– Zovem se Jasmin.
– Ne ti se ne zoveš Jasmin! Prema mojim tvorbenim pravilima ti se možeš zvati samo Jovan!
Otprilike ovako se može pojednostaviti politika Republike Srpske prema učenicima bošnjačke nacionalnosti koji žele da u školama uče bosanski jezik, jedan od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini.
Ministar prosvjete Republike Srpske Dane Malešević, ta stara olinjala zatucana budala uporno nastavlja sprovoditi siledžijsku politiku Milorada Dodika koja je usmjerena na negiranje identiteta Bošnjaka u entitetu koji je nastao protjerivanjem nesrpskog stanovništva.
Nije davno bila kada je prethodnica ove današnje nacionalističke politike promijenila imena čitavih gradova i naselja s ciljem falsifikovanja historije. Normalnom čovjeku se prevrne u stomaku kad se sjeti da su stvaraoci Republike Srpske i dobar dio njihovih sljedbenika promijenili ime Bosanskog Broda u Srpski Brod, Bosanskog Šamca u Srpski Šamac. Bilo je i bizarnijih primjera. Foča je postala Srbinje. Donji Vakuf Srbobran. Uostalom čitava ta paradržava koja je nastala na teritoriji sa koje su protjerani nesrbi imenovana je po jednom narodu, Republika Srpska. Morbidno da ne može morbidnije!
Kako očekivati od nesrpskog stanovništva u Bosni i Hercegovini da prihvati Republiku Srpsku kada ni dvadeset godina nakon rata ne mijenja svoju politiku prema drugom i drugačijem? Ta politika je u ratu sistematski uništavala kulturnu baštinu bošnjačkog i hrvatskog naroda. U Republici Srpskoj nema čaršije u kojoj nisu porušene sve džamije. To nije bila kulturna baština samo Bošnjaka, nego svjetska kulturna baština. Naprimjer Ferhadija izgrađena 1579. godine bila je uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine 1950. godine, a kasnije i na listu spomenika svjetske baštine UNESCO-a. Srušena je 1993. po naredbi srpskih vlasti, na području bez vojnih dejstava. Danas ISIL to isto radi u Iraku i Siriji. Strašno!
Dodikov nacionalizam je samo umotana forma Karadžićevog nacionalizma. Zatiranje nečijeg identiteta je ultimativno zlo. Ne interesuju me floskule o tvorbenim pravilima, čiji rječnik je stariji, pozivanje na fingirani član ustava Republike Srpske o nazivu jezika. Ovo je pitanje osporavanja identiteta jednog naroda od strane vlasti
jednog entiteta.
Nema sumnje da se u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori govori jezik kojeg svi dobro razumijemo, a svaki narod ga zove drugačije uz određene specifičnosti svojstvene svakom narodu. U tome nema ništa loše. Ono što je loše je osporavati pravo drugom da njeguje vlastiti identitet onako kako želi.
– Moje ime je Jasmin, a ne Jovan. Ako ne poštuješ moje ime, kako očekuješ da ja poštujem tebe?