: Koliko ti znači nagrada za Naj ženu godine?Šta je ta nagrada u tvom životu promenila?
Sandra: Prva nagrada iz HIV aktivizma, koju sam dobila, bila je Nagrada za hrabrost „Ivan Radojičić“ koju je dodelila Omladina Jazas Beograd, a ja sam bila prva dobitnica te nagrade koju su uspostavili. Bila sam strašno uzbuđena, dirnuta emotivno, naročito jer sam ja nekako nasledila pokojnog Ivana R.,u tom javom aktivizmu, samo kao žena, prva sam se javno deklarisala kao HIV pozitivna osoba u javnosti, posle njega. Zatim su počele da slede druge nagrade , pa je tu i upravo nagrada redakcije Blic Žena za 2015 godinu. Ne bih imala puno reči, uvek je lepo i posebno i puno emocija, kada čovek bude nagrađen, meni mnogo znači, daje mi neku povratnu reakciju, govori mi o tome da je neko negde prepoznao moj trud, moju borbu, ali..posebno je bilo interesantno jer novinarka Jelena koja je pisala taj tekst o meni u Blic Ženi, zapravo ništa o meni pre intervjua, nije znala, nije znala ni da sam ja medijski već dugo aktivna, ništa. Što je dodatno bilo dobro, jer se i sama po prvi put susrela sa temom HIV‚-a uopšte.
Olja: Šta je sledeće šta planiraš da uradiš?
Sandra: Nemam puno planova, ne volim mnogo da planiram, to se pokazalo kao beskorisno u mom slučaju. Imam snove, želje, očekivanja takođe izbegavam da imam, ali evo..nadam se da će Globalni Fond da se vrati zaista u Srbiju od 2019 – 2021, te da ću bar neku minimalnu podršku imati u smislu donacija, za Udruženje Sunce, da bih mogla da nastavim misiju, sa manje poteškoća, da bih mogla da budem deo tima i da se svi zajedno zalažemo za bolji život obolelih i za smanjenje diskriminacije. Želela bih da moje Sunce ne ugasim, da održim to udruženje sve dok me ima, želela bih da volim nekoga i da mene neko voli ali..trenutno sam izašla iz jako burnog zajedničkog života i dosta povreda još imam iz te bliskosti sa mojim bivšim voljenim bićem, te sam po prvi put u životu rešila da je dobro da neko vreme, budem sama bez partnera, bez vezivanja, bez ozbiljnih zajedničkih planiranja. On je bio meni takođe velika podrška i u udruženju i bio mi je dobar i stari drug i prijatelj, ali..nije išlo i na to se još navikavam.
Olja: Molim te da čitaocima pokloniš jednu svoju pesmu i da mi kažeš kada ćeš urediti prvu zbirku poezije?
Sandra: Hvala Olja, sa zadovoljstvom želim da podelim pesmu sa čitaocima i sa tobom. Ovo mi je zapravo prva prilika koju imam da negde javno, a da nije društvena mreža, pokažem svoju pesmu, svoje pisanje, mada mi je teško da se odlučim ili izaberem neku najbolju, jer sve su mi drage. Zbirka mojih pesama i priča je moj san. To je moja najveća želja. Nemam mnogo znanja, kako tehnički i finansijski to ide, koja je procedura da se dođe do izdavača, uvek sam znala da najpre moram imati osnovna sredstva, verovatno, da bih angažovala lektora, nekoga ko će ispraviti greške gramatike, ali jednostavno, nisam nikada upoznala ljude koji se time bave, koji bi mi detaljno preneli sve informacije, povezali sa nekim izdavačem, te iz tog razloga, mnogo materijala još samo stoji i čeka neki pravi trenutak.
Brzi hod slucajnog prolaznika u noci.
Vecnost trenutka osencena belinom snega.
Noc kao znacajni kontrast toj belini.
Uspesno prevazidjena hladnoca, uspesno prevazidjena tisina.
Koraci u snegu,trag u vremenu.
Neke drage ulice,neke mirne noci, neki spokoj.
Nista nije prolazno u ovom zapazanju, sve je trajno, sve je vecno i postojace uvek.
Odlaskom noci nece nestati i belina, odlaskom beline nece nestati noci..ni ova, niti mnoge buduce.
To su trenuci koje pamtim..
( ILI )
***
Da, volela bih ja
one noci klavira
u snu razbijenih nadanja
ali nema ih.
Da volela bih
onu kristalnu casu
ponovo sastaviti
iz kutije uspomena izvaditi delove kristala
i sklopiti mozaik
ali ne moze to.
I da,o da,
volela bih da u najmanji stih
spakujem onu davnu noc
ali nepovratno je i dugo trajala.
( ILI )
NE MOGU
Znam da treba
al ne mogu
Ponekad nisam u mogucnosti
da razumem
da osetim
da budem tu,
zato ne mogu.
Ne mogu ja sve to..
nemam snage, ni vestine
ponekad nemam gde.
Ne mogu.
Nakon poslednjeg zemljotresa,
svaka druga noc mi izgleda kao da sam na brodu,
na uzburkanom moru.
Kazu da mi to ustvari srce previse lupa,
da nemam dovoljno mira
da se smirim
da nadjem nacina
ali ja ne mogu.
Pogledam nocu u luster
da vidim da li se pomera
pitam se “da li je ipak zemljotres”, a nije.
Sanjam stare ljude,
koji su odavno mrtvi,
nesto zele da mi objasne,
o necemu se pravdaju,
budim se uz reci:
“razumem vas, ne morate da mi objasnjavate”.
A onda se ostatak noci
prevrcem i pitam
“sta li je to i ko je to, zeleo da opravdava svoje postupke, sta je hteo da mi kaze!”
Da razumem-ne mogu,
sve je to..
snovi su to
tesko shvatljivo.
Leto je,
sanjam nocas da mi dolazi stari prijatelj,
otvara nervozno orman
vadi stvari i razbacuje ih po podu
i govori mi
“Ajde polazi, idemo, idemo na more”
A ja mu kazem:
“Ne mogu”.
Onda se on okrece ka ljudima sa kojima zivim
i vice na njih,
kaze im da su oni krivi
ljuti se i na mene sto sam ih takve pustila tako blizu.
Kaze da ih oteram sve do djavola,
da pocnem da zivim konacno,
da volim,
da pustim da budem voljena,
hahaha.
Ja mu kazem da ne mogu.
I konacno sam sanjala zemljotres nocas
srusila se ogromna stena,i kuca iz koje istrcavam,
kotrlja se kamenje odvaljeno od visoke stene
i zatrpava bas ona mesta na kojima zurim da se sakrijem
krkljam i gusim se u snu,
i shvatam da nemam gde da pobegnem!
Uzasan san.
Budim se umorna
a sebi nesto u mislima govorim:
“nema gde da se sakrije,
to je to,
gotovo je
sada mora da se zavrsi sa zivotom,
smiri se i hajde polako..”
Da zaspim ponovo?!
Ne mogu.
Da li me zaista nocu plasi samo zemljotres?
Pokusacu da smirim tlo,
a onda cu po mirnom tlu,
lagano
pokusati na miru da bezim,
da bezim.
Da li to mogu?
Videcemo…
(jul 2011)
Olja: Kako te mogu kontaktirati ljudi koji žele da podrže tvoj rad,rad tvoje organizacije ili da potraže neki vid pomoći i podrške ?
Sandra: Do mene je lako doći, najlakše na društvenoj mreži Facebook gde sam sa imenom Sandrea Mančuć, takođe na e-mail Udruženja Sunce Niš: [email protected]. Svako koi ma bilo kakvu dilemu, problem u vezi bolesti zavisnosti ili HIVa, pitanje I slično, može da me kontaktira, može da se predstavi sa drugim imenom, jer poverljivost je nešto na čemu mnogo polažemo u našem aktivizmu, naročito ja na tome insistiram, tako da svaka osoba koja samnom ostavri anonimni ili poverljivi kontakt, tako će I ostati, ovo se naravno ne odnosi na nepristojne poruke I neozbiljne sadržaje poruka. A ukoliko neko želi da pomogne zajednici osoba koje žive sa HIVom, može biti donator I pravno I fizičko lice, tako što će sa naše stranice na Facebook videti broj tekućeg računa na koji se sredstva mogu uplatiti, ili me kontaktirati da dam podatke tj.broj tekućeg računa I to bi nam značilo mnogo jer mi smo na margini društva po svakom osnovu, a naročito kada je pomoć u finansijama u pitanju. Na kraju, najvažnije je da delujemo pozitivno I dobro na ljude, da oslobodimo nekoga predrasuda i da pozovemo ljude da budu slobodni, bez tabua, da se jave ako imaju neki problem, od gore navedenih .